Nastava na daljinu naš je pionirski pothvat”, tako se projektom Škola na Trećem, odnosno održavanja razredne nastave preko HRT-a i interneta, u nedavnom intervjuu za Nacional pohvalila ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak. Između ostalog je izjavila: “Ponosni smo. Nismo imali od koga učiti, a sada drugi uče od nas. Kontinuitet odvijanja nastave najbolje je što smo mogli dati učenicima u ovim izvanrednim okolnostima”.

Iako je za pohvalu da se učenicima omogućilo praćenje nastave u doba epidemije koronavirusa preko javne televizije, mnoge bivše urednike i režisere Obrazovnog programa HRT-a razljutila je izjava ministrice koja očito misli kako svijet počinje s njom. Naime, oni se dobro sjećaju kako je u mnogo težim uvjetima, uz bombe, granate i neprestane uzbune, u studenome 1991. Obrazovni program HTV-a kreirao Ratnu TV školu koja je trajala do lipnja 1992. i u sklopu koje je emitirano 546 emisija. Pokrenuta zbog ratnoga stanja unutar programa Za slobodu, Ratna TV škola bila je prilagođena reduciranim nastavnim programima i obogaćena nizom odgojnih i servisnih sadržaja. Program su pratila djeca diljem Hrvatske, u ratnim uvjetima, kod kuće, u skloništima ili u prihvatilištima za prognanike. Postojala je i mogućnost javljanja telefonom, a na pitanja roditelja, nastavnika i učenika odgovarali su urednici i voditelji programa. Uz urednike Obrazovnog programa, Zlatana Preloga i Dubravku Milazzi-Vrabec, program su realizirali urednici Sonja Fabrio, Vesna Klarić, Dunja Mlakar, Mirjana Trumbetaš, Dragica Vučković i Marijan Bušić te redatelji Jovica Šego, Marija Jović, Željko Belić, Mira Wolf, Ljiljana Jojić i Dražen Piškorić.

Sonja Fabrio, dugogodišnja urednica predškolskog programa i autorica mnogih popularnih emisija u produkciji Školskog programa TV Zagreba, a kasnije Obrazovnog programa HTV-a se prisjeća:

“Radilo se teško i u nemogućim uvjetima. Jedva da smo imali termine za snimanje telopa ili špica, u sekundama se mjerila izmjena sadržaja za određene razrede i predmete. Jedan učitelj je završavao, drugi je ulazio u studio, a u toj gadnoj ratnoj situaciji, pod uzbunama, kada bi se začula sirena, samo oni koji su bili neophodni za produkciju programa koji se emitirao uživo ostajali bi u studiju i režiji, dok bi svi ostali morali u sklonište. Doista, realizirati taj program bilo je naporno, često se zbog noćnih montaža moralo i prespavati u televizijskom skloništu, ali rezultati su bili sjajni. Nama su se javljala djeca i roditelji iz cijele Hrvatske, pa čak i iz Sarajeva. Oni su nam zahvaljivali na tome što djeca mogu pratiti nastavu u tim okolnostima. Zato nema razloga da se ovo što se događa sa Školom na Trećem u doba epidemije koronavirusa diže u nebesa. To je gospodski posao u usporedbi s onime što smo mi pokrenuli, i to uz puno manje tehnologije.”

Ona smatra da se ne mogu uspoređivati te dvije situacije, odnosno epidemija koronavirusa i rata:

“Ovu nastavu preko ekrana ipak prate djeca iz domova, toplo im je, sita su, mame i tate im pomažu, ne čekaju sirene, ne tresu se od straha. To je drastična razlika, kao što je i drastična razlika u radu.”

Sonja Fabrio sjeća se da je Ratna TV škola imala zapravo dvije mame i jednog tatu – ideja se rodila u njenoj kuhinji, u trenucima kada se rat zahuktavao. Uz nju bili su to i urednica Dragica Vučković i režiser Jovica Šego: “No nikako ne želim nikome pripisivati posebne zasluge jer smo mi taj prijedlog ubrzo prezentirali redakciji. Rekli smo nema druge, nego da počnemo s pločom i kredom, kada zbog rata nema škole. To su objeručke prihvatili i urednici redakcije i svi naši kolege i doista, svi su svojim radom maksimalno pridonijeli da se ta ideja i ostvari.”

Dugogodišnji televizijski režiser Jovica Šego o toj inicijativi kaže: “Kako je produkcija Obrazovnog programa bila stopirana, nas se nekoliko skupilo i odlučili smo nešto ponuditi u tim ratnim uvjetima. Rekli smo – nitko ne spominje učenike i djecu, ni školski niti dječji program. Nije bilo ničega, osim repriza, a trebalo bi se prilagoditi situaciji. Preko Zlatana Preloga, urednika redakcije, ta ideja je došla i do uprave televizije i u početku nije bilo nekog velikog entuzijazma za takav projekt. Morali smo ih uvjeravati da je to potrebno i na kraju smo dobili više-manje sve što smo tražili.”

Njegova kolegica Marija Jović, također veteranka televizijske režije, o tom razdoblju kaže: “Kada je počeo rat, ukinuli su naš uobičajeni program koji se nazivao sporovoz, dakle suprotno od onoga što je radio brzovoz, odnosno Informativni program. Mi smo se stavili na raspolaganje tadašnjem uredniku Informativnog programa HRT-a Tomislavu Marčinku, a on nas je primio na hodniku i pitao: što vi uopće znate raditi? Nakon nekoliko desetljeća provedenih na televiziji bili smo doista povrijeđeni i rekli smo: ništa! Okrenuli smo se i otišli. Nakon nekoliko tjedana nazvao nas je nZlatan Prelog i najavio da krećemo s Ratnom TV školom.”

Zlatan Prelog, glavni urednik Obrazovnog programa od 1976. do 1995., tvrdi kako je trebalo voditi ugodne i neugodne razgovore s tadašnjim vodstvom HTV-a, kako bi ih se uvjerilo u potrebu emitiranja Ratne TV škole: “Ne treba preuveličavati ulogu Tomislava Marčinka, urednika Informativnog programa, no ipak se u toj situaciji pokazao razumnim. Stanje na televiziji u svakom slučaju nije bilo bajno, mnogi novinari morali su ići pomagati kolegama na prvim linijama fronte i postali su ratni izvjestitelji, ili su poslani u neke manje studije na ispomoć. Masu je ljudi, što nije nikakva tajna, iz političkih i ideoloških razloga dobilo otkaz. Mnogima nije bio dopušten čak ni ulazak u zgradu televizije, ni unutar žice, odnosno ograde oko zgrade. No činjenica je da su dijelovi Hrvatske bili u sličnoj situaciji, baš kao i sada, u doba epidemije koronavirusa, da djeca zbog rata nisu mogla ići u školu i to je bio naš snažan argument. Budući da je veliki dio zaposlenika poslan ‘na čekanje’, a naši su se regularni programi prestali snimati, bilo je logično da se uključimo na način primjeren situaciji.”

S tim su prijedlogom, prema riječima Sonje Fabrio, otišli u Zavod za školstvo, kojem je na čelu bio Hrvoje Vrgoč, a savjetnica za osnovnoškolsku nastavu Danica Vrgoč. Oni su odabrali komunikativne učitelje i profesore za razrednu i predmetnu nastavu. Budući da je Školski program TV Zagreba, a onda i Obrazovni program HTV-a bio koncipiran tako da urednik određenog područja bude i profesor te struke, postojao je bogati fundus tematskih emisija kojima se moglo nadopunjavati predavanja učitelja i profesora preko malih ekrana. Istovremeno su i ostale televizijske redakcije ustupale strane sadržaje. Sonja Fabrio se sjeća: “U Ratnoj TV školi vodilo se računa o onome što se zove videoprodukcija. To znači da smo mi učiteljima puštali da odrade ono što je bitno za određeni školski sat, a onda smo u funkciji nastavnog programa svakog predmeta popratili slikom te sadržaje. A danas, uz svu tehniku kojom raspolažu, nije bio emitiran nijedan insert, nijedan cjeloviti prilog na određenu temu. Upravo se na tome bazirala proizvodnja Školskog programa od njegova nastanka početkom šezdesetih.”

Jovica Šego slaže se da je, usprkos teškim uvjetima, Ratna TV škola bila vizualno puno bolje “opremljena”, odnosno puno televizičnija od današnje Škole na Trećem: “Koliko smo mogli, pratili smo televizijsku nastavu slikom i insertima koje smo imali, tako da smo bjesomučno vrtjeli arhivu i pronalazili sadržaje. Koristili smo i produkciju BBC-a i drugih televizija iz međunarodne razmjene. Čak smo složili i jednostavne animacije da bismo dobili na dinamici. Struka nas je držala na uzdi da se držimo edukativnog dijela, a mi smo onda to prilagodili tv mediju. Bio je to odličan spoj struke i televizije.”

Zlatan Prelog o tome kaže: “Obrazovni je imao bogatu arhivu, naši urednici su znali gdje što mogu naći. Današnje televizijske ekipe koje su se našle u situaciji koronavirusa sasvim su drugačije koncipirale taj program. Oni rade skraćene replike nastavnoga sata, što naše emisije nisu nikada bile. Želio bih naglasiti kako ne mislim da je ovo što danas djeca prate nekorisno i loše. No ipak bi se trebalo sjetiti da je Školski program postojao puno prije toga i da su neki od današnjih profesora i učitelja to u svojoj mladosti vjerojatno gledali.”

Jovica Šego smatra kako na žalost vjerojatno nitko od ljudi koji danas sudjeluje u produkciji Škole na Trećem i ne zna da je postojala Ratna TV škola, a vjerojatno ih i ne zanima. No kada bi netko i htio pogledati kako je to izgledalo, boji se da arhivski materijali ne postoje. Režiserka Marija Jović u Ratnoj TV školi radila je program stranih jezika kojem je urednica bila Dunja Mlakar. Ističe kako je bio izazov takve programe raditi uživo u tim uvjetima: “Grafičar koji je radio kompjutorsku grafiku dobivao je materijale netom prije emisije i tijekom emitiranja morao je pratiti ono što je profesor tumačio u studiju. U trenutku uzbune, na dnu ekrana pojavila bi se informacija o tome da ljudi moraju u skloništa, dok je televizijska ekipa nastavljala s radom. Ratna TV škola emitirala se na Prvom programu, a nerijetko bi se dogodilo da zbog neke izvanredne vijesti ‘ulete’ kolege iz Informativnog. Spiker bi iz drugog studija pročitao ono što je u tom trenutku bilo važno i mi bismo nakon toga normalno dalje emitirali školski program.”

Na pitanje koliko su se i kako učitelji uigravali za nastavu preko televizije, Sonja Fabrio kaže kako ni tada nisu imali vremena za pretjerane pripreme. “I oni su se na početku malo ‘popikavali’, no od prvog trena govorili smo neka se ponašaju kao da je pred njima razred. Oni su vrlo brzo, uostalom, kao i ovi današnji učitelji, naučili što je kamera i kako se ponašati u kadru. Mi smo, s druge strane, poštovali njihovu metodiku i ni na koji način nismo na to utjecali. Jedna od učiteljica Mirjana Matijević koja je u tome sudjelovala, kasnije je postala i urednica u našem programu. Sjećam se i profesorice Nade Babić koja je predavala hrvatski. Sve su to bile izuzetno vrijedne učiteljice i profesorice koje su taj posao radile s velikim elanom i zaista s kredom i pločom. Usprkos tome, mislim da je taj program bio bogatiji i televizičniji od današnjeg, s mnogo jače naglašenom odgojnom komponentom. Razmišljalo se i o razbijanju strahova i o emotivnim stanjima djece u ratu.”

Jovica Šego tvrdi kako su ipak nastojali pomoći učiteljima i profesorima da budu što prirodniji i neposredniji: “Pokušavali smo organizirati takvu atmosferu da budu manje suhoparni, a više srdačni s djecom koja nas gledaju. Željeli smo dobiti interakciju između njih i djece, odnosno ideja je bila djeci prenijeti sukus onoga što su trebali učiti u školi, ali opet na drugačiji način. Zato smo za dijelove programa osim profesora i učitelja angažirali i troje, četvero glumaca, a tekstove vezane uz određene edukativne sadržaje nastojali smo učiniti pitkijim. Sjećam se da su sudjelovali Slavica Knežević, Marko Torjanac i Dubravko Sidor. Doista mislim da je to tada bio pionirski pothvat jer nisam nikada, ni u međunarodnim razmjenama, vidio takav oblik nastave u ratnim uvjetima.” Na primjedbu kako se posljednjih tjedana u medijima moglo čuti roditelje kako zahvaljuju HTV-u zato što je ustupio Treći program za nastavu preko ekrana, Sonja Fabrio odgovara: “Pa to je smisao javnog servisa. Osim toga, Treći program je zapravo ponižavajući izbor za smještanje tako važnog segmenta programa kao što je škola na daljinu. Ovo je zapravo prilika da se pokaže da se, osim u Informativnom programu konačno nešto radi u javnom interesu, na nacionalnoj televiziji koja i ima taj zadatak. Ako se ne proizvode ni drame, ni znanstveni program, ni kulturne emisije, niti filmovi, odavno se postavlja pitanje što javni servis radi na temelju novca dobivenog iz TV pretplate. Školskog programa odavno nema i ako je trebala epidemija koronavirusa da se dokaže kako su takvi sadržaji itekako potrebni, u formi prilagođenoj novoj tehnologiji, da ih se može pratiti i online, onda je to možda neko dobro u zlu koje nas je snašlo. To se potvrdilo i u ratu i postavlja se pitanje što je to i koga smetalo u četrdesetogodišnjoj tradiciji Obrazovnog programa? Ono što sigurno znam jest da je i prije mnoge na televiziji smetalo to što se u Školskom programu moglo zaposliti jedino s diplomom određenog fakulteta, tako da je svaki predmet bio pokriven adekvatnim kadrom. Zato smo uvijek i bili trn u oku, jer je ‘famozni’ Informativni program često imao ljude bez fakulteta. Početkom dvijetisućitih Školski program se utopio u raznim podvrstama, a onda se zbog nesposobnosti i osobnih ambicija dovedenih podobnih kadrova posve rasplinuo.”

I Marija Jović mišljenja je da je situacija s koronavirusom pokazala kako je dužnost javnog servisa da proizvodi obrazovne programe: “Nedavno je jedan profesor baš na HTV-u rekao shvaćate li sada koliko vam nedostaje Školski program koji je nestao. Na žalost. Današnji je stav vodstva te kuće da to nikoga ne zanima i da djeca ne bi željela pratiti takve emisije. Smatram da bi obrazovne sadržaje samo trebalo prilagoditi novim platformama. Sjećam se da smo upravo iz stranih jezika snimili cijele serije, tečajeve njemačkog, engleskog i francuskog jezika. To su bile sjajne emisije čiji su autori bili najbolji profesori jezika, a igrane dijelove izvodili su izvorni govornici. Ne znam zašto se to opet ne bi emitiralo ili stavilo na internet, zar danas djeca ne uče strane jezike?”

Zlatan Prelog također je uvjeren da djeca i dalje trebaju takve sadržaje. Potrebno je pratiti tehnologiju, što je bivši Obrazovni program i radio: “Zapravo sam se dobar dio svoje karijere na HTV-u bavio trčanjem za tehnologijom, da bi se pokazalo da danas internet nosi televiziju i da je internet ta platforma bez koje televizije u današnjem obliku ne bi bilo. I tome se treba prilagoditi. Obrazovni program je uvijek bio pola koraka naprijed kako bi predvidio koje su to nove platforme za emitiranje edukativnih sadržaja, iako ih u naše vrijeme nismo tako nazivali.”

Jovica Šego smatra da HTV danas ne koristi mogućnosti koje internet pruža:˝”Mi smo čak i u tim ratnim emisijama, u okviru televizijske nastave matematike imali i informatiku i uvodili smo kompjutore u program. Naravno, bili su to stari kompjutori, programi su se tek počeli razvijati, a interneta još nije bilo. Nakon toga to više nikoga nije zanimalo, a mi smo bačeni na margine. No u današnje vrijeme moguće je kreirati interaktivne obrazovne programe koji bi se mogli osim preko televizije pratiti i preko tableta, mobitela, laptopa. Ali današnje vodstvo HTV-a to apsolutno ne koristi. Imaju internetsku stranicu s emisijama na zahtjev, uglavnom arhivskim, i to je sve”.

Iako je Obrazovni program odigrao važnu ulogu u organiziranju nastave preko ekrana u najgorem razdoblju rata, na to nije zaboravila samo ministrica Blaženka Divjak, već i vodstvo i zaposlenici HRT-a. Marija Jović dodaje: “Zanimljivo je kako je Sunčica Findak koja je i tada pratila obrazovanje u Informativnom programu, također zaboravila da je Ratna TV škola ikad postojala u produkciji Obrazovnog programa, pa to u razgovoru s ministricom nije nikada ni spomenula. Još je nevjerojatnije da je na to zaboravio Kazimir Bačić koji je tada bio naš mladi kolega inženjer i radio s nama kao šef tehnike Studija 6. On je kao glavni ravnatelj HRT-a mogao sada reći da ovo što se emitira na Trećem nije prvi put i da je to Obrazovni program odavno odradio u ratu. No nitko se nije oglasio o tome. Niti smo mi kao redakcija ikada dobili priznanje za taj naš rad. Kao što nas nikada nije pozvao da nas pohvali. Uostalom, to nikoga nije čudilo jer su se prema ‘Školnjaku’ ionako uvijek maćehinski ponašali.”

Zlatan Prelog zaključuje: “Javna televizija koja se financira iz TV pretplate definirana je kao medij koji informira, obrazuje i zabavlja. Mi smo se čvrsto držali onog dijela definicije koje se odnosi na obrazovanje, smatrajući da je to ustav javnog servisa. Ono što se nakon našeg doba događalo, to je sasvim druga priča. Školski je postao podvrsta drugih programa, pogubio je svoje termine i uspješno je uništen. To i ne čudi, s obzirom na to da su se na čelu HRT-a počeli izmjenjivati ljudi potkapacitirani za svoje funkcije koji nisu razumjeli ulogu pretplatničke, javne televizije. Najviše se pozornosti godinama poklanja Informativnom programu koji je zapravo najslabija karika u televizijskoj produkciji. Uvjeren sam da je ta vrsta programa namijenjenog djeci i dalje esencijalni zadatak javne televizije. No usprkos opravdanim kritikama današnjem programu, smatram da je nužno sačuvati taj oblik pretplatničkog javnog servisa i poraditi na njegovoj kvaliteti.”

[adrotate banner=”19″]