Nebojša Todorović crnogorski je političar i politolog koji je u prosincu 2020., u sunakladništvu Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i zagrebačkog nakladnika Disput, objavio knjigu “Politika Rusije na Zapadnom Balkanu – Mit o slavenskom bratstvu na primjeru odnosa s Crnom Gorom”. Knjiga je proteklog tjedna predstavljena u Zagrebu, na politološkom panelu na kojemu je sudjelovao, među ostalima, i hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman. To je poslužilo kao povod da Nacional Todorovića zamoli intervju o njegovim tumačenjima politike Vladimira Putina prema zemljama bivše Jugoslavije, nakon što je ruski predsjednik pokrenuo agresiju na Ukrajinu.

Nebojša Todorović rođen je 1973. u Ivangradu, današnjim Beranama. Završio je Elektrotehnički fakultet na Univerzitetu Crne Gore. Kao jedan od najmlađih članova crnogorske vlade, 2007. postao je pomoćnik ministra zdravlja, rada i socijalne skrbi, a od 2009. do 2015. bio je pomoćnik ministra zdravlja. Godine 2015. bio je jedan od osnivača crnogorske Paneuropske unije, a od 2020. radi kao pomoćnik direktora Uprave za nekretnine Crne Gore. Završio je Diplomatsku akademiju Crne Gore, a postdiplomski studij vanjske politike i diplomacije završio je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, s temom “Politika Ruske Federacije na zapadnom Balkanu: studija slučaja Crne Gore”. Tu je temu nekoliko mjeseci istraživao na Sveučilištu Johns Hopkins u Washingtonu, na kojemu je imao i završno izlaganje na temu “Zapadni Balkan: Europa ili ne?”.

NACIONAL: U Zagrebu je proteklog tjedna predstavljena vaša knjiga ‘’Politika Rusije na Zapadnom Balkanu’’. Knjiga je objavljena u prosincu 2020. Zašto promocija tek sad?

Knjiga je pisana da govori o prošlosti koju je sadašnjost pretvorila u budućnost. Zbog toga je imala jedan značaj 2020., a značajno viši značaj ima od 24. veljače 2022. i Putinova rata u Ukrajini. Ako je tada kada je pisana opisivala politiku Rusije na Zapadnom Balkanu, danas bi knjiga mogla oslikavati ‘’ruski obrazac’’ ponašanja u međunarodnim odnosima. Dakle, nije više u pitanju mjesto gdje ruska politika djeluje, nego način na koji Rusija ostvaruje svoje namjere.

NACIONAL: Promocija knjige je iz nekog razloga promakla pažnji javnosti. Tko je sudjelovao i koje su glavne teze izrečene?

Knjiga je imala dva predstavljanja u Zagrebu. Prvo je održano u Crnogorskom domu u organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, a drugo u okviru panel-diskusije koji su zajednički organizirali utjecajni washingtonski think tank Transatlantic Leadership Network i Međunarodno sveučilište Libertas. Na panelu ‘’Rusija na Zapadnom Balkanu: izazovi demokraciji, sigurnosti i stabilnosti’’, pored mene kao autora knjige, govorili su i ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman, viša suradnica Instituta Jamestown Foundation Margarita Assenova, bivši američki veleposlanik u Uzbekistanu i Ukrajini te direktor Euroazijskog centra Atlantskog vijeća John E. Herbst i bivša pomoćnica zamjenika američkog ministra obrane Debra Cagan, dok je panel moderirao Sasha Toperich, izvršni potpredsjednik Transatlantic Leadership Networka. Opći zaključak je bio da moramo biti svjesni utjecaja koji Rusija ima u ovoj regiji te da moramo koristiti sve alate da se tom utjecaju suprotstavimo.

NACIONAL: Kako biste opisali ključne teze knjige? Kakva je politika Rusije prema Zapadnom Balkanu? Ograničite se na razdoblje od 1990. do 24. veljače ove godine i napada na Ukrajinu.

U knjizi ne postoji dilema da iza ruske politike prema Zapadnom Balkanu stoji ruski nacionalni interes i postoji potreba da se ta politika prikaže u pravom svjetlu, odnosno da se odgovori na pitanje je li politika Rusije prema ovoj regiji uvijek bila obostrano korisna ili je odgovarala samo jednoj strani. U prvom dijelu knjige iskorišten je analitički pristup u objašnjenju politike Rusije prema ovoj regiji. Takvim pristupom opisani su pojedini faktori kako bi se pomoću njih pronašli glavni trendovi ponašanja u politici Rusije prema Zapadnom Balkanu. To je podrazumijevalo razmatranje, na primjer, povijesne tradicije, geografskog položaja, upotrebe religije, ideologije i ekonomske moći pri determiniranju određene politike u dosezanju vrijednosti kojima teži. U drugom dijelu knjige opisane su konkretne akcije ruske politike prema Zapadnom Balkanu nakon završetka Hladnog rata i dezintegracije Sovjetskog Saveza. U početnom razdoblju, odmah nakon procesa dezintegracije velike sovjetske države, ruska politika prema ovoj regiji, okovana oligarhijskim duhom, bila je sporadična, neprincipijelna, nedefinirana i bez ikakvog reda. Za takvu poziciju zaslužno je bilo teško socioekonomsko stanje u ruskom društvu i neprihvaćanje novih okolnosti u pogledu raspodjele snaga u strukturi međunarodnih odnosa. U tom periodu Rusija se povremeno ponašala kao liberalno-demokratska zemlja, koja se pridruživala rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ali je često njenu politiku karakterizirala i radikalna devijacija ponašanja u odnosu na politiku Zapada prema ovoj regiji. Izazovi nastali izbijanjem bosansko-hercegovačke i kosovske krize pokazivali su svu nemoć Rusije u vrijeme predsjedničkih mandata Borisa Jeljcina. Međutim, u vrijeme predsjedničkih mandata Vladimira Putina, politika ne samo prema ovoj regiji, nego uopće prema međunarodnoj zajednici bila je konkretnija, s jasnijim ciljevima i mjerama, čemu su doprinijeli realističan pogled na strukturu međunarodnih odnosa ruskog predsjednika, povoljna ekonomska situacija i reforma ruskih vojnih snaga. Rusija je u ovom periodu ne samo bila aktivna u sprečavanju širenja NATO-a, već i u jačanju ruskog utjecaja i vraćanju uloge aktivnog sudionika u definiranju drugačijeg međunarodnog poretka koji bi zamijenio takozvanu benignu dominaciju jedine preostale supersile nakon Hladnog rata, Sjedinjenih Američkih Država.

NACIONAL: Potkraj prošle godine, kada je Rusija već nagomilala goleme vojne snage uz granicu s Ukrajinom, Vladimir Putin je poslao pismo Americi u kojem među ostalim zahtijeva da se granice NATO-a vrate na vrijeme prije 1997. Kako tumačite taj zahtjev? Što bi on podrazumijevao za zemlje Zapadnog Balkana, uključujući tu i Hrvatsku i Sloveniju?

Putin prisvaja i objedinjuje pravoslavni svijet i panslavenski svijet. U pitanju je njegov “zanos” da može odigrati povijesnu ulogu poput Petra Velikog, s kojim dijeli istu posvećenost raskidanja s prošlošću. To nije njegova jedina podudarnost s Petrom Velikim, već njihova istovjetna ekspanzionistička politika. Međutim, realnost koja je Putina dočekala kada je sjeo u predsjedničku stolicu nije mu omogućivala da ispostavlja zahtjeve o vraćanju granica NATO-a na vrijeme prije 1997. To se očitovalo iz njegove prve rečenice nakon preuzimanja dužnosti, da postoji grubo natjecanje u međunarodnoj areni i da je veoma zabrinjavajuće da Rusija nije među liderima u tom natjecanju. Tek kasnije, nakon reforme vojnih snaga te nekoliko vojnih uspjeha i povoljnih ekonomskih prilika, njegov ego se dovoljno “napuhao” da bi mogao početi ispostavljati i takve zahtjeve kao što je zahtjev o vraćanju NATO granica. Dakle, Rusija pod Putinovim vodstvom vjeruje u tradicionalnu geopolitičku ravnotežu snaga i sfere interesa te stoga i ne čudi njegov revizionistički zahtjev o vraćanju NATO granica. Putin je “prežalio” ulazak Hrvatske i Slovenije u NATO, ali nije Crnu Goru, za koju on misli da mu pripada, odnosno da pripada ruskoj sferi interesa po osnovu pravoslavlja i slavenstva. Razlog za ovakav odnos prema Crnoj Gori slikovito opisuje bivši jugoslavenski veleposlanik u Moskvi Veljko Mićunović u svojoj knjizi „Moskovske godine 1969/1971”, u kojoj navodi da je s kraja šezdesetih godina 20. stoljeća SSSR preko “lagerskih” zemalja širio tezu o raspadu Jugoslavije, zbog čega je bilo neophodno zauzeti ključne pozicije u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, koje su “proslavenske” republike, dok je druga polovina Jugoslavije “prozapadna” i da “nije važno što će biti s njom”.

NACIONAL: Kako komentirate razvoj rata u Ukrajini? Kakve poteze Putinove Rusije ondje očekujete? Mislite li da će se Putin zadovoljiti Donbasom ili nas čeka rat za rusko osvajanje cijele Ukrajine ?

Stvari se neće dešavati brzo, tim prije što svatko zna da će se završiti za pregovaračkim stolom, pa se svatko pozicionira za taj proces. Pritom isključujemo mogućnost katastrofalnog najgoreg scenarija, nuklearnog rata. Putin se htio zadovoljiti ‘’blitzkriegom’’, što ga je navelo da pođe direktno na Kijev, ali mu nije moglo uspjeti. Pitanje je hoće li moći, kako vrijeme odmiče, proglasiti pobjedom to osvajanje Donbasa. Ukrajina je malo veći zalogaj i za njega vjerojatno najteži protivnik. Za Putina je psihološki važno da stane kod točke koja će mu za “unutrašnje potrebe” osigurati status pobjednika. Danas je ta točka možda Donbas, ali s tim se Ukrajina i Zapad ne bi zadovoljili, pa se postavlja pitanje što, kako i koliko dalje, naprijed ili nazad. Ukrajini najmanje odgovara zamrznuti konflikt. S druge strane, Rusija troši ogromnu energiju na linijama fronte i slabi svoju ekonomsku i svaku drugu moć uslijed sankcija. Za EU, nastavak sukoba u Ukrajini predstavlja dalji ekonomski izazov, ali i sigurnosno kohezivni faktor. SAD se oslobađa ruskih optužbi da se miješa u unutrašnje stvari drugih zemalja, dok Rusija i dalje i sve više vojno intervenira izvan svojih granica. Ujedno SAD jača transatlantsko jedinstvo, ali i odnose s ostalima koji šalju pomoć Ukrajini.

‘Bosna i Hercegovina mora što hitnije otpočeti proces pridruživanja NATO-u. Članstvo u NATO-u nije samo vojna pripadnost: NATO predstavlja stabilnost, pomaže reforme i jačanje demokratskih vrijednosti i vladavine prava’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakvu će politiku Putinova Rusija voditi prema Zapadnom Balkanu nakon što je napala Ukrajinu? Što mogu očekivati ove zemlje?

Nastavit će održati tenzije na relacijama Srbija – Kosovo, u unutrašnjim prilikama u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Stabilni Zapadni Balkan nije opcija kojoj će težiti Rusija. U tom smislu Rusija može djelovati na Zapadnom Balkanu preko Srbije pa je veoma važno da Zapad razgovara s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, s konačnim i neizbježnim ishodom da Zapadni Balkan postane dio EU-a. Vučić se mora odlučiti za uspostavljanje sankcija Rusiji, mora riješiti pitanje statusa Naftne Industrije Srbije koja je u vlasništvu Gazproma, mora riješiti pitanje statusa Humanitarnog centra u Nišu za koji zapadni krugovi tvrde da je riječ o ruskoj obavještajnoj pa i vojnoj bazi; mora odustati od davanja podrške za projekt referenduma za odcjepljenje Republike Srpske i mora se prestati miješati u unutarnja pitanja Crne Gore, a on sve to radi i usprkos tome što je osamdeset posto građana Srbije protiv svega toga. Ako to Vučić ne prihvati, Srbija će se samoizolirati.

NACIONAL: EU je pokazao inicijativu u podršci Ukrajini i, u priličnoj mjeri, u otporu Putinu, ali ne i u obnovljenim vizijama europeizacije Balkana. Što biste preporučili europskim političarima? Zemlje Zapadnog Balkana već tri desetljeća tavore u čekaonici, za koju se čini da postaje sve dužom, a za to vrijeme Rusija radi svoje.

EU političarima bih savjetovao ubrzavanje procesa euroatlantskih integracija zemalja Zapadnog Balkana u EU i NATO, ukupno ili pojedinačno. Podrazumijeva se da zemlje Zapadnog Balkana moraju preuzeti precizne obaveze prema EU-u i NATO-u. Hrvatska kao zemlja EU-a može imati značajnu ulogu u ovom procesu, ne samo kao granična država s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, nego i kao država koja s njima dijeli nasljeđe. Ubrzavanje euroatlantskih integracija zemalja Zapadnog Balkana omogućilo bi da se konflikt ne “izveze” izvan granica Ukrajine. U protivnom, Rusija će sve više ugrožavati stabilnost zemalja Zapadnog Balkana.

NACIONAL: Koliki je utjecaj Rusije u Srbiji? Koliki je u srpskom društvu, a kakav u institucijama?

Velikosrpski projekt nije od jučer i ne može se završiti danas, barem ne u glavama nositelja današnje vlasti u Srbiji. Savez s Rusijom daje ogromne šanse tom projektu, dok bi svako integriranje s EU-om značilo arhiviranje projekta. Alarmantna je činjenica da je 80 posto stanovništva Srbije protiv sankcija režimu u Kremlju, što daje sliku da ti ljudi podržavaju ovaj Putinov rat koji se vodi protiv ukrajinskog naroda. Razlog za takvo stanje u srpskom društvu je potreba srpskog elitističkog društva, počev od Srpske akademije nauka i umetnosti do državnih, kulturnih i drugih struktura, za poistovjećivanjem s idejama Putinovih strateških mislilaca da je Zapad taj koji je podijelio čvrsto povezanu slavensku braću, i u slučaju ruske i ukrajinske “braće”, i u slučaju srpske i crnogorske “braće”.

NACIONAL: Postoje mišljenja da je ruska agresija na Ukrajinu oslabila velikosrpsku politiku na Balkanu, s obzirom na to da su se zapadne zemlje usprotivile Putinu, a onda i njegovim balkanskim suflerima, Vučiću, Dodiku i prosrpskoj politici u Crnoj Gori. Kako komentirate te teze?

Ruska agresija na Ukrajinu jest oslabila velikosrpsku politiku, projekte i utjecaj na Balkanu, jer Vučić i Srbija više ne mogu sjediti na dvije stolice. Autokrati s Balkana strahuju od civilizacijskih procesa sa Zapada, pa jedinu šansu za svoje destruktivno djelovanje vide u sistemu i pod kišobranom slavenske pravoslavne braće. Zato rusko trošenje u Ukrajini udaljava pravoslavnu bratsku pomoć i podršku takvim retrogradnim idejama.

‘Rješenje pitanja utjecaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je od suštinskog značaja za stanje i odnose srpske i crnogorske nacije, pa prema tome i za ugroženost crnogorske državnosti’

NACIONAL: Je li državnost Crne Gore ugrožena? Slabi li ili jača prosrpski utjecaj u Crnoj Gori i što se može očekivati?

Rješenje pitanja utjecaja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je od suštinskog značaja za stanje i odnose srpske i crnogorske nacije, pa prema tome i za ugroženost crnogorske državnosti. Stvaranje Crne Gore kao građanske države pretpostavlja da smo svi Crnogorci u državi Crnoj Gori, kao što su svi Amerikanci u SAD-a, Francuzi u Francuskoj, Šveđani u Švedskoj. Remetilački faktor u Crnoj Gori su instruirani Srbi koje potiče srpska država. Prosrpski utjecaj u Crnoj Gori je dovoljno jak i prepoznato je da jači ne smije biti.

NACIONAL: Može li se u sadašnjim okolnostima očekivati trajno rješenje problema Kosova i konačan srpsko-kosovski dogovor?

Koncept o kojemu razgovaramo i euroatlantske integracije pretpostavljaju to rješenje. Vidi li netko alternativu da Srbija na drugi način prizna Kosovo? Kako bi se Srbija mogla drugačije deklarirati da uđe u EU, a da ne prizna Kosovo? Ne misle valjda u srpskom establišmentu da će dio Srbije prilikom ulaska u EU biti Kosovo? Je li ozbiljna ta alternativa? Status quo u srpsko-kosovskom problemu Srbiju drži izvan EU-a.

NACIONAL: Kako, iz rakursa vašeg istraživanja, komentirate situaciju u BiH?

Bosna i Hercegovina mora što hitnije otpočeti proces pridruživanja NATO-u. Članstvo u NATO-u nije samo vojna pripadnost: NATO predstavlja stabilnost, pomaže reforme i jačanje demokratskih vrijednosti i vladavine prava. Toga se Putin najviše plaši kada je u pitanju ulazak Bosne i Hercegovine u NATO, i to je bio razlog zašto je ozbiljno pokušao potkopati članstvo Sjeverne Makedonije i Crne Gore u Alijansi. Članstvo BiH u NATO-u samo bi stabiliziralo regiju. Međutim, Putin podržava nastavak “status quo” u BiH, u kojem sebe za pregovaračkim stolom pozicionira kao faktor koji može “riješiti problem”. U tu svrhu koristi Dodika, doslovno kao pijuna, dok na drugoj strani sa Zapadom pregovara o stvarima do kojih mu je zaista stalo.

NACIONAL: U Hrvatskoj postoji duboko neslaganje premijera i predsjednika Republike koje ide od osobne do političko-strateške razine i odražava se na hrvatskoj vanjskoj politici. Kako biste vi komentirali taj sukob u njegovim političkim dimenzijama i implikacijama? Drugim riječima, čiju politiku smatrate korisnijom i mudrijom: Plenkovićevu nepopustljivo proukrajinsku, ili Milanovićevu, koji upozorava i na posljedice dodatne radikalizacije odnosa s Rusijom?

Stav koji se poklapa sa stavovima EU-a je ispravan i relevantan. Ostalo su upozorenja i strahovi koji su legitimni i ponekad mogu služiti osobnoj promociji i političkom pozicioniranju na hrvatskoj javnoj sceni. Predsjednik Milanović je postavio pitanje odgovornosti, odnosno polaganja računa za ovo što se događa u Ukrajini, kako bi se saznalo tko je kriv za smrt ovoliko Ukrajinaca. Ja bih odgovor na ovo pitanje dao još jednim pitanjem. Tko je odgovoran za smrt ruskih vojnika? Jesu li krivi oni koji su ih poslali u drugu državu da ubijaju i da ginu, ili su krivi oni koji su ubili te ruske vojnike braneći se od njih?