Plavi orkestar je bend koji je na ovim prostorima doživio popularnost ravnu svjetskom uspjehu Beatlesa. Osim što su im se albumi prodavali u stotinama tisuća primjeraka, njihovi obožavatelji išli su toliko daleko da su kampirali po cijele noći pred hotelima u kojima su odsjedali, dok su u članove Plavog orkestra – Lošu, Pavu i braću blizance Ćeramida – gledali kao svoje najveće idole. Njihova karijera započela je 1983. godine u Sarajevu u sklopu pokreta Novi primitivizam koji je uz njih iznjedrio Elvisa J. Kurtovića i Zabranjeno pušenje. No izlaskom prvog albuma “Soldatski bal” 1985. godine te hitova kao što su “Bolje biti pijan nego star”, “Suada” i “Good Bye Teens”, Plavi orkestar postao je svojevrsni fenomen na tlu Jugoslavije. Tijekom karijere objavili su sedam albuma koji su se prodali u više milijuna primjeraka. Sredinom 2017. godine obradovali su svoju publiku najavom da kreću na veliku koncertnu turneju po državama Jugoslavije. U sklopu te turneje Plavi orkestar nastupit će večeras u zagrebačkom Domu sportova. Saša Lošić Loša, spiritus movens, pjevač grupe i autor pjesama Plavog orkestra, u međuvremenu se posvetio skladanju glazbe za mnogobrojne kazališne predstave te igrane i dokumentarne filmove, a 2006. godine skladao je i operu “Bakhantke” u režiji Vite Taufera. Godine 2011. poznati bosanskohercegovački redatelj Pjer Žalica snimio je dokumentarni film “Orkestar” sa željom, kako je istaknuo Lošić, da kroz prizmu Plavog orkestra progovori o jednom vremenu. U razgovoru za Nacional Saša Lošić najavio je snimanje TV serije o njima te komentirao veliki povratak Plavog orkestra, suradnju s Bajagom na novom singlu “Zona prijateljstva”, svoj povratak u Sarajevo i život na Hvaru, gdje boravi svakoga ljeta, kao i razloge njihove nevjerojatne popularnosti tijekom 80-ih godina.

NACIONAL: Nastupate danas u Zagrebu u sklopu turneje “Everblue”. Kako to da ste se odlučili vratiti na scenu i to jednom takvom prilično velikom turnejom?

Pretpostavljam da želite pitati otkud ambicija da se bilo što radi. Svaki čovjek ima osjećaj da bi trebao nekako zatvoriti krug i kapitalizirati svoj rad. Neću upasti u zamku pa reći da nam je ovo posljednja ili oproštajna turneja. To su naivni marketinški trikovi, kao i izjave poput onih da će se na koncertu pojaviti gosti iznenađenja. Jednostavno, želja nam je bila da poslije toliko godina i mi konačno snimimo svoj prvi live album. Znamo da su albumi danas romantične igračke iz prošlosti, ali mi smo prahipsteri, stoji nam to.

NACIONAL: Ali na početku karijere publika su vam bili tinejdžeri, a danas su to ozbiljni ljudi u godinama sa svojim obiteljima. Slušaju li vas i mlađi naraštaji? Koliko ste im uopće zanimljivi danas?

Zanimljivi smo jednoj potpuno novoj generaciji. Po istraživanjima naše izdavačke kuće, većinu naše publike čine mladi ljudi od 18 do 24 godine. Drugu kategoriju čini publika od 24 do 36, a najslabije su zastupljene generacije koje su nas slušale na početku naše karijere. Oni imaju neke druge životne prioritete, vjerojatno ih više i ne zanima glazba. Slušaju ono što se uhvati na radiju, u kafićima.

NACIONAL: Što mislite, jesu li oni naučili svoju djecu pjesmama Plavog orkestra ili su ih nove generacije same otkrile?

Valjda preko interneta, usmene predaje ili možda preko starije braće i sestara. Oni znaju ime grupe i znaju naše pjesme, ali sam gotovo siguran da ne znaju kako izgledamo. Tek na koncertu spoje sliku i ton. Zašto dolaze na naše koncerte, ne znamo objasniti. Možda vole taj naš optimistični power pop, možda osjete tu neku amatersku energiju koja je kod nas još uvijek prisutna. Pred svaki koncert još uvijek imamo tremu, još uvijek postoji onaj stari osjećaj da ćemo biti ismijani, da će nas skužiti i da će sve na kraju propasti. Ta specifična vrsta nesigurnosti u samog sebe otvara kod nas, svaki put iznova, posebnu emociju, energiju početka, energiju koju možda prepoznaje netko tko je mlad pa odatle možda ta mlada publika koja dolazi na naše koncerte i drže smartphoneove u zraku dok sviramo.

NACIONAL: Turneja “Everblue” počela je ovog ljeta vašim nastupom kod kuće u Sarajevu. Je li bilo suza radosnica ili treme pred nastup koju ste spomenuli?

Ja sam se tog jutra probudio relativno dobro raspoložen. No tijekom dana su stvari krenule nizbrdo. Znaš onaj osjećaj kada krene jedna loša stvar pa se tijekom dana nalijepe barem još dvije. Pred koncert smo svi četvorica nekako dopuzali na dogovoreno mjesto. Saša je kasnio iz Zagreba zbog nevremena, Ćere su bili nervozni zbog nekih tehničkih problema, ja sam izgubio ključ od kuće u kojoj mi se nalazila gitara, odjeća za nastup itd. Međutim, u trenutku kada smo izišli na scenu proradila je ta neka iracionalna energija. I tu se onda može postaviti pitanje: što je zapravo rock grupa? Grupa građana koja želi proizvoditi buku zajedno? Zašto ta neka grupa građana ima alkemijsku supstancu u sebi, ono nešto, a druga nema? Prvi put sam to plastično vidio u dokumentarnom filmu Martina Scorsesea “Shine a Light” o Rolling Stonesima. U jednom momentu, pred sami početak koncerta, sve djeluje potpuno amaterski, kao da će se svakoga trenutka raspasti. Scorsese gubi živce, govori u kameru da ne zna kako će snimiti film jer mu Jagger još nije poslao listu pjesama koje će izvoditi. Pet minuta prije koncerta faksom mu stiže lista, Stonesi su u nekom stanju polu-raspada sistema, a onda počinje koncert. The Rolling Stones izlaze na scenu i odjednom vidiš da sve počinje sjati. Sve zrači. Pojedinačno vjerojatno nikada nisu bili dobri studijski glazbenici, ali kada stanu jedan do drugog na stageu, postaju vlasnici planeta. Bio sam jednom prilikom i na rođendanu Chucka Berryja u St. Louisu, na koncertu za stotinjak uzvanika. Iako on nikada nije bio my cup of tea, bilo je uzbudljivo gledati na samo par metara od sebe čovjeka koji je izmislio rock’n’roll, pravog Chucka Berryja. Dok sam pratio svirku, primijetio sam da Chuck od početka do kraja koncerta stalno griješi. Isto kao i njegov prateći bend, promašivali su tonove, raspadali su se. Niti jednu pjesmu nisu završili kako treba. Tempo je oscilirao, bili su raštimani… Ali bilo je fascinantno. Jedan od najboljih koncerata u mom životu. Kasnije sam razmišljao dok su mi Chuckovi riffovi odzvanjali u glavi, o tome kako je ta nesavršenost, jednostavnost, to “ugodno šuplje”, zapravo tajna te izvanvremenske emocije. Kasnije sam mu poklonio naš album “Long Play”. Tko zna je li ga ikada stavio u CD player. Tako da sam, poslije iskustva s Chuckom, našao i malo opravdanje za naš amaterizam. Opravdanje za činjenicu da je Plavi orkestar možda jedini bend na svijetu koji, što zvuči potpuno nevjerojatno, nikada ne vježba.

NACIONAL: To zaista zvuči nevjerojatno. Nedavno je vođa Parnog valjka Husein Hasanefendić – Hus u razgovoru za Nacional rekao da imaju i po pet proba tjedno pred neki koncert. Kako vi uspijevate nastupati bez proba?

Da, Parni valjak i Plavi orkestar su, vjerojatno, dva ekstremna primjera. Dva pop rock banda s različitim karakternim osobinama. Valjak, vjerojatno, teži glazbenom i izvođačkom perfekcionizmu, dok mi svoju poetiku i uzbuđenje nastupa crpimo iz nesavršenog. Mi isporučujemo robu s greškom. Ako želimo neke nove pjesme uvrstiti na set listu, uvježbavamo ih doma. Vježbamo sa slušalicama na glavi, na tonskim probama, na samim koncertima. Kada nam se pridružio naš sadašnji gitarist Saša Zalepugin krajem devedesetih, na početku se čudio što ne vježbamo, a posebno ga je izluđivalo što bez proba krećemo na turneju. Ipak, moram naglasiti da je Hus bio producent našeg prvog, a Marjan Brkić našeg četvrtog albuma. Zahvalni smo im na kreativnoj energiji i glazbenoj disciplini kojima su nas naučili.

NACIONAL: Zašto tek sada, nakon 35 godina karijere, snimate live album?

Zato što se ispostavilo u posljednjih četiri, pet godina da smo postali dobri uživo. Mogli bismo izazvati bilo koji bend na duel na dvije pozornice, recimo na Maksimiru. Gotovo sam siguran da bismo ih, metaforički rečeno, po energiji i reakciji publike pobijedili. Mislim da nisam ništa neskromnije u životu izjavio, ispričavam se zbog toga, ali eto prilike u Domu sportova da i sami provjerite kako sada zvučimo. Prije smo, ne samo mi, nego gotovo svi izvođači iz regije, mislili da je dovoljno samo izići na pozornicu i sve ostalo krenut će samo od sebe, da se sve podrazumijeva. Međutim, nakon posjeta jednom koncertu u potpunosti smo promijenili koncept nastupa. Inspirirao nas je nastup grupe Depeche Mode, koncert u sklopu njihove predzadnje turneje. Oni su počinjali ranih osamdesetih, otprilike kada i mi, ali vidjeli smo ispred sebe grupu koja radi, za razliku od nas. Grupu koja je posvećena, koncert na kojem se ne zna se što je preciznije: rasvjeta, projekcije, zvuk ili koncept showa. Besprijekoran stil, boje, Dave Gaham se stalno kreće, ne staje puna dva sata. Nevjerojatna atmosfera bez patetičnih elemenata.

NACIONAL: Zar nije takav bio Plavi orkestar na početku karijere, poznat po dodvoravanju publici?

Bili smo premladi. Naivni. Ja sam čak na koncertima govorio o sebi u trećem licu: “Vašeg Lošu boli grlo, hoće li vaš Loša izdržati do kraja koncerta?” Da, možda smo bili pomalo patetični u početku karijere, ali svaki bend evoluira, tako i mi. Danas imamo jedan, da tako kažem, feeling good koncept svog koncerta. Rasterećeni smo. Volimo publici davati ono što ona želi od nas, da im bude zabavno, da pjevaju s nama kao na tulumu. Od početka do kraja koncerta. Bez puno filozofiranja. Samo energija.

NACIONAL: Još vas čeka dosta koncerata do kraja turneje, ali i snimanje live albuma i dokumentarne serije o Plavom orkestru. Kako to da snimate TV seriju?

Da, zvuči samodopadno. Tim prije što već imamo sjajan dokumentarni film “Orkestar” Pjera Žalice. Zanimljivo je da moj otac, inače osnivač Televizije Sarajevo, na početku toga filma kaže: “Zašto snimate film o Plavom orkestru? Prerano je!” To je pitanje svih pitanja. Zašto išta? Dakle, to bi trebala biti klasična rockumentary serija koja će govoriti o svim događajima, ljudima, snimanjima i pikanterijama iz života grupe. Mi smo uvijek mislili da je to nekako efemerno, ali ispostavilo se da to ljudi vole gledati. Nama to djeluje kao nešto malo i nevažno, ali izgleda da su upravo male priče apstraktne i univerzalne. Čak mi je i Danis Tanović rekao da bi u toj budućoj seriji najviše volio gledati insajdersku priču o Plavom orkestru.

NACIONAL: Zašto onda ne novi dokumentarni film o Plavom orkestru?

Zato što nam producenti kažu da u arhivama bivših TV centara postoji puno neobjavljenog materijala koji je dugo ležao u bunkeru i bilo bi šteta da ga ne objavimo. Seriju radi Maja Paulin s Televizije Slovenija, odakle je i krenula inicijativa. Oni imaju nevjerojatne materijale. Neki dan sam gledao snimku informativne emisije “Tv Tednik” od deset minuta, u kojoj udruženje umirovljenika iz Vojvodine od javnog tužitelja iz Novog Sada zahtijeva zabranu rada grupi Plavi orkestar zbog tobožnjeg vrijeđanja starih ljudi u pjesmi “Bolje biti pijan nego star”. Vidio sam u tom prilogu sebe, preplašenog 19-godišnjaka, kako govorim da “nisam htio uvrijediti stare ljude” i kako “imam puno prijatelja koji imaju preko 70 godina”. Rad grupi nisu mogli zabraniti, ali su uspjeli isposlovati zabranu u kojoj se zabranjuje da se naša prva turneje zove “Bolje biti pijan nego star”, iako su plakati već bili odštampani, a nekoliko tisuća njih i polijepljeni po gradovima. Sjećam se da je u to vrijeme u jednim dnevnim novinama u Zagrebu bila fotografija komunalnog redara koji lijepi bijelu traku preko mjesta gdje je pisalo „Bolje biti pijan nego star”. Onda nastup na Križankama, u Ljubljani, na kojem skupina od 300 pankera viče “Raus, Raus Plavi orkestar”. Imaju namjeru intervjuirati sve ljude koji su bili važni za Plavi orkestar. Na primjer, dizajnerski tim Trio, koji je napravio remake kultnog omota Beatlesa “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” za naš prvi album “Soldatski bal” na kojemu su umjesto tih glava, koje su bile planetarno značajne krajem 60-ih, stavili likove iz jugoslavenskog prostora pa su se tako na našem omotu našle glave Ivana Cankara, Miroslava Krleže, Ive Andrića, Bojana Križaja, Gorana Bregovića i tako još stotinjak ličnosti. Međutim, ljudi iz Jugotona rekli su da će objaviti taj omot samo pod uvjetom da dobijemo dozvolu za svaku od osoba koje su tada bile žive, a koje nisu – od njihovih nasljednika. To je bila prava katastrofa za naš dizajnerski tim. Potpis nismo uspjeli dobiti od puno ljudi, recimo Milke Planinc, nekih glumaca, opernih zvijezda… Dizajnerski tim Trio na čelu s Bojanom Hadžihalilovićem sjetio se potom bijelim maskama prekriti lica svih ljudi od kojih nismo uspjeli dobiti potpis.

NACIONAL: Jeste li bili zadovoljni filmom Pjera Žalice o Plavom orkestru i kako ga je prihvatila publika?

O, da. To je sjajan film koji je kroz prizmu Plavog orkestra ispričao priču o jednom vremenu. Sudjeluju gotovo svi značajni ljudi epohe u kojoj smo živjeli, ljudi koje smo voljeli, cijenili i željeli upoznati. Ostalo je briljantnog materijala s kojim bi se mogle raditi nove, posebne emisije o ličnostima koje se pojavljuju u našem filmu, poput Arsena Dedića, Abdulaha Sidrana, Ramba Amadeusa, Ivice Osima… Na samom početku Pjer je htio napraviti film koji bi se zvao “Saša”. To mi nije bilo prihvatljivo. Da se snima film o meni? Ja to ne bih mogao podnijeti. Dijelom zbog svog defenzivnog karaktera, a dijelom zbog svoje tradicionalne nesigurnosti u samog sebe. Tako da sam ga ipak uspio nagovoriti da to bude film o “Orkestru” kao paradigma jedne mladosti, jednog vremena i svijeta koji je nekad postojao, a više ga nema. Kada bolje razmislim, zaista si ne utvaram da će Plavi orkestar ostati naročito značajan u povijesti popularne kulture, ali sam siguran da ćemo ostati u srcima ljudi. Možda je to najvažnije. Jako sam zahvalan ljudima koji su posvetili svoje vrijeme i energiju tom filmu.

NACIONAL: Osim prvog live albuma, svojim fanovima poklonit ćete i dvije nove pjesme, a za jednu od njih “Zona prijateljstva” tekst je napisao Bajaga. Otkud Bajaga s vama?

Mi smo osamdesetih bili rivali, ali smo tijekom vremena postali prijatelji, i to tijekom snimanja TV serije “Vratiće se rode”. Kako sam već napisao glazbu, trebao sam odabrati najpogodnije Bajagine stihove za pjesmu koja će se kasnije zvati “A ti se nećeš vratiti”. Počeo sam zaokruživati stihove koji bili sve jedan bolji od drugoga. Kada sam mu rekao koje sam stihove odabrao, uzeo je blok i poderao ga skupa sa svim ostalim stihovima. Odmah sam skočio i rekao da je šteta da se baci te ga zamolio da ih da meni ako ih on neće jer se već četiri godine mučim s albumom, a on tako lako i dobro piše. Rekao mi je da je to njegov princip, da su to bili stihovi namijenjeni samo toj pjesmi. Tako je bilo i ovoga puta. Mučio sam se s tekstovima za nove pjesme Orkestra, nazvao sam Bajagu i zamolio ga da mi pomogne. On je vrlo prijateljski reagirao i rekao: “Samo šalji, druže!”

NACIONAL: Spomenuli ste da ne volite pjevati o politici. Za razliku od Neleta Karajlića, Gorana Bregovića ili Emira Kusturice, vi ste se držali dalje od politike?

Zato što smo uvijek bili i ostali bend koji pjeva o ljubavi. Bilo kakav politički kontekst naših pjesama nikada nije imao veze s nama niti nam je to, u principu, ikada bilo zanimljivo. Još od gimnazijskih dana na tulumima su najlošije prolazile protestne pjesme, tako da nam je možda ostao taj refleks iz mladosti.

NACIONAL: Ali kako ste uspjeli održati tu distancu?

Još uvijek osjetim nelagodu kada me pitaju takva i slična pitanja. Zato, u principu, i ne odgovaram na njih jer uvijek imam osjećaj da ću se negdje nekome zamjeriti. Nekada sam i pokušavao, iz poštovanja prema vašim kolegama novinarima, ali je to ispadalo nespretno i smiješno. Jednostavno nisam taj tip. Odgovori bi vjerojatno zanimali vaše čitatelje, ali eto, za mene je politika vječno osjetljiva tema, tako da se uvijek bojim dati neki instant odgovor na tako delikatna pitanja. Ipak, u cijeloj toj priči o uspjehu Plavog orkestra postoji jedan paradoks: što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz. Mi smo, naime, ispali iz šinjela punka i novog vala, iz ironije 80-ih, postmoderne, a naročito Novog primitivizma i poput Idola, koristili određene camp manire. Problem je nastupio u trenutku kada nam je počeo prijati uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establishmentu. Ipak, zaustavili smo se na vrijeme i s našom drugom pločom napravili balans, odnosno razbili sladunjavost koja je opasno prijetila. Poslije našeg drugog albuma “Smrt fašizmu” desila nam se jedna strašna kritika tadašnjeg društva i medija. Znale su u to vrijeme i političke emisije počinjati s našom pjesmom “Fa, Fa Fašista Nemoj Biti Ti (Jerbo Ću Te Ja Draga Ubiti)” i komentarima novinara koji su, na primjer, znali reći da je „rock’n’roll u Jugoslaviji postao bara puna govana, a najveća najbrže isplivaju na površinu”, što se odnosilo na nas. Tada su mi zauvijek podrezana krila kreativne hrabrosti. Osjećam to još i danas. A u stvari, bili smo premladi. Navlačili smo maske odraslih ljudi i pravili se starijima i duhom i iskustvom. Željeli smo biti intrigantni i dizati prašinu veću nego što bismo je mogli smiriti. Nismo se znali nositi s posljedicama, koje su bile strašne. Ljudi su prelazili cestu kada bi nas vidjeli na ulici, a ako bismo ušli u kavanu, žamor bi se kao po komandi stišao. Čuo se samo zvuk ventilatora. Kao u filmu Boba Fossea “Sav taj jazz”. Bio sam u dobrovoljnom kućnom pritvoru, a tadašnja djevojka donosila mi je hranu u stan. U Centralnom komitetu zvali su nas na razgovor čiji je zaključak bio: “Niste vi krivi, nego negativne pojave u društvu koje su vas izvele na krivi put.” To je bio koncept. Neka vrsta Warholove “Campbell Soup”. Pokušali smo u poetskom smislu uvesti u popularnu kulturu ideje i teme koje su do tada bile privilegija “visoke” kulture: filma, književnosti i likovne umjetnosti. Ni dan danas ne znam jesmo li politizirali estetiku ili smo, možda, estetizirali politiku.

NACIONAL: Zapravo je bilo hrabro od vas što ste tada napisali tu pjesmu, zar ne?

Tu pjesmu danas pjevaju naši prijatelji iz Dubioza kolektiva, iako, u kontekstu njihove poetike, ona zvuči potpuno benigno. U vrijeme kada je nastala ta pjesma željeli smo pred našim tadašnjim djevojkama biti intrigantni, opasni poput Laibacha i skinuti sa sebe tu tinejdžersku aureolu, da nas se ne doživljava samo preko “Good Bye Teens” ili “Bolje biti pijan nego star”. Dakle, iza svega je stajao jedan naivni ali ljudski, zapravo tinejdžerski povod.

NACIONAL: Kao što ste maloprije spomenuli, Plavi orkestar nastao je kao produkt Novog primitivizma sredinom 80-ih u Sarajevu, kroz naglašeno ismijavanje primitivizma. Što biste kao pripadnik Novog primitivizma izdvojili kao važan faktor opstanka primitivizma u današnjem društvu?

Da danas, kojim slučajem, još postoji Novi primitivizam, bio bi to najmasovniji planetarni pokret. Po mojim procjenama, na našem kontinentu imao bi više desetaka milijuna sljedbenika. Problem je u tome što ljudi sve danas shvaćaju preozbiljno. Ironija, kontekst, humor, sve one tekovine i stvari koje su predstavljale vrijednosti 80-ih su nestale. U tom čudnom vakuumu imali smo slobodu izričaja i mogli eksperimentirati s ikonografijom sistema, tradicijom, narodnom muzikom, socrealizmom, raznim stvarima… Danas je sve postalo jako ozbiljno i opasno, na kraju krajeva. Zato danas imamo samo golu, običnu glazbu. Bez konteksta, bez dodatne vrijednosti, bez umjetničkog koncepta i bez uzbuđenja.

NACIONAL: Što je zaludilo tadašnju publiku da vas je obožavala toliko da su vas uspoređivali s Beatlesima? Doživjeli ste svojevrsno idolopoklonstvo.

Mi smo stvarali alter ega, dizajnirali svoju javnu pojavu. Naš prvi gitarist Pava izgledao je poput mješavine Billieja Idola, Stinga iz Police faze i Johnnyja Rottena. Plav, nakostriješen i našminkan, s nitnama, poderanim trapericama i bijelim steznicima na kojima je pisalo U2. Kao prototip neke velike zapadne zvijezde. Zatim naša ritam sekcija Ćera 1 i Ćera 2, dva identična blizanca, i na kraju ja, s prefarbanom uniformom, kapom, zlatnim gumbima i crvenim šalom oko vrata. Mislim da je to bio dobar outfit jer sam ga godinama kasnije viđao kod grupa nove generacije Britpopa ili, recimo, Coldplaya. Dakle, identičan dizajn s nekim elementima bivše socrealističke kulture, poput vunenih čarapa, teških Crombie kaputa ili pak podvrnutih vojničkih čizama. Iskreno, i mi smo bili zatečeni svom tom euforijom, događaji su se smjenjivali kao na toboganu, brzo i nezaustavljivo. Imam osjećaj da je Plavi orkestar jedini u povijesti rock’n’rolla na prostoru Jugoslavije u samo dva mjeseca preskočio sve socijalne razrede, sve klase, poremetio sva pravila showbusinessa koja su do tada vladala u socijalizmu. Rekao bih da smo ostvarili taj neki američko – jugoslavenski san. U samo sedam mjeseci naša prva ploča “Soldatski bal” prodala se u preko 500.000 primjeraka . Iako, ne treba zaboraviti da je inflacija te 1985. bila tisuću posto pa nismo mogli puno ni zaraditi. S vremenske distance, sklon sam mišljenju da je to bilo možda kolektivno, nesvjesno oslobađanje energije prije vremena koje se približavalo s tmurnim, tamnim oblacima. Neka posljednja histerija na Balkanu. Sjećam se naših dvaju uzastopnih koncerata u Domu sportova u Zagrebu i jednog nevjerojatnog momenta. Ima jedna mala pauza između dvaju refrena pjesme “Bolje biti pijan nego star” kada bend prestane svirati, ja zašutim i sačekam koji takt prije no što počnem pjevati refren. U tom momentu prolomio se vrisak od dobrih 60 sekundi. Mislim da je TV Zagreb to zabilježila i prikazivala u informativnim emisijama. To te, kao mladog čovjeka, ipak udari u hipotalamus. Stvori ti čudnu informaciju u glavi, kao da si dio nesvakidašnjeg rituala. Nešto vrlo, vrlo čudno. I Beatlesima se, pretpostavljam, dogodila ista stvar. Imali su isto godina kao mi, imali su “She loves You”, “From me to You”, “Twist and Shout”, kao i mi “Suadu” i “Bolje biti pijan nego star” ili “Good Bye Teens”. Na prvoj turneji, isto kao i mi, nisu svirali duže od 50 minuta jer nisu imali pjesama. Od vriske fanova nisu čuli što sviraju. To se dešavalo i nama. Jedino što smo živjeli u različitim sistemima. Oni su imali veće tržište i postali su bogati. Nama to sustav nije dozvoljavao, bili smo “Beatlesi iza željezne zavjese”, kako nas je nazvao jedan engleski novinar NME-a.

NACIONAL: Na vrhuncu karijere prodavali ste danas nezamislive naklade i oblijetale su vas tisuće obožavatelja. Kako danas s odmakom doživljavate tu popularnost?

Pojma nemam. Teško se lijepim za taj period. Već godinama Lošu, odnosno sebe kao dio kolektivnog identiteta jedne grupe, promatram sa strane. Kada pomislim na to vrijeme, užasne me činjenica da se gotovo ničega ne sjećam. Sjećam se nekih događaja u izmaglici, obrisa lica, bizarnih detalja. Beatlesi su imali sreću, Paul McCartney bio je sistematičan, sve je bilježio i arhivirao. Ja se ničega ne sjećam, ponekad naletim na rijetke fotke ili netko nešto okači na YouTube. Šteta. Bilo je lijepo, prošlo je kao san.

NACIONAL: Jednom prilikom izjavili ste da je povijest vašeg javnog djelovanja ujedno povijest vašeg velikog nesporazuma s javnošću. Zašto mislite da ste ostali neshvaćeni?

Da, traje to i danas. Zapravo, razlog tog nesporazuma je moja radoznalost. Ako sam predugo u jednom filmu, imam osjećaj da će me vrijeme, nekako, »ukiseliti«. Tako se osjećam i sada. Lijepo je biti član Plavog orkestra, živjeti u tom čarobnom svijetu pop Disneylanda, ali već sam mislima negdje drugdje, u budućnosti. Kako nekome objasniti da isti čovjek jedne godine piše operu po Euripidovoj tragediji ”Bakhantke” na starogrčkom jeziku, druge godine muziku za film ”Gori Vatra” ili seriju ”Vratiće se rode”, a već sljedeće pleše po sceni i pjeva ”Suada, Suada, da li si ikad mene voljela, hej… ” Ljudi nisu morali znati da sam bio student Likovne akademije u Sarajevu na odsjeku za industrijski dizajn, ali mi nije jasno kako to da nitko od učenih glava nije pomislio da ako se na istom albumu nalaze pjesme “Šta će nama šoferima kuća” i “Goodbye teens”, nešto tu nije u redu, da ta dva svjetonazora teško mogu biti zajedno. Folk elementi bili su tek “incident u ranom pop-punk repertoaru Plavog orkestra”.

NACIONAL: Zar nitko nije sve te godine primijetio to o čemu ste upravo govorili, a što ste zapravo htjeli da se primijeti i naglasi?

To je zato što je shvaćanje urbanog na Balkanu uvijek bilo retrogradno. Alternativni sustav vrijednosti uvijek je djelovao isključivo, samim tim i sumorno, pomalo i dosadno – između redova izbijao je umjetnički, odnosno estetski šovinizam. Osim, naravno, svijetlih iznimki, avangarda je na ovim prostorima uvijek djelovala kao odjek dalekog svijeta. Osmijeh je bio tek bolna grimasa na gorštačkom licu. Što se nas tiče, postojali su ljudi iz kulturnog establishmenta koji su od početka razumjeli sve. Polet, Džuboks, Mladina, Laibach, ljudi okupljeni oko NSK-a, novinari, konceptualni umjetnici, scena oko Novog primitivizma. Ali to je tada bila teška manjina. Polet je, recimo, jednom objavio duplericu na kojoj je s jedne strane bio Laibach, a s druge Plavi orkestar. Novinar je iznio tezu da su to dva identična banda, s tim da “Plavi orkestar putuje iznad, a Laibach ispod zemlje”. Bilo je i drugačijih “prepoznavanja”. Recimo, popularni internacionalni magazin Bravo htio je od nas napraviti europske tinejdžerske zvijezde. Na jedan naš koncert u Sopotu u Poljskoj došli su nas pogledati pravi, ozbiljni producenti iz Njemačke. Već po samom izgledu djelovali su kao da nemaju veze s glazbom. Bili su u sivim Lester odijelima i s tamnim naočalama, a mi smo bili isprepadani klinci iz istočne Europe. Naša prva reakcija bila je da će sigurno zbog toga biti frke kada se vratimo kući. Bojali smo se da će nam taj susret upisati u neke imaginarne dosjee kao pregovore sa strancima. I da ćemo imati loše karakteristike prilikom nekih budućih zaposlenja. Jer tada je bavljenje glazbom bilo nešto neozbiljno. Majke naših djevojaka svoje bi kćeri pitale: “Dobro, muzičar, ali studira li on što?” Dakle, imali smo strašnu paranoju i čudno se ponašali pa su na kraju ovi iz Brava odustali od nas.

NACIONAL: Bilo je zanimljivo u Sarajevu ’80-ih?

Bila je to jako živa i uzbudljiva scena: Bojan Hadžihalilović, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Novi primitivizam, Teatar Obala, Elvis J. Kurtović, Zabranjeno Pušenje, Đuro i Bombaj štampa, brojni režiseri, literati, pjesnici, filozofi, slikari… Zanimljivo je bilo to da je svatko od nas, tih ranih 80-ih u Sarajevu, imao neki svoj alter ego. Zamišljali smo sebe kao poetične likove iz literature, glazbe i filma. Miljenko Jergović je, recimo, izgledao kao pravi pjesnik s početka 20. stoljeća, Hemon se furao na Joy Division, Bojan na Andyja Warhola, Elvis J. Kurtović na lažnog Elvisa… Svatko je bio neki zamišljeni lik. Ja sam sebe zamišljao kao kombinaciju Salingerovih junaka iz knjige “Visoko podignite krovnu gredu, tesari” i Idola, za mene najznačajnije jugoslavenske grupe. Oblačili smo se u teške, staromodne Crombie kapute i imali oko vrata crvene šalove kao nekakav flert sa socijalističkom ikonografijom. Kapa je došla malo kasnije. U Sarajevu su početkom 20. stoljeća bile dvije gimnazije, Prva ženska i Prva muška realna. Bile su odvojene pa su se učenici sastajali na sredini, nad hukom rijeke Miljacke, na mostu Drvenija. Na fotografijama iz tog vremena vidi se da nose identične kape kao ja na prvom albumu Plavog orkestra “Soldatski bal”. Mi smo ih zvali “lenjinke”, kasnije su postale “lošinke”.

NACIONAL: Poznato je da već dugo živite u Ljubljani i ljeta provodite na Hvaru, no nedavno ste kupili kuću u Sarajevu. Znači li to da planirate povratak kući?

Tabloidi su inteligentni, znaju da ljude danas ne zanimaju nečiji novi album, knjiga ili film, nego je neko kupio kuću ili “napravio” liposukciju. Dakle, nisam kupio već iznajmio kuću u najljepšem dijelu Sarajeva, na Baščaršiji, budući da je moja životna suputnica dobila službeni premještaj iz Bruxellesa u Sarajevo pa ćemo sada, privremeno, točnije četiri godine, živjeti i uživati u Sarajevu. Osjećam se lijepo. Šetam se stazama svog djetinjstva, družim se s prijateljima iz djetinjstva, izlazim svakoga dana s ocem na kavu, imam svog pekara, svog urara, omiljenu aščinicu, buregdžinicu… Sarajevo je dinamično, zanimljivo, uvijek netko naleti iz bijelog svijeta.

NACIONAL: Što ste radili svih ovih godina koliko vas nije bilo na sceni?

Stanovao. Putovao i ljetovao. Radio sam glazbu za film i kazalište, razne projekte, gostovanja. Netko bi na mom mjestu širio miris važnosti oko sebe, kapitalizirao sve što je do sada radio, ali ja to odlažem sa sviješću da neću moći sve sistematizirati. Trebaš biti ambiciozan da to sve napraviš.

NACIONAL: Zar ste izgubili ambiciju?

Zahvalan sam što sam uspio narasti do jednostavnosti. Nekad mi se čini da ljudi koji preozbiljno shvaćaju rad, žive u stanju akutnog živčanog sloma. Ljudi danas hine zauzetost radom da bi pokazali koliko su, zapravo, važni. Znate onaj sindrom kada sjedite na jutarnjoj kavi, a jedan se pljesne rukama po nogama, digne od stola i kaže: “Ništa, društvo, moram ići, imam važnu online konferenciju.” Da, ja sam već odavno izgubio ambiciju. Sve je postalo tako relativno: uspjeh ili neuspjeh, nevažno je. Imam neke druge prioritete u životu. Recimo, želim živjeti na otoku.

NACIONAL: Znači li to da se vidite kao stalnog žitelja Hvara?

Da! Shvatio sam da je život na otoku jednako atraktivan kao život u velikom gradu. Odvija se u mikrokozmosu rive pred tvojim očima: djeca koja postaju ljudi, odrastanje, vjenčanje, nova djeca, starost… Na otoku je sve nekako po mjeri čovjeka. Nema terora brzine. Sve je polako, pomalo. Pričamo o jednostavnim stvarima koje su meni jako važne, recimo, nedavno mi je prijatelj s Hvara pričao kako je našao male sovice u polju. Ide se na jematve, berbe grožđa, maslina… Velika je čast kada te otočani zovu da im budeš ruka za jematvu, moj prijatelj Tonči uvijek kaže: “Dat ćemo ti tupe škare da ne povridiš ruke, ti si muzičar!” Volim taj zaborav, “obični” život.