Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je uvjeren da kanadski poduzetnik Anton Kikaš koji je u kolovozu 1991. uhićen kada je pokušao prokrijumčariti 18 tona oružja za obranu Hrvatske, nije bio tek naivni pripadnik hrvatske dijaspore s misijom da pomogne Hrvatskoj, nego je ozbiljno sumnjao da je Kikaš zapravo agent koji je surađivao s više stranih obavještajnih službi, uključujući i notorni KOS.

Tu informaciju za Nacional su potvrdila dva posve neovisna izvora, precizno navodeći veći broj javnosti dosad posve nepoznatih tvrdnji o okolnostima neslavno propalog Kikaševa pokušaja da pomogne naoružati Hrvatsku na početku Domovinskog rata.

Anton Kikaš našao se opet u središtu pozornosti hrvatske javnosti nakon što je prije nekoliko dana u Zagrebu održana svečana premijera filma kontroverznog redatelja Jakova Sedlara, snimljenog upravo o misiji u kojoj je Kikaš nominalno htio pomoći da se Hrvatska naoruža. Tih dana Kikaš je dao i više intervjua za razne medije, iznoseći svoje viđenje tih turbulentnih događaja. Dao je i veliki intervju za emisiju “Bujica” Velimira Bujaneca, koja se emitirala na većem broju lokalnih televizija, u kojima je za propast te operacije pokušao posredno optužiti Josipa Manolića koji je u to vrijeme bio hrvatski premijer.

Koncem proteklog tjedna do Nacionala su dospjele i tvrdnje da je započelo i neformalno lobiranje da aktualna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odlikuje Kikaša zbog njegova doprinosa u Domovinskom ratu. Međutim, do nje su već došla i neformalna upozorenja da bi Tuđman vjerojatno i za svog života odlikovao Kikaša da je procijenio da je to opravdano. Kikaš je nakon slijetanja zrakoplova i svog oslobođenja iz zatočeništva, po povratku u Kanadu bio slavljen kao nacionalni heroj. Tada su organizirani skupovi u više gradova Kanade i SAD-a, na kojima je bilo više desetaka tisuća ljudi. Emigracija je tražila da se Kikaša odlikuje najvišim odličjem. No, prema tvrdnjama jednog od Nacionalovih izvora, Tuđman je s tim u svezi rekao: ‘Ne može dobiti hrvatsko odlikovanje. On je radio za pet obavještajnih službi’. Time je razgovor s predstavnicima kanadske emigracije bio okončan.

Dva neovisna izvora Nacionalu su otkrila da je Franjo Tuđman izričito odbio inicijativu za Kikaševo odlikovanje tijekom 90-ih. Tuđman je, prema tvrdnjama istih izvora, bio uvjeren da je Kikaš u najmanju ruku bio dvostruki agent. Čak se tvrdi da je Tuđman u New Yorku napao Suada Rizvanbegovića, svog bliskog prijatelja i teniskog partnera, kada je shvatio da se s njime na jednoj večeri u Rizvanbegovićevoj organizaciji trebao naći i Kikaš. Tvrdi se da je Tuđman zatražio od Rizvanbegovića da s te večere udalji Kikaša, što je izgleda osiguranje i učinilo.

Dobrim dijelom i zbog tih Tuđmanovih uvjerenja, hrvatske obavještajne službe najmanje pune četiri godine aktivno su se bavile analizom i istragom svih okolnosti tog slučaja, koji se u krugovima srbijanskih tajnih službi i danas smatra jednom od njihovih najuspješnijih špijunskih operacija.

Za Kikaša se u široj javnosti doznalo 31. kolovoza 1991. kada je JNA preusmjerio Boeing 737 tvrtke Uganda Airlines da sleti na zagrebački Pleso umjesto na ljubljanski Brnik. Bio je to neslavni fijasko po mnogo čemu kontroverzne operacije u kojoj se otkrilo da je u tom zrakoplovu bilo 18 tona raznog oružja namijenjenog naoružavanju hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. U tom zrakoplovu je, osim posade, kao jedini putnik bio zatečen upravo Anton Kikaš, pripadnik hrvatske dijaspore u Kanadi koji se ondje bavio građevinarstvom.

Upravo taj detalj bio je presudan u kreiranju Tuđmanove percepcije Kikaševih aktivnosti. Tuđman je svojim suradnicima izjavio kako mu je bilo sumnjivo upravo to što je Kikaš, kao poznati predstavnik hrvatske emigracije, zatečen s tim oružjem u zrakoplovu. Da ga ondje nije bilo, izbjegla bi se kompromitacija tadašnjeg hrvatskog političkog vrha u očima međunarodne zajednice, i to u vrlo osjetljivom trenutku rasplamsavanja Domovinskog rata, uoči nametanja embarga na uvoz oružja i usred tada još neizvjesne bitke za diplomatsko priznanje neovisnosti Republike Hrvatske.

Tadašnji jugoslavenski vojni i politički vrh itekako je to znao iskoristiti u propagandne svrhe. Javnosti su preko raznih televizijskih postaja naveliko distribuirane snimke kojima se hrvatske vlasti htjelo prikazati kao provokatore oružanog sukoba, zrele za nametanje međunarodnog embarga na uvoz naoružanja.

Upućeni sigurnosni izvori za Nacional su ispričali kako su već nedugo nakon Kikaševa uhićenja, hrvatske sigurnosne službe počele dolaziti do indikativnih informacija o naličju te operacije. Tvrdi se da je SZUP doznao da se pukovnik Miloš Krndija, tadašnji “bezbednjak” zaposlen na Plesu, nepunih sat vremena prije ulaska spornog zrakoplova u zračni prostor nad Otrantskim vratima, ušetao u kontrolu leta i tražio da se Kikašev zrakoplov skrene s planirane rute na zagrebački Pleso. Nedugo nakon što je zrakoplov prizemljen, došlo je i do vatrenog okršaja hrvatske policije i pripadnika JNA, spominju se i trojica poginulih pripadnika hrvatske policije, a izgleda da je po Kikaša žurno doletjela tadašnja elita JNA, iz redova tzv. niških specijalaca. Hrvatske sigurnosne službe rekonstruirale su sve detalje o tome tko je odmah zrakoplovom doletio na Pleso i u kojem su konspirativnom stanu JNA ti ljudi odsjeli.

Nedugo potom hrvatske sigurnosne službe su rekonstrukcijom događaja zaključile kako postoje ozbiljne indicije da je angažiranje Kikaša za nabavku naoružanja hrvatskom političkom vrhu, mogla biti dobro organizirana podvala jugoslavenskih tajnih službi. Slijedom tih indicija rekonstruirani su i neki tajnoviti Kikaševi posjeti Zagrebu sredinom 80-ih, a došlo se i do podatka da je više puta po nalogu tada visokog dužnosnika JNA Aleksandra Vasiljevića, Kikaš bez zadržavanja proveden kroz carinsku i policijsku kontrolu. Postoje i neki konkretni svjedoci iz redova bivše jugoslavenske tajne službe koji nisu isključili mogućnost da je Kikaš bio suradnik KOS-a.

Više izvora za Nacional je potvrdilo da je i prije odlaska na izvršenje te operacije, Kikaš pokušao ishoditi dokumentaciju potpisanu od hrvatskog državnog vrha kojom bi ga se ovlastilo za nabavku oružja. Jedan od tih izvora navodi da je precizne informacije o tim Kikaševim aktivnostima imao Antun Vrdoljak, poznati hrvatski režiser i bliski prijatelj Franje Tuđmana. U vremenu nakon propasti te operacije počelo se sumnjati da je Kikaš te dokumente možda tražio upravo da bi se moglo dodatno kompromitirati hrvatske vlasti.

Visoke hrvatske dužnosnike tada je naročito intrigirao zagonetni obrat u planu provođenja te operacije. Nikome nije bilo jasno zašto je Kikaš promijenio prvotni dogovor s Janom Gabrišem i otputovao u Južnoafričku Republiku, ostavivši Gabriša samog s dva milijuna dolara u Frankfurtu. Posebno se propitivalo je li i pod kojim okolnostima u tu operaciju bio uključen i Karlo Gabriš, brat Jana Gabriša, koji je tada radio za SZUP. Tvrdi se da je u travnju 1991. Karlo Gabriš već bio pod obradom hrvatske sigurnosne službe te da ga je pod zagonetnim okolnostima od uhićenja spasio Josip Perković.

Pojavilo se oko cijelog slučaja još puno kontroverznih detalja. Nikada nije do kraja razjašnjeno što je prethodilo Kikaševoj razmjeni u studenome 1991. Pojavile su se tvrdnje da je za njegovo puštanje lobirao poznati kriminalac Zlatko Bagarić te da je o tomu razgovarao izravno s ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom.

Posebno je zanimljivo da je Radenko Radojčić, koji je bio jedan od protagonista grupe Labrador, tijekom razgovora s hrvatskim istražiteljima iznio neke zanimljive tvrdnje o Kikaševu boravku u srpskom zatvoru. Radojčić je hrvatskim istražiteljima izjavio da je sudac istražitelj Kikašu bio Vojislav Medić te da je tog Medića telefonski kontaktirao stric iz Kanade, založivši se za Kikaševo puštanje. Čini se da je Medić do 1991. živio u Zagrebu te je nekoliko dana čak bio pripadnik ZNG-a prije no što je prebjegao u Srbiju, gdje se pojavio kao srpski ispitivač hrvatskih zarobljenika u logoru Stajićevo nakon pada Vukovara. Tu okolnost su neki visoki hrvatski dužnosnici iskoristili kako bi neuspjelu Kikaševu krijumčarsku avanturu zapravo stavili u kontekst pokušaja njegova skrivanja kao agenta KOS-a.

Posebno su zanimljive okolnosti tog slučaja opisane u knjizi “Najveće obavještajne akcije i afere na Balkanu”. Knjiga je izdana tijekom ove godine, a napisali su je srpski stručnjak za međunarodnu sigurnost Darko Trifunović i bivši oficir KOS-a Ljuban Karan.

“Nema sumnje u to da je naša služba bezbednosti imala obavještajne podatke o tome što se u avionu nalazi i da je u pitanju ilegalni tovar suvremenog oružja… “, navodi se u posebnom poglavlju posvećenom toj aferi. Autori knjige Kikaša su također predstavili kao pripadnika hrvatske emigracije i poslovnog čovjeka iz Toronta. Poglavlje knjige u kojem se opisuje ta afera otkriva da su im nesumnjivo bili dostupni dokumenti srpskih tajnih službi.

Autori te knjige citiraju prvu izjavu koju je Kikaš, čini se, odmah po uhićenju dao oficirima KOS-a na zagrebačkom Plesu. Ako je sadržaj te izjave autentičan, ispada da je Kikaš već u prvom kontaktu s ispitivačima KOS-a prilično detaljno opisao pojedinosti vezane uz tu operaciju, što nije u suglasju s tvrdnjama da je odmah po uhićenju brutalno pretučen te da je ispitivan u Beogradu, gdje se protivio raznim verzijama zapisnika o njegovu ispitivanju. U spomenutoj knjizi objavljuje se kompletan sadržaj te izjave. U njoj Kikaš prvo detaljno opisuje kako je stigao u Kanadu, gdje se zaposlio i koliko vremena je proveo na pojedinim radnim mjestima. Potom opisuje kako mu se posao razvijao, gdje je stanovao, u što je sve ulagao, s kim je bio u prvom braku i slično. Zatim se citira tko je sve iz hrvatskog iseljeništva sudjelovao u pripremama za nabavku oružja u kojoj je Kikaš sudjelovao.

U izjavi se vrlo precizno opisuje gdje se dogodio inicijalni sastanak te tko mu je prisustvovao. Navodi se da se taj sastanak dogodio u Croatia klubu, gdje su zasjedali članovi Hrvatskog nacionalnog fonda u Torontu. Potom se navodi da je Kikaš pobrojao sve ljude koji su sudjelovali u prikupljanju novca, otkud su porijeklom i što su u to vrijeme radili. U izjavi se spominju sljedeća imena: Janko Herak, Duško Bezić, Marjan Petrović, Ivica Zdunjić, Ratko Ferenčić, Drago Vučković, Džo Srebrović, Džo Draganjac, Ivan Kovačević, Josip Pavičić, Anđelko Višić, Pavle Horvat, Pavle Ožanjić, Stanko Trtanj i još neke osobe. Potom se navodi da je Kikaš detaljno ispričao koliko je novca prikupljeno, kamo se novac transferirao, s kime je dogovarao nabavku oružja te kako se operacija odvijala sve do njihova uhićenja. “U Beogradu je Kikaš, naravno, proširio kompletnu priču do sitnih detalja. Bio je pričljiv i nije ni pokušavao nešto sakriti u vezi s nabavkom i transportom oružja. Već u toj kratkoj izjavi iznio je sve detalje o četrnaestorici svojih suučesnika. Moj utisak je da je toliko pričao kako bi sakrio ono najvažnije, vezu s nekim moćnim obavještajnim službama i ulogu vlada nekih zemalja na zapadu u naoružavanju Hrvatske”, navodi se u knjizi.

Autori knjige napominju da je to bila jedna od najuspješnijih i najbolje eksploatiranih akcija KOS-a uopće. “Presječen je ilegalni zračni kanal za naoružavanje Hrvatske, zaplijenjeno je skupo i moderno oružje koje je mogla koristiti JNA i zaplijenjen je veliki transportni zrakoplov koji je kasnije koristila JNA. Osim toga, akcija je odlično medijski eksploatirana u smislu raskrinkavanja stvarnih ratnih namjera rukovodstva Hrvatske i njihove kompromitacije u međunarodnoj javnosti. Veliki uspjeh te operativne akcije jest i otvaranje mogućnosti razmjene uhićenih pripadnika ‘Labradora’ za proustaškog emigranta Antona Kikaša”, navodi se u toj knjizi. Zato ne čudi što se u Hrvatskoj godinama pokušavalo rekonstruirati je li Kikaš doista bio samo zaneseni i naivni domoljub ili možda ipak i nešto kompleksnija osoba. Prošlotjedne romansirane medijske promocije, kao i premijera filma o Kikašu na kojoj su se pokazali brojni viđeniji desno orijentirani pojedinci s političke scene, na zahtjevna otvorena pitanja oko te afere nisu ponudila cjeloviti odgovor.