‘Naša izložba pokazat će da je ideja škole za život baština 20. stoljeća’

Mnoge predmete iz djetinjstva i iz dječje svakodnevice donirali su građani Hrvatskom školskom muzeju koji planira veliku izložbu o hrvatskom školovanju kroz 20. stoljeće. Prikupljali su se spomenari i leksikoni, igračke, školske fotografije, školski dokumenti, pribor i školska oprema

Jedna je žena ove godine u Hrvatski školski muzej donijela spomenar, a kad ga je počela prelistavati, vidjela je da su na stranicama označeni brojevi koje ona nije napisala. Kasnije su joj kćeri priznale da su to one ocjenjivale njezine uspomene. Djelatnice te institucije kontaktirala je i jedna baka. Ona je u Hrvatski školski muzej pohranila mušku lutku koja se zove Bobi. Naime, tu lutku s kojom se kao dijete igrao njezin sin ona je poželjela dati unuku, ali se tomu protivila njegova majka zato što nije željela da se dječak igra s lutkom. Školski muzej također je dobio školsku torbu iz sedamdesetih koja izgleda kao da je upravo kupljena u dućanu. Svom ju je sinu kupila jedna majka, ali njemu se nije svidjela pa je nikada nije nosio.

To su neke od priča o predmetima vezanim uz djetinjstvo i dječju svakodnevicu koje su Hrvatskom školskom muzeju donirali građani u povodu akcije “Slatko sjećanje na djetinjstvo”. Prikupljali su se spomenari i leksikoni, igračke iz djetinjstva, školske fotografije, školski dokumenti, školski pribor i školska oprema, a sve je to zapravo uvod u veliku izložbu “Stoljeće djeteta u Hrvatskoj – djetinjstvo i školovanje u 20. stoljeću” koju Hrvatski školski muzej priprema za kraj godine. Sva prihvaćena građa bit će sačuvana i obrađena u Hrvatskom školskom muzeju, a dio te građe bit će prikazan na izložbi. Kako su istaknule Nacionalove sugovornice iz Hrvatskog školskog muzeja, akcija je pokazala da se ljudi uglavnom teško odvajaju od predmeta uz koje su sami emotivno vezani, ali kada to čine, to je zato što su osvijestili da je bolje pohraniti ih u prikladnu baštinsku ustanovu, nego da ti predmeti propadnu.

Marijana Bračić, voditeljica marketinga Hrvatskog školskog muzeja, istaknula je da akcija i dalje traje i da pozivaju ljude da se prisjete djetinjstva, školovanja i lijepih trenutaka te da pogledaju u ladice, na tavane i u podrume kako bi pronašli vrijedne stvari koje treba sačuvati od propasti jer pričaju o djetinjstvu i školovanju u prošlom stoljeću.

‘Ovo stoljeće donosi novi pogled na djetinjstvo, sve postaje virtualno. Naš stalni postav govori o školovanju krajem 19. i početkom 20. stoljeća, ali ga nadopunjujemo’, kaže Marijana Bračić

“Dobili smo prekrasne spomenare iz dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, ali i iz kasnijih desetljeća. Imamo novooformljenu zbirku dječjih igračaka, dobili smo lutkice, aute, medeke, šivaće mašine i druge nevjerojatne stvari. Danas nema više spomenara i leksikona, ništa nije pisano rukom. Spomenari su bili ispisani krasopisom u dvadesetim godinama prošloga stoljeća, a danas imate situaciju da djeca ne znaju čak ni pisati, ne znaju ni olovku dobro držati u ruci. Djeca komuniciraju potpuno drukčije. Fotografije više ne postoje, prije su se izrađivale, sada nam donose te fotoalbume, više toga nema. Ovo stoljeće donosi cijeli novi pogled na djetinjstvo, sve postaje virtualno. Kada je riječ o izložbi, autori su svi stručni djelatnici muzeja. Naš stalni postav govori o školovanju krajem 19. i početkom 20. stoljeća, mi u našim depoima neovisno o ovoj akciji čuvamo predmete iz 20. stoljeća, ali to se sada ne može vidjeti iako zahvaljujući manjim izložbama nešto od toga pokazujemo. Ova izložba bit će puno veći iskorak jer ćemo prikazati dvadeseto stoljeće kao dodatak našem stalnom postavu. Naš je stalni postav osmišljen 2000., a kaže se da bi muzej svakih 10 godina morao mijenjati stalni postav da bi bio suvremen. Naši depoi su puni stvari ne samo iz 20. nego i 21. stoljeća, neovisno o tome kakav je naš stalni postav.”

Štefka Batinić, ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja, objasnila je da 20. stoljeće pokriva jedno dugo razdoblje i različite pedagoške paradigme koje su se tijekom stoljeća izmjenjivale. Kako je rekla, to su stoljeće u nazivu izložbe imenovali “stoljećem djeteta” po knjizi švedske spisateljice, učiteljice i feministkinje Ellen Key koja se početkom stoljeća zalagala za to da se promijeni odnos prema djetetu.

“To je označilo promjenu paradigme, ideja je bila da dijete bude u središtu, da bude mjerilo postupanja, odgoja i poučavanja. To je pedagogija koja polazi od djeteta, a ona je u tom smislu tipičan predstavnik pedocentrizma. Istina je da je imala neke utopijske pa i ekstremne ideje, no oni koji žele radikalne promjene ili su lučonoše nekih ideja, često se služe i radikalnom retorikom. Pedocentrizam je imao svoje pristaše u Europi u prvim desetljećima 20. stoljeća, pitanje je koliko je zaživio u Hrvatskoj, ali ideje Ellen Key imale su određenu recepciju među hrvatskim učiteljima i pedagozima. Početkom 20. stoljeća često ju je spominjala učiteljica Milka Pogačić koja se naslanjala na njezine ideje. I sama je imala poseban senzibilitet za zapuštenu i zanemarenu djecu. Početkom stoljeća nastali su i prvi pokreti za zaštitu djece, došlo je do prvih pokušaja organizirane skrbi za zapuštenu djecu te se počelo problematizirati zlostavljanje djece.”

Kako je rekla, početak 20. stoljeća predstavlja kontinuitet u odnosu na 19. stoljeće, ali je isto tako došlo do kritike 19. stoljeća kad je riječ o školstvu: “Paradoksalno je da se već na kraju 19. stoljeća, koje nazivamo i stoljećem školstva, kritizirala škola koja je kao institucija svoj procvat doživjela upravo u 19. stoljeću. Govorilo se da je škola intelektualistička i knjiška, da dijete samo upija nametnute spoznaje, da nema kreativnosti. To se, dakako, govori i danas, ali je već početkom 20. stoljeća ta kritika bila snažna. Stara je škola zapostavila učenika, prigovara joj se, a upravo se u drugoj polovici 19. stoljeća etablirao učenik i postiglo se to da svi u određenom razdoblju moraju biti učenici. Između dvaju svjetskih ratova postojala je ideja takozvane radne škole, a ona je polazila od aktivnosti djeteta, dječjeg rada i samorada. Ideja te škole bila je suprotna onoj devetnaestostoljetne. To nije daleko od današnje ideje škole za život, stara je ideja da se činjenice ne trebaju bubati, nego da do znanja trebamo dolaziti spoznajom i iskustvom. I radna škola skliznula je u koncept ideološki obojene škole, postojao je strogo centralistički sustav vođenja te reforme i pokušaj da se školi nametne misija stvaranja novoga čovjeka – Jugoslavena. Poslije Drugog svjetskog rata došle su nove društvene prilike i ponovno velika očekivanja od škole u procesu stvaranja novog socijalističkog čovjeka. Jednom učitelju nije bilo jasno zašto se ne prihvaća radna škola u društvu koje se nominalno zalagalo za rad i produktivnost. Sve što je bilo prije, proglašeno je buržujskom tekovinom ili nečim što je bilo u funkciji kapitalizma.”

Istaknula je da je od 19. do 21. stoljeća napravljen luk od krute discipline u školskom i obiteljskom odgoju do odsustva autoriteta i discipline: “Sada smo došli do faze kulta djeteta, ali već krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća autori su se u brojnoj literaturi počeli pitati je li došlo do epidemije popustljivog odgoja, stvaramo li ‘male tiranine’ i ‘razmažene generacije’. Javljaju se različiti pokreti koji promoviraju hrabrost za odgoj. Europske šezdesete i sedamdesete godine promicale su antiautoritarni odgoj, a to je zasigurno imalo određen utjecaj i u Hrvatskoj. Mnogi stručnjaci danas smatraju da djeca moraju imati granice, da im trebaju smjernice i odgoj i da je potreban autoritet, a ne autoritarno ponašanje. Što se tiče tjelesnog kažnjavanja, na početku stoljeća u školi je na snazi bio zakon iz 1888. koji je dopuštao tjelesno kažnjavanje kao krajnju mjeru discipliniranja koja nije bila toliko neuobičajena. Mi ćemo na izložbi imati cjelinu ‘tamna strana djetinjstva’, tako da ćemo prikazati neprimjereno postupanje s djecom. Tjelesna kazna u školi ukinuta je 1929., u zakonu je pisalo da je zabranjeno tjelesno kažnjavanje učenika. Ipak, postojala je fusnota pa je pisalo da je to dopušteno u ekstremnim slučajevima kada dijete provodi prkosno svoju volju. U kasnijim propisima i zakonima ne spominje se da je to dozvoljeno, ali činjenica je da se događalo, mnogi se sjećaju da su u školi za vrijeme socijalizma dobivali batine.”

‘Danas se može govoriti o ukradenom djetinjstvu. Dijete je sve ranije institucionalizirano i manje je vremena za igru’, kaže Štefka Batinić, ravnateljica Školskog muzeja

Također je rekla da je činjenica da djeca sve manje vremena provode na otvorenom i u slobodnoj igri i da se to počinje isticati kao veliki problem.

“Govori se o ukradenom djetinjstvu, i to u mirnodopskim uvjetima. Dijete je sve ranije institucionalizirano, a nakon tog boravka u institucijama roditelji imaju određene zahtjeve prema djeci pa su oni opet u nekom programu koji podrazumijeva strukturirano vrijeme, tako da je zaista sve manje prostora za slobodnu igru. Još je devedesetih godina prošloga stoljeća znatno veći broj djece provodio svoje slobodno vrijeme u igri s prijateljima i na otvorenom. Dijete je postalo adresat mnogih programa i ideja, djeci i roditeljima obraćaju se proizvođači sa svih strana, dječja kultura postala je jako razvijena. Uvijek se polazi od toga da je nešto organizirano, da se dijete negdje dovodi, a sve u svrhu njegove pripreme za život, odnosno zato što će mu jednom trebati da zna više jezika, bavi se sportom ili nešto treće. Više nema dokolice i igre, djetinjstva u užem smislu, a to sve više postaje veliki problem djetinjstva i odrastanja. Također smo dobili nešto što se može nazvati kultom roditeljstva ili kako jedan autor kaže, kulturom hiperroditeljstva. Postoji taj pritisak da roditelj mora biti, naročito majka, savršen i da sve mora besprijekorno funkcionirati. Ta pretjerana fokusiranost roditelja na dijete možda doista jest tekovina 21. stoljeća i to je svakako rezultat više faktora, ne možemo objašnjenje svesti na ideju o nesigurnosti svijeta. Trend prerevnog roditeljstva, iako motiviran najboljim namjerama, ima svoje naličje. Toliko toga radimo kako bismo pripremili dijete za budućnost da zaboravljamo na ono što mu je najpotrebnije u sadašnjosti”, zaključila je Štefka Batinić.

Komentiraj