‘Nakon replike bazilike sv. Petra u Vatikanu isklesat ću minijaturu Zagrebačke katedrale’

Josip Radić, samouki klesar iz Pučišća na otoku Braču, nakon pet godina rada isklesao je repliku bazilike svetoga Petra u Vatikanu koja je oduševila crkvene velikodostojnike i tako zaokružio opus izrade minijaturnih zvonika crkava na Braču, a Nacionalu je otkrio koji mu je novi umjetnički izazov

Josip Radić otključava vrata crkvice Blažene Djevice Marije na Batku u Pučišćima na Braču. Uvodi nas u nevelik prostor skromno uređene unutrašnjosti pretvorene u izložbeni prostor. Na unutarnjem zidu crkvice 1982. je godine podignuta spomen-ploča kojom je obilježeno pet stoljeća tog sakralnog spomenika kulture izgrađenog 1482. godine.

Josip Radić laganom kretnjom otkriva staklenu kupolu prekrivenu crvenim plaštem, postavljenu na uzdignuto podnožje u središnjem dijelu crkve. Ispod stakla se ukazuje minijaturna replika bazilike svetog Petra u Vatikanu (Basilica Papale di san Pietro in Vaticano), izrađena od kamena. Isprva gotovo ne vjerujem u to što vidim, ali odmah potom shvaćam da nije riječ o priviđenju mnogo puta viđene vatikanske bazilike uživo i na televiziji, nego o remek-djelu vrsnog majstora. Minijatura najveće i najvažnije kršćanske crkve na svijetu, izgrađene u stilu klasične renesanse između 1506. i 1626. na mjestu ranokršćanske bazilike, izložena u crkvici u Pučišćima na Braču?!

Josip Radić ističe da mu je na izradi minijaturne vatikanske bazilike pomogao nadbiskup Nikola Eterović, rođen u Pučišćima, koji je danas apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj. FOTO: Katica Radić

Potrebno je nekoliko trenutaka da bi se uopće shvatilo o čemu je riječ.

Josip Radić svjestan je mog iznenađenja i na licu mu je jedva zamjetan smiješak zadovoljstva i ponosa. Zajedno sa mnom zagledan u minuciozno izrađenu kamenu repliku vatikanske Papinske bazilike svetog Petra u tim se trenucima vjerojatno prisjeća svog petogodišnjeg klesarskog rada i nevjerojatne upornosti kojom je ostvario svoj životni san. Projekt u koji je u početku malo tko vjerovao, a danas je predmet divljenja njegovu klesarskom umijeću.

Vatikanska bazilika nije jedino Radićevo vrhunsko klesarsko ostvarenje, ali je zbog iznimne zahtjevnosti izrade najpoznatije i najhvaljenije. Radić je isklesao gotovo sve bračke zvonike, ali i splitski zvonik sv. Duje. Sve su te kamene minijature izložene u crkvici Blažene Djevice Marije na Batku.

A tko je Josip Radić, široj javnosti malo poznati Pučišćanin?

Rođen je 1968. godine u Supetru na Braču. U doba Josipova djetinjstva, u Pučišćima se teško živjelo, turizam je bio u povojima, a život većine otočana vezan za poljodjelstvo i klesarstvo u tadašnjem Jadrankamenu, poznatom kamenolomu i jednom od najuspješnijih poduzeća u bivšoj državi koje je, naposljetku, završilo u pretvorbi na hrvatski način. Otac mu je bio težak i radnik u kamenolomu, a imao je trinaestero braće i sestara.

Josip Radić za svoje remek-djelo bio je nadahnut Bazilikom svetog Petra u Vatikanu. FOTO: Katica Radić

Nakon osnovne škole završene u rodnome mjestu Josip se upisao u srednju Mornaričko-tehničku vojnu školu u Splitu, zamišljajući sebe jednoga dana u mornaričkoj odori kojom je bio iskreno zadivljen, na brodu koji će krstariti Jadranom…

Poslije srednje škole je 18 mjeseci radio na minolovcu kao dočasnik, a potom se 1988. godine upisao na Mornaričku vojnu akademiju u Splitu. Diplomirao je 1991. i odmah se uključio u Domovinski rat, kao dočasnik desantnog minopolagača, broda Hrvatske ratne mornarice na kojem je s 23 godine bio najmlađi od dvanaestorice članova posade.

Prvi mu je posao na minopolagaču bilo ukrcavanje oružja i streljiva na oslobođenu otoku Žirju, namijenjenih hrvatskim braniteljima. Plovili su noću, bez osvjetljenja, kroz neprijateljsko okruženje. Uskoro je Josip postao zapovjednik tog broda, s kojeg je prešao na mjesto zapovjednika patrolnog broda Hrvatske ratne mornarice. Po nalogu ministra obrane 1997. trebao je – s nekoliko časnika Hrvatske vojske – otići na specijalizaciju u inozemstvo. Iznenadna bolest prekinula mu je vojnu karijeru.

Bazilika svetog Petra teži oko 200 kilograma. Dijelovi su slijepljeni posebnim bezbojnim i vodootpornim ljepilom tako da se na skulpturi ne vidi nijedan spoj

„Sljedećih šest mjeseci proveo sam u bolnici, a nakon toga još sam tri godine bio na bolovanju, doslovce se boreći za život. Dijagnosticirana mi je neizlječiva autoimuna Crohnova bolest. U splitskoj bolnici Križine bio sam podvrgnut mnogim operacijama neizvjesna ishoda. Liječnici su mi davali malo izgleda da preživim. Kad sam odlazio na komisijski pregled za umirovljenje u Zagreb, bio sam praktički nepokretan“, kaže Josip.

U mirovinu je otišao 2001. godine, u dobi od 33 godine i s neizlječivom bolešću. Vojna karijera bila je završena. Kod kuće se podvrgnuo potpuno novom režimu prehrane i života općenito, pomno analizirajući što mu organizam prihvaća, a što mu stvara tegobe. Shvatio je da se protiv bolesti mora boriti i mentalnom snagom, a najbolja je terapija bila prebacivanje u „potpuno drugi film“. Bez ikakva klesarskog iskustva počeo je klesati: isprva tradicionalne bračke kućice, a potom i zahtjevnije oblike.

„Morao sam pronaći smisao života. Htio sam biti zaokupljen nečime što će mi odagnati misli o neizlječivoj bolesti. Želio sam raditi, a oblikovanje kamenih minijatura bilo je jedino što su mi dopuštale moje tjelesne mogućnosti“, kaže Josip.

Gruba obrada kamena u kamenolomu u Pučišćima na Braču. FOTO: PETRA MLADINIĆ

Od težačkog i kamenoklesarskog života svojih predaka mladenačkim je snovima stremio prema mornaričkoj odori, ali ga je sudbina vratila zavičajnu kamenu. U njemu je otkrio novi smisao života i jedinu terapiju koja mu pomaže da se nosi s teškom bolesti.

Izradio je minijaturu zvonika crkvice svetog Mihovila koja se nalazi na putu od Humca prema Bolu, otkrivši pritom kako ga tematski privlače sakralni motivi. Pučiški župnik don Tonči Kosanović i generalni vikar hvarsko-bračke biskupije monsinjor Stanko Jelčić poticali su ga da nastavi s klesarskim radom i predložili mu da pokuša napraviti pučiški zvonik, koji napola zaklanja crkva pa se ne vidi u svojoj punoj raskoši. Zvonik se 2003. obnavljao, a Radić je dobio nacrte na uvid i prionuo na posao. Kupolu je obojio nijansom kojom će poslije biti obojen obnovljeni zvonik.

Župnik Stanko Jelčić predložio je Josipu Radiću da pokuša isklesati zvonik crkve Krista Kralja u Selcima, jedan od najljepših na otoku, dvojeći je li nešto takvo uopće moguće. Uporni Josip uvjeren je da nema toga što se ne može napraviti ako se u posao ulože strast i volja pa je isklesao zvonik crkve u Selcima. To je bila prekretnica u njegovu radu: kad je uspješno završio raskošan zvonik crkve u Selcima, stekao je samopouzdanje i sigurnost, uvjeren da je spreman i za najveće pothvate.

‘U početku sam radio najprimitivnijim tradicionalnim alatima – čekićem, dlijetom i pijukom, a danas koristim sofisticirane elektroničke strojeve’, kaže Josip Radić

Radić je minijaturist, a veličinu – slobodno možemo reći minijaturne skulpture – određuje sam, prema vlastitoj viziji i intuiciji.

„I danas, kao i na početku, svaki dan naučim nešto novo u tom neprestanom hrvanju s kamenom. Bavim se detaljima koji se potom sastavljaju u zamišljenu cjelinu i pomno obrađujem jedva vidljive finese. Svjestan sam svoje samoukosti koja me potiče da otkrivam nepoznanice u svom poslu i svladavam ih najbolje što mogu, imajući na umu prethodna iskustva i svjestan nužnosti svakodnevna učenja. Priprema materijala iznimno je važan posao jer kamen zahtijeva sazrijevanje. Kamen za Baziliku svetog Petra odležavao je sedam godina na otvorenom, u svim vremenskim uvjetima i tek sam ga tada smatrao zrelim za obradu. Na nekim novijim zgradama u Pučišćima obloženima kamenom vide se počeci oštećenja, dok je na crkvici u kojoj su moji izlošci sve isto kao i prije 500 godina, bez ikakvih naznaka trošnosti kamena. Radim, zapravo, s ostacima kamena koji je preostao iskusnim meštrima nakon velikih radova, proberem ono što smatram potrebnim i korisnim za svoj posao. Tako pribavljam više od 90 posto materijala. U početku sam radio najprimitivnijim tradicionalnim alatima – čekićem, dlijetom, pijukom itd. – a danas koristim sofisticirane elektroničke strojeve tvrtke Dremel, američke podružnice njemačke kompanije Bosch. Predstavnici kompanije prepoznali su moj rad na vatikanskoj bazilici i ponudili mi sponzorstvo u obliku besplatne dodjele njihovih sofisticiranih strojeva pogodnih za obradu kamena, tako da danas raspolažem najsuvremenijom tehnikom kojom se koristim u poslu. Jedina mi je obveza u toj plodnoj i vrlo korektnoj suradnji da u posebnim prilikama istaknem čijim se strojevima služim u obradi kamena“, kaže Josip. Katkad je imao mnogo sreće, kao pri izradi zvonika na crkvi u mjestu Ložišća. Zahvaljujući susretljivosti profesorice Gite Dragičević, ravnateljice Galerije Ivana Rendića u Supetru, dobio je na uvid kopije izvornih nacrta, što mu je poslužilo kao dragocjena građa za izradu tog projekta, također praćenog nevjericom je li zvonik uopće moguće isklesati.

Klesarska škola pridonosi povratku tradiciji Pučišća kao bračke metropole kamenoklesarstva. FOTO: Katica Radić

Kad je iz Vatikana u rodna Pučišća dolazio nadbiskup Nikola Eterović, danas apostolski nuncij u Saveznoj Republici Njemačkoj, doznao je da se njegov sumještanin Josip Radić priprema za „pothvat života“ – izradu kamene minijature bazilike svetog Petra u Rimu. Monsinjor Eterović pomno je saslušao Josipove ideje i vizije, vidio prethodne radove i odlučio mu pomoći. Tijekom hrvatskog hodočašća u Rim, na kojem je bilo više od 7000 Hrvata, a među njima i Josip Radić, monsinjor Eterović pomogao mu je pronaći nacrte i tlocrte bazilike, od kojih su neki bili pohranjeni u vatikanskim muzejima, a neki jedva dostupni u arhivima radionice sv. Petra. Djelatnici Vatikanskih muzeja bili su iznenađeni što netko želi izraditi repliku bazilike u kamenu jer su dosad to pokušala samo dvojica majstora: jedan u drvu, drugi u gipsu. Pučiški majstor Josip Radić bio je prvi koji se usudio pokušati oblikovati baziliku u kamenu.

Uz pomoć dragocjenih dokumenata Radić je u kamenu počeo ostvarivati svoj životni san – baziliku svetog Petra. Kad ju je, nakon pet godina rada, 2019. godine napokon završio, na Michelangelovu kupolu bazilike monsinjor Eterović zalijepio je zavjetni zlatni križ. U temeljima bazilike upisana su imena mnogih crkvenih dostojanstvenika, na čelu s kardinalom Bozanićem. Radićevo remek-djelo predstavljeno je u Vatikanu te je u crkvenim krugovima pobudilo jednodušno divljenje.

Bazilika svetog Petra teži oko 200 kilograma. Dijelovi su slijepljeni posebnim bezbojnim i vodootpornim ljepilom, tako da se na skulpturi ne vidi nijedan spoj i doima se kao monolit. U cijelom tom dugom procesu Josipu je pomagala kći Katica, po struci arhitektica, koja mu je nacrtala na stotine detalja koji krase baziliku. Josip je ističe kao koautoricu projekta.

Moglo bi se pomisliti da je radni prostor Josipa Radića neki velebni studio, ali on svoje minijature radi u prostoru površine pet četvornih metara, obavijen kamenom prašinom. Teško je povjerovati da iz tako skromne radionice izlaze takva remek-djela.

Zbog neizlječive bolesti liječnici su Radiću davali malo šanse. Završio je vojnu karijeru i s 33 godine otišao u mirovinu. Tražeći smisao života, počeo je bez ikakva iskustva klesati

Sada – na svoju inicijativu – radi minijaturu Zagrebačke katedrale. Već su mu dostavljeni svi neophodni nacrti, a minijatura katedrale izgledat će kao prije potresa u kojem je teško oštećena i zbog čega će na neko vrijeme s nje biti uklonjena oba tornja.

„Uvjeren sam da od kamena mogu sve napraviti, ali potrebni su mi nacrti kako bi replika bila vjerodostojna u svakoj pojedinosti. Volim kamen i pod rukama osjećam njegovo pulsiranje“, kaže Josip kojeg mnogi smatraju kiparskim Julijem Klovićem i našim najvećim minijaturistom u oblikovanju kamena.

Županijsku nagradu za očuvanje kulturne baštine i promicanje tradicionalne gradnje dobio je 2020. godine. Josip je iznimno skroman, svoje minijature radi bez naknade, a jedini prihod ostvaruje od ulaznica posjetitelja koji žele razgledati njegova djela. Ima četvero djece, supruga Marija radi u trgovini, a obitelj živi od njegove braniteljske mirovine. Nešto od težačke, kamenolomske i kamenoklesarske filozofije života u rodnim Pučišćima zauvijek je odredilo život Josipa Radića.

Bio bi mu potreban atelje, pogodan za ostvarenje njegovih remek-djela, prikladniji od skučenog u kojem danas radi. Lokalna zajednica trebala bi prepoznati potencijale svoje sredine. Ljudima kao što je skromni i samozatajni Josip Radić trebala bi omogućiti da svoju darovitost predstave što širem krugu posjetitelja. Za početak – osnovati galeriju u kojoj bi umjetnici poput Radića mogli izlagati svoja djela. Josip priželjkuje da Pučišća postanu svjetski poznato središte sakralnih minijatura u kamenu, ali i kulturno središte Brača. To je jedan od njegovih rijetkih zasad neostvarenih snova.


Metropola kamena

Nakon dugotrajne stečajne agonije Jadrankamena, smanjenja broja učenika u Klesarskoj školi i narušavanja stoljetne tradicije, Pučišća imaju priliku obnoviti kamenarstvo i klesarstvo po kojima su poznata u cijelome svijetu

Prva dalmatinska klesarska zadruga osnovana je u Pučišćima na Braču 1902. godine, a tri godine poslije, 1905., i u Selcima. Dalmacija je tada bila pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije. Stotinu godina poslije osnivanja Klesarske zadruge u Pučišćima, u povodu velike obljetnice, objavljena je raskošna monografija koju potpisuje glavni urednik Stanko Vrandečić. U njoj su eminentni autori pisali o jedinstvenom fenomenu otoka Brača, nazvavši ga „sredozemnom metropolom kamena“. Stanovništvo otoka, osim poljodjelstvom i stočarstvom, stoljećima se bavilo klesarstvom, „branjem“ i obradom kamena, a termin „ubrati kamen“ dovoljno govori o tome kako su mu pridavali značajke ploda, a ne samo materijala koji se „vadi“ iz krševita tla.

Tradicija kamenoloma i kamenoklesarstva na Braču seže u daleku prošlost. Početkom naše ere Rimsko Carstvo ovladalo je cijelim Sredozemljem. Osnovana je rimska provincija Dalmacija s glavnim gradom Salonom (Solinom). Posjedi su dodjeljivani vojnicima i patricijima Rimskog Carstva, a siromašno domaće stanovništvo bilo je u službi osvajača. Uz postojeće tradicijske djelatnosti – maslinarstvo, vinarstvo i stočarstvo – Rimljani su otvarali kamenolome s različitim vrstama vapnenca i poticali razvoj klesarstva. Majstori klesari izrađivali su kamenice za ulje, sarkofage, kapitele i građevinske elemente za stambene kuće, palače i sakralne objekte.

U Povljima je u 5. stoljeću od kamena izgrađena ranokršćanska bazilika. Sva povijesna i društvena zbivanja na otoku tog vremena opisana su u Povaljskoj listini, dragocjenom dokumentu pisanom na pergamentu. Kopija dokumenta, jednog od prvih spomenika hrvatske pismenosti, čuva se u župnom dvoru u Pučišćima.

Osnivanje Klesarske zadruge u Pučišćima 1902. potaknulo je razvoj klesarstva i omogućilo gospodarsku djelatnost na kojoj se sljedećih desetljeća temeljila egzistencija mnogih pučiških obitelji. Rad u kamenolomu, uporabom najprimitivnijih alata, bio je nezamislivo težak posao opasan po zdravlje, a životni i radni vijek ljudi zaposlenih u kamenolomu i u radionicama za obradu kamena bio je vrlo kratak.

Brački kamen bio je poznat po kvaliteti (sivac, veselje, rasotica), ali ponajviše po zanatskom umijeću pučiških klesara, od kojih su neki dosegnuli umjetničku razinu oblikovanja. Vrlo često moglo se govoriti o vrhunskom kamenoklesarstvu preraslom u skulpturalnost. Poetika kamena obilježila je to ljupko bračko mjesto smješteno u dubokoj uvali zaštićenoj od vremenskih nepogoda.

Vješti pučiški kamenoklesari oblikovali su rozete, bifore, trifore, kapitele, balustrade, grobnu arhitekturu, zvonike, dekorativna pročelja i svim tim djelima utrli put u vječnost. Brač je bio nadahnuće mnogim umjetnicima – pjesnicima, fotografima, slikarima i kiparima.

Brački su kamen još u 15. stoljeću za svoja građevinska remek-djela rabili veliki dalmatinski umjetnici Juraj Dalmatinac, Andrija Aleši i Nikola Firentinac. Najveće je djelo katedrala sv. Jakova u Šibeniku pod zaštitom UNESCO-a.

Radićeve minijature: zvonici crkava u Supetru, Pučišćima i Ložišćima na otoku Braču. FOTO: Katica Radić

Od kamena iz pučiškog kamenoloma oblikovane su mnoge zgrade i spomenici u zemlji i inozemstvu. Nemoguće ih je sve pobrojati, ali spomenimo samo neke: parlament u Beču, parlament u Budimpešti, Bijela kuća u Washingtonu, spomenik žrtvama fašizma u Adis Abebi, Dioklecijanova palača i Peristil u Splitu, Meštrovićev paviljon i Trg burze u Zagrebu, katedrala sv. Jakova u Šibeniku, Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, Mauzolej Njegoša na Lovćenu i mnogi drugi hotelski, stambeni i komunalni objekti.

U novije doba svojim su se umjetničkim djelima oblikovanim i od bračkog kamena proslavili umjetnici Ivan Rendić, Branislav Dešković, Vale Michieli i Mirko Ostoja.

Unatoč tome što je gotovo svako dalmatinsko mjesto zaokupljeno turizmom, Pučišća uz razvoj turizma ne zanemaruju ni svoju baštinsku i tradicijsku posebnost branja i obrade kamena, uz niz popratnih djelatnosti koje su snažna potpora brendiranju mjesta kao metropole kamena. Projektni tim, predvođen dr. sc. Lucijom Puljak, uspostavio je suradnju školskih institucija Pučišća i francuske Burgundije, pokrajine poznate ne samo po vinarstvu nego i po kamenoklesarskoj tradiciji sličnoj onoj na Braču. Ostvarili su vrlo zanimljiv projekt „Brač – Bourgogne, priča o kamenu“, financiran iz europskog programa Erasmus plus. Objavili su knjigu na hrvatskom i francuskom jeziku (urednica dr. sc. Lucija Puljak) kojom se ukazuje na sličnost i povezanost pokrajina koje eksploatiraju kamen i obrazuju mlađe naraštaje koji će nastaviti kamenoklesarsku tradiciju svojih predaka. Dojmljivo i lijepo opremljeno izdanje o dvjema vrlo udaljenim pokrajinama dviju zemalja, koje u vrijeme globalizacije i unifikacije mnogih autohtonih vrijednosti, čuvaju i njeguju svoj izvorni identitet, na primjeru Pučišća i Burgundije u mnogim elementima istovjetan. Knjiga je djelo učenika i njihovih mentora i u tome je njezina posebna vrijednost. Riječ je o kulturološkoj poveznici Brača i Burgundije, ali i podsjetniku na to da pripadamo zajedničkoj zemlji – Europi.

Još jedan nakladnički pothvat o prirodnom, kulturnom i povijesnom identitetu Pučišća koji pridonosi osnaživanju i afirmaciji vrijednosti kojima raspolaže to vrlo posebno mjesto, knjiga je “Pučišća – pjesma o kamenu“ urednice dr. sc. Lucije Puljak. Opremljena je fotografijama koje su snimili učenici Osnovne škole Pučišća, uz potporu svojih mentora. Recenzenti su akademik Petar Šimunović i don Tonči Kusanović, pučiški uglednici enciklopedijskog znanja. Priča o kamenu kao da nema ni početka ni kraja jer je preplavljena emocijama mladih ljudi darovanim svome mjestu.

Dogradnja, odnosno proširenje Klesarske škole, jedinstvena ponuda suvenira izrađenih od kamena i – naposljetku – rješavanje agonije Jadrankamena, bude nadu da će Pučišća i u budućnosti opravdavati epitet „sredozemne metropole kamena“.

Nakon osam i pol godina u stečaju, Jadrankamen napokon ima novog vlasnika. Američki ulagač hrvatskog podrijetla Mile Grbić isplatio je stečajna potraživanja i dokapitalizirao tvrtku koja je nekad bila perjanica bračkog kamenarstva i najuspješnije poduzeće u Dalmaciji. U poznatoj, ali nikad razjašnjenoj kriminalnoj pretvorbi na hrvatski način, Jadrankamen je pretvoren u najveći fijasko hrvatskog gospodarstva od osnutka države.

Radnicima će biti isplaćena sva njihova potraživanja, što je preduvjet za to da se tradicija duga 120 godina održi i nastavi. Novi vlasnik preuzima golemu odgovornost, a Pučišćani – sudbinski vezani uz kamenolom i klesarstvo – pomno će pratiti što se događa s tvrtkom i djelatnošću koje su njihovo mjesto proslavile u svijetu. Danas je svima jasno da u zajedničkoj državi Europi postoji neiscrpna potreba za korištenjem pučiškog kamena. Svi se nadaju da se Pučišća vraćaju na davno utabane putove ponosa i slave.


‘Učenici se upisuju zbog tradicije i strasti’

Tamara Plastić, ravnateljica srednje Klesarske škole u Pučišćima od 2017. godine, a koja će uskoro preuzeti i drugi mandat, ima jasnu viziju o tome kako jedinstvenim povezivanjem obrazovnog sustava, Jadrankamena i korištenjem europskih strukturnih fondova brendirati Pučišća kao otočku metropolu kamena i kamenoklesarstva.

„Od 1990. godine svjedočimo trendu smanjenja broja učenika u srednjoj Klesarskoj školi u Pučišćima. U nepunih tridesetak godina broj od ondašnjih 120 polaznika smanjen je na šezdesetak, ali ohrabruje što posljednjih nekoliko godina bilježimo trend blagog porasta upisanih. To me jako veseli jer je vremenski podudarno s mojim petogodišnjim mandatom ravnateljice, što potvrđuje da smo na dobrom razvojnom putu. Na smanjeno zanimanje za Klesarsku školu polaznika s cijelog otoka Brača najviše je utjecala nesređena situacija s tvrtkom Jadrankamen, kamenolomom poznatim u svijetu i desetljećima zaštitnim znakom Pučišća, koji je gotovo devet godina bio u stečaju.

Problemi s Jadrankamenom traumatizirali su i učenike i njihove roditelje, od kojih su mnogi radni vijek proveli u kamenolomu, u jednom od najuspješnijih poduzeća u bivšoj državi. Kako je perspektiva kamenoklesarstva, usko vezana uz sudbinu kamenoloma, bila neizvjesna, postupno se smanjivalo zanimanje učenika za upis u Klesarsku školu.

Mladi su odlazili u druge hrvatske gradove, a mnogi su se orijentirali na turizam, kao potencijalno isplativiju granu gospodarstva. No otkako je Hrvatska 2013. postala članica Europske unije, Klesarska škola uključena je u nekoliko važnih međunarodnih projekata, što je iznimno važno za očuvanje kamenoklesarske tradicije Pučišća i otoka Brača. Upravo je započeo vrlo važan projekt Inclusive Stone, koji u proces obrade kamena uključuje djecu i odrasle s posebnim potrebama. Uvidjeli smo da ljudi s nedostacima na jednom području mogu razvijati posebne sposobnosti na drugom, a programiranje i obrada kamena pružaju upravo takve mogućnosti. To su potvrdila i iskustva drugih zemalja, a EU upravo takvim projektima pruža financijsku potporu“, kaže Tamara Plastić.

Tamara Plastić ravnateljica srednje Klesarske škole u Pučišćima

Nastavnici u školi dijelom su iz Pučišća, ali i iz ostalih dijelova Brača i Splita. Teoretski i praktični dio nastave skladno se upotpunjuju, a najvažnija je izobrazba učenika tradicionalnim alatima u radionicama škole. Škola ima trogodišnji i četverogodišnji program. Trogodišnji je predviđen za klesare i tržište rada, a četverogodišnji priprema učenike za polaganje državne mature, nakon čega se upisuju na Likovnu akademiju, Građevinski fakultet itd. Ohrabruje i sve veći broj djevojaka koje se upisuju u Klesarsku školu – danas ih je oko 10 posto – što je rezultat populariziranja tog tradicionalnog zanimanja, čak u široj regiji.

„Dio učenika upisuje se u srednju Klesarsku školu kao nastavak obiteljske tradicije, čvrsto ukorijenjene u Pučišćima, a dio zbog strasti i poriva da oblikuju kamen i iskažu svoje umijeće u toj plemenitoj disciplini. Većina učenika potvrđuje da je to njihovo životno opredjeljenje – katkad i protivno roditeljskim odvraćanjima – i mislim da su oni velik zalog pučiške kamenoklesarske tradicije. Već tijekom školovanja neki od njih zarađuju skromne honorare kojima mogu zadovoljavati svoje izvanškolske potrebe. Iskusni meštri u radionici ubrzo prepoznaju talentirane učenike, pristupaju im individualno i neprestano im podižu ljestvicu zahtjevnosti i ambicija“, kaže mlada i ambiciozna ravnateljica Tamara Plastić.

Danas je klesarstvo pretežito industrijska proizvodnja, a Pučišća se mogu podičiti vrlo specifičnom ponudom suvenira od kamena, po čemu se razlikuju od većine jadranskih mjesta u kojima se turistima nudi dalekoistočni kič koji nema nikakve veze s našim podnebljem i tradicijom. Dogradnjom nove zgrade uz staru Klesarsku škole, skladno uklopljene uz postojeću, znatno će se proširiti kapaciteti za strojnu obradu kamena, ali i za nastavni dio. Klesarska škola pridonosi povratku tradiciji i vraćanju ugleda Pučišća kao bračke metropole kamena i kamenoklesarstva.

Komentiraj