ZORAN LAZIĆ O PREDSTAVI ‘NARODNI HEROJ LJILJAN VIDIĆ’ U KEREMPUHU

Ljiljan Vidić je mladi seljak koji piše pjesme i najveći mu je san priključiti se NOB-u. To mu i uspijeva nakon što ga partizani izbave iz četničkog zarobljeništva pa postaje član jedinice sastavljene od glazbenika. Doznaju za održavanje talent-showa na kojem pobjednik osvaja nastup na Poglavnikovu domjenku. Partizani žele pobijediti i na domjenku okončati Drugi svjetski rat… Radnja je to predstave “Narodni heroj Ljiljan Vidić” koja će se u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh premijerno prikazati 21. travnja, u režiji Krešimira Dolenčića. Nastala je prema filmskom scenariju Zorana Lazića koji je dramaturginja Ana Tonković Dolenčić vjerno prenijela na daske.

Zoran Lazić je rođen 21. travnja 1976. u Slavonskom Brodu. Spisateljsku karijeru započeo je školskim sastavima, a nastavio je pisanjem scenarija za filmove i serije (“Narodni heroj Ljiljan Vidić”, “Zakon!”, “Bitange i princeze”), kazališnih predstava (“Spektakluk”, “Cabaret na crno”), romana i priča.

Zoran Lazić u intervjuu za Nacional govori o tome zašto se danas ne možemo smijati prošlosti te nudi ‘’kandidata’’ za današnjeg Ljiljana Vidića.

NACIONAL: Kako je došlo do kazališne adaptacije vašeg scenarija za film “Narodni heroj Ljiljan Vidić”?

Krešimir Dolenčić javio se s idejom da uprizori roman “Gori domovina” koji sam napisao s Tonćijem Kožulom, o američkim agentima koji istražuju tko podmeće požare po Jadranu, ali naposljetku se ipak, na moju sugestiju, odlučio uhvatiti “Narodnog heroja Ljiljana Vidića”. “Ljiljan” kakvog ćete vidjeti u kazalištu, onaj je “Ljiljan” kako ga je iz moga scenarija, kojeg se film vrlo vjerno držao, pročitala dramaturginja Ana Tonković Dolenčić. Ja sam ga u kazalištu zamišljao kao narodnooslobodilački mjuzikl, ali čini mi se da mu ni u ovom izdanju neće nedostajati ni komunikacije s narodom niti autorske slobode i glazbe.

NACIONAL: Tko je Ljiljan Vidić i imamo li danas takvih ‘’Ljiljana’’ u Hrvatskoj?

Ivan-Goran Vitez Ljiljana je zamislio kao heroja u čiju je čast na Avali podignut Spomenik neznanom junaku. Nisam siguran da mu ta teorija drži vodu jer je spomenik dovršen 1938., no s druge strane, u našim krajevima uvijek se živjelo u prošlosti, pa tko kaže da se jednako tako nije i umiralo – u prošlosti? Što se nekog današnjeg Ljiljana Vidića tiče, imamo ga, zove se Ivan Pernar. Svaka epoha ima narodne heroje kakve zaslužuje.

NACIONAL: Koliko ste zadovoljni prihvaćanjem filma, reakcijama i gledanošću?

Za nešto što je autorski film, iako su vas reklame pokušale uvjeriti suprotno, gledanost je bila sjajna. Siguran sam da bi bila i kudikamo veća da je “Ljiljan” bio više nalik onome što si većina ljudi najprije zamisli na spomen “partizanske komedije”, dakle čistoj parodiji ili nekakvom domaćem “Allo, ‘allo!”. Ali upravo u tom grmu, da se poslužim prispodobom iz filma, leži zec. Svi smo mi skloni prosuđivati filmove ili knjige u odnosu na neka naša očekivanja, umjesto kao ono što jesu. A kad se dotaknete stvari za koje se svatko u ovoj zemlji smatra stručnjakom – humora i Drugog svjetskog rata – teško ćete ispuniti očekivanja većine. Što se pak kritike tiče, loše ocjene etabliranih domaćih kritičara me ne čude, s obzirom na to da mnogi od njih nisu odrasli na takvoj vrsti humora niti prate modernu komediju. Iz istog razloga ne čude me ni dobre i izvrsne ocjene mlađih i inozemnih kritičara. Jedino što mi je zasmetalo bilo je ignoriranje i prezir tzv. lijevih intelektualaca, zato što vjerujem da se iz “Ljiljana” može iščitati daleko više od šale i pošalice. Ali eto, bit će da sam i ja upao u zamku očekivanja. No to je već stara boljka ljevice: svaki od nas je samostojeći mislilac i nismo skloni zbijanju redova, pa nije ni čudo da je zadnja revolucija o kojoj možemo ozbiljno razgovarati ona iz 1941.

NACIONAL: Zašto se u Hrvatskoj ne smijemo stvarima koje su smiješne?

Zato što se ne ulaže u kulturu, pa nemamo ni kulturu humora ni kulturu ruganja samima sebi. Ali zato imamo likove poput šefa HRT-a, sezona proljeće/ljeto 2016. koji je neki dan na vjerskoj tribini objašnjavao kako ruganje nacionalnim i vjerskim vrijednostima nije humor. Sve kad bi to i imalo veze s mozgom, publiku ne treba obrazovati po tribinama, nego sadržajima. Treba joj širiti vidike, a ne samo davati “ono što želi” jer publika najčešće ni ne zna što želi zato što nema uvid u sve što joj se potencijalno nudi. A kad se u nas i dogodi da nešto drugačije izađe pred široku publiku, to obično ispadne tek incident na kojem sve stane. Jedan takav incident bila je serija “Zakon!” čiji sam koautor: HRT ju je najprije naručio, a kad joj je došlo vrijeme emitiranja, došla je i nova garnitura koja ju je selila iz termina u termin, brisala foršpane s interneta, dala sve od sebe da joj zametne trag. Do danas je to postala kultna serija, nedavno je reprizirana četvrti ili peti put, i to u poslijepodnevnom terminu, premda i dalje ima oznaku “nije za mlađe od 12”. Svejedno, s HRT-a nisu pokazali zanimanje za njen nastavak. Ali što drugo i očekivati od firme koja nema kontinuiteta ni u čemu jer sa svakom promjenom vlasti mijenja valjda i čistačice. Gdje nema kontinuiteta, nema ni razvoja autora ni kultiviranja publike.

NACIONAL: Kako vi gledate na prošlost koja u Hrvatskoj nikako ne može ostati prošlost, nego je sadašnjost i budućnost?

Najdalja prošlost o kojoj razmišljam je osam godina unatrag jer je tada bio pravi trenutak da se pokupim odavde. Sve ostalo je predstava za naivne i slaboumne, a ne treba podcijeniti ni iskrene luđake koji su sada dobili svojih pet minuta. Ja imam tu nesreću da me riječ “domovina” uzbuđuje koliko i riječ “cikla”, kršćanski Bog mi dođe nešto kao Gandalf – s tim da me ni “Gospodar prstenova” nikad nije zanimao – tako da se ne uklapam u ciljanu publiku. Ali sve mi to narušava zdravlje jer nemam ni čvrstu psihu ni novca da podignem zidove oko sebe. U scenariju koji dovršavam, satiri o epidemiji kanibalizma, glavni lik doslovno oboli od Hrvatske, pa kaže liječniku: imam osjećaj kako se ovdje sve pokvarilo, a u isto se vrijeme bojim da to nije kvar, nego je jednostavno tako, i tako će zauvijek biti. Tko god je u prilici otići, ali to ne čini iz uvjerenja da će sutra biti bolje, pati od ozbiljne deluzije i neodgovoran je prema sebi i najbližima.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture