Saša Zinaja

BORUT ŠEPAROVIĆ O HUMANITARNOM PROJEKTU 11. 6. U KINU TUŠKANAC

Umjetnički kolektiv Montažstroj 11. lipnja u zagrebačkom Kinu Tuškanac organizira humanitarni događaj ‘’Ljubav&Ekonomija’’ koji objedinjuje dokumentarni performans i javnu raspravu o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Dio je to većeg Montažstrojeva projekta koji se bavi zaštitom reproduktivnih i radnih prava žena. Prihod od ulaznica koje stoje 40 kuna namijenjen je pomoći djeci iz socijalno ugroženih i siromašnih obitelji. Time Montažstroj skreće pozornost na socio-ekonomsku uvjetovanost pobačaja. Umjetnički ravnatelj i osnivač Montažstroja Borut Šeparović dao je intervju za Nacional.

NACIONAL: U Kinu Tuškanac 11. lipnja predstavit ćete projekt ‘’Ljubav&Ekonomija’’. O čemu se radi?

‘’Ljubav & Ekonomija’’ je multimedijsko povijesno putovanje o regulaciji pobačaja na našim prostorima. To je dokumentarni performans koji današnje rasprave o pobačaju postavlja u povijesni i socio-ekonomski kontekst. Osim toga, ‘’Ljubav & Ekonomija’’ je javna rasprava: Marina Katinić i Jadranka Brnčić će sučeliti razmišljanja o etičkim principima koji se često sudaraju sa surovom stvarnosti u kojoj žive brojne obitelji. Ali možda najvažnije, ‘’Ljubav & Ekonomija’’ je humanitarni događaj. Prihod od ulaznica bit će uplaćen Društvu za poboljšanje kvalitete života siromašne i nezbrinute djece Mali zmaj. Time će publika direktno, barem simbolički, pomoći djeci koja su gladna i koja nemaju prilike proživjeti svoje djetinjstvo u sigurnosti i bezbrižnosti, nemaju jednake šanse u obrazovanju niti bilo kakvoj vrsti napretka u životu.

NACIONAL: Ovim projektom bavite se zaštitom reproduktivnih prava žena, a cijelu priču u Hrvatskoj ste povezali s njemačkim slučajem iz 1929. godine. Koja je poveznica među njima i kako ocjenjujete rasprave o pobačaju, akciju Hod za život i druge inicijative koje su dio naše svakodnevice?

Projekt je započeo komadom ‘’Cijankalij §218’’ iz 1929. godine koji smo obradili na mrežnoj stranici cijankalij.montazstroj.hr. Okosnica komada je paragraf 218 – zakonska zabrana pobačaja – i način kako se takav pravni okvir odražava na živote siromašnih radnica. Istraživali smo kako su hrvatski liječnici početkom 20. stoljeća raspravljali o pobačaju. Oni su direktno pisali o rigoroznom njemačkom paragrafu 218 i o sovjetskoj legalizaciji pobačaja kao o dvjema krajnostima među kojima ima dosta nijansi. Dosta se liječnika zalagalo za legalizaciju pobačaja iz socijalnih razloga jer su znali da k njima dolaze siromašne žene koje same započnu pobačaj i u bolnicu dolaze narušenog zdravstvenog stanja. Otvoreno su govorili o tome da imućnije žene zaobilaze javne bolnice jer plaćaju usluge privatnih liječnika. Naizgled, čini se kao da vodimo iste rasprave koje smo vodili i prije stotinu godina. Etički pristup da je pobačaj nešto loše kosi se s društvenom praksom i socio-ekonomskim životnim pozicijama. U kontekstu mogućeg smanjenja dostupnosti pobačaja u budućnosti nekim suptilnim mehanizmima, poput priziva savjesti – povijest će se ponoviti. Imućnije žene će plaćati diskretne zahvate, a siromašne žene će biti stigmatizirane, diskriminirane, čak i demonizirane kada potraže pomoć u javnom zdravstvenom sustavu. Za mene, ta rasprava mora se izmjestiti iz binarne opozicije “za” i “protiv” pobačaja i usmjeriti se na pitanja ženske ravnopravnosti, prije svega ekonomske i političke, kako bismo u ovom patrijarhalnom društvu dokinuli opresiju nad ženama i omogućili im da postaju majke kada to žele i da svoju majčinsku ljubav mogu doživjeti bez straha oko toga što će sutra jesti i kako će platiti račune.

NACIONAL: Vi ćete ponuditi javnu raspravu o pobačaju jer spomenuli ste da se sve oko njega svodi na za ili protiv. Koja ćete pitanja otvoriti?

Pobačaj je sigurno polarizacijsko pitanje, ali moramo se zapitati i zašto je to tako. Moje je mišljenje da takva vrsta polarizacije odgovara određenim političkim elitama, kako bi time angažirali svoje glasačko tijelo umjetnim podjelama. Pro-life i pro-choice perspektiva tako postaje jednako usiljena i ispražnjena rasprava kao što je ona o partizanima i ustašama. Ako se ogroman postotak građana u ovoj zemlji izjašnjava da su vjernici, onda proporcionalno isti postotak pobačaja rade žene koje su vjernice. Kako to da se odlučuju na to? Zašto smatraju da ne mogu uzdizati dijete? Nedostaje li nam edukacije o seksualnoj odgovornosti? Spolni odgoj? Na kraju krajeva, koliko god imali suprotstavljena mišljenja o pobačaju, uvjeren sam da ćemo se svi složiti oko toga da bi stopa pobačaja trebala biti što manja. Kako operacionaliziramo tu našu misiju? Koje su metode smanjenja stope pobačaja učinkovite? Govorimo li o pobačaju kao problemu, ili kao posljedici problema? To su pitanja koja me osobno zanimaju, nadam se da ćemo u raspravi doći do zanimljivih argumentacija, a publika će moći sudjelovati u raspravi. A posebno mi je drago da će događaj imati konkretan učinak pomoći djeci iz socijalno ugroženih obitelji.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture