I u novoj sezoni Drama HNK u Zagrebu iskoristit će manji scenski prostor u tonskoj dvorani za premijerno izvođenje suvremenoga kazališnog projekta, kojim će se 6. ožujka publici predstaviti autor mlađe generacije, dramaturg i redatelj Ivan Penović. Predstava polazi od likova smišljenih po uzoru na djela Stjepana Zanovića i pjesnika Miroslava Zanovića iz 18. stoljeća. Glumačkim improvizacijama nastat će izvedbeni tekst, uz korištenje povijesnih zapisa te novijih romansiranih biografija spomenutih povijesnih ličnosti. Radnja će od povijesnih činjenica i povijesnih likova s dvorova 18. stoljeća prelaziti sve više u apsurdnu i fiktivnu građu. Predstava će biti fokusirana upravo na povijesne relacije, izvrtanje činjenica, stvarajući pritom nelinearan tijek, varirajući stilom između stand-upa, seminarskog izlaganja i dramske predstave.“

Ivan Penović rođen je 1992., dramaturgiju je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pobudio je pozornost već svojim prvim tekstovima izvedenima tijekom studija. Osim pisanja bavi se i režijom, a često u svojim predstavama i glumi. Inscenacija autorske predstave „Znaš ti tko sam ja“ prva je njegova suradnja sa zagrebačkim HNK. U njoj igraju Livio Badurina, Nina Violić, Lana Barić, Silvio Vovk i Bernard Tomić.

NACIONAL: Prvi put radite u HNK u Zagrebu, predstavu „Znaš ti tko sam ja“, pretpostavljam na poziv Ivice Buljana, ravnatelja Drame. Kakvo je to iskustvo?

Već radim s ustaljenom grupom glumaca pa me Ivica Buljan pozvao da radim u HNK nakon što je odgledao moju predstavu „Katalonac“ koja je igrala u Teatru ITD. Nakon toga radio sam i „Flex“, predstavu slične poetike, pa sam pretpostavio da se od mene očekuje ta moja prepoznatljiva stilistika. Najveći mi je izazov bilo to koliko mogu balansirati između rada sa „svojom“ grupom glumaca i koliko ga mogu prenijeti u HNK i rad s ljudima s kojima dosad nisam radio. Konceptom sam si postavio veliki izazov, a kad imaš tako sposobne glumce, nekako i od sebe i od suradnika imaš visoka očekivanja.

NACIONAL: Riječ je o autorskom projektu koji i režirate. Često tako radite, a ponekad u svojim predstavama i igrate, zašto?

Diplomirao sam dramaturgiju te nakon toga na diplomskom studiju završio i izvedbenu dramaturgiju koja se odmiče od pisanja tekstova i ulazi u izvedbeno polje koje promišlja konceptualno i ima polazište koje nije nužno dramski tekst. Upisao sam dramaturgiju jer mi je dobro išlo pisanje pa sam uvijek unutar teksta koji sam pisao već vidio niz režijskih rješenja. S druge strane, nekako se sve više odmičem od klasičnog pisanja teksta i volim napraviti „tekstualni poligon“, da to tako nazovem, iz kojeg ulazim u probe i u probama razvijam taj tekst s glumcima do kraja, uz pomoć mojih ideja ili njihovih improvizacija.

NACIONAL: Dakle, lakše vam je režirati vlastiti tekst nego nekome dati da režira vaš tekstualni koncept?

Dosad nijedan drugi redatelj nije postavio moj tekst, ali da, tako mogu kanalizirati neke stvari koje se u tekstu ne mogu riješiti i obratno. Naravno, to vam prividno daje dvostruki posao, ali isto tako, mogu se lakše i slobodnije izraziti.

NACIONAL: Što je bila inspiracija za tekst? Je li ga vodstvo HNK od vas naručilo?

Ivica mi je na početku dao odriješene ruke i rekao mi da mu predložim nekoliko koncepata, pa mu se najviše svidio ovaj koji se veže uz braću Zanović, Miroslava i Stjepana, iz 18. stoljeća, koji su dio i hrvatske i crnogorske povijesti.

NACIONAL: Riječ je o ispreplitanju povijesti i sadašnjosti?

Tako je. Uzeo sam povijesne ličnosti koje su bitne, spominju se u gomili povijesnih spisa, na mnogim su dvorovima tada. S druge strane, mi o njima ne znamo dovoljno, donekle zato što su rodom i ostavštinom vezani za Crnu Goru. U tome i jest stvar i to je jedna od tema kojima se bavim – određivanje, posvajanje povijesti koja je zapravo globalna. Zanovići su imali subverzivan utjecaj na povijest Europe, ali namjerno se zezam s time i pokušavam postaviti nepoznatu temu kao jako poznatu, ponašam se namjerno tako da sam sebe parodiram i ulazim u koncept koji ne mogu riješiti pa se rugam sam sebi oko toga koliko je kazalište često u nemogućnosti izraziti određene teme. Uvijek volim načeti puno tema i rukavaca i onda ih kanalizirati prema kraju tako da revizija povijesti, odnosno određivanje onoga što je bitno a što je nebitno i na koji način se predstavlja, definitivno jest tema.

NACIONAL: U Hrvatskoj je tema revizije povijesti zasigurno inspirirajuća, toga ima koliko želite.

Pa da, u predstavi sam se zasad – može se sve promijeniti u zadnjoj sekundi – referirao na povijesne spektakle i filmove koji nastaju u zadnje vrijeme. Među njima ima onih koji otvaraju relevantne teme i onih koji su jako loši. Način produkcije, oblici razmišljanja te sve ono što bismo kod publike trebali postići takvim filmovima koji su poglavito vezani uz zadnja desetljeća, dosta je upitan. Tako pokušavam usporediti nešto što je irelevantno, recentnu povijest s ljudima iz 18. stoljeća. Poigravam se i s time koliko je suvremeni šoubiznis – u predstavi kroz tv formate prezentiramo temu – ignorantan prema onome što se da izložiti. Senzacionalizam se traži i tamo gdje ga treba i ne treba biti. Senzacionalna kolektivna empatija ima tu moć da pretvara ostatke ostataka naših emocija direktno u novac.

NACIONAL: Ismijavate se iz tih povijesnih trenutaka, ima i stand-upa, kako to sve izgleda?

Kakav god pristup izaberem raditi, uvijek sve završi na humoru. Ne pucam na to da radim komediju, ali najčešće smijehom kanaliziram sve teme.

NACIONAL: Želite li reći da je to sve smiješno i da se trebamo posvetiti ozbiljnijim stvarima?

Ne uzimam to nužno kao vlastiti stav o ljudima i pojavama, nego to dolazi više iz mog razmišljanja o efektivnosti izvođenja u kazalištu. Imam dojam da određeno nabijanje na nos publici onoga što želimo reći, sve više popušta i da se na komičniji i nonšalantniji način ipak uspije bolje približiti ono što želimo reći. Kazalište je danas ipak, koliko god je i umjetnost, šoubiznis. Sve češće ljudi ulaze u kazalište nakon napornog dana i na njima se vidi da nisu raspoloženi ni spremni za predstavu. Ključno je pronaći kako danas, kad su interesi raspršeni, pronaći mjesto za uživanje u predstavi.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili za dramaturgiju?

Moram prije svega spomenuti da sam upisao taj fakultet s 18 godina. Mnogi moji kolege upišu taj specifičan studij nakon, primjerice, studija filozofije. Imaju razrađeniji razlog zašto to upisuju, lakše kanaliziraju interese. Osim toga, dolazim iz specifičnog podneblja – odrastao sam u Blacama na ušću Neretve, a taj kraj ima problem da su mu najbliža dva kazališta u Dubrovniku i u Splitu. Kad sam ja bio dijete, to je značilo dva sata vožnje jer nije bilo autoceste. To znači da prije svoje osamnaeste nisam pogledao puno kazališnih predstava. Točnije, pogledao sam dvije amaterske i dvije profesionalne produkcije. Stoga moram priznati da sam bio donekle slijep kad sam to upisao, ali zavolio sam kazalište kao umjetnost kroz dramsku grupu u Gimnaziji Metković, koju sam zapravo sam pokrenuo. Najprije su to bili prozni tekstovi koje sam pisao, a onda naravno kroz školski program – kad sam otkrio Pirandella, Ionesca ili Becketta – počeo sam razmišljati o tome da bih te tekstove mogao dijeliti po ulogama. Od takvih bazičnih i zaigranih misli laika razvio sam svoje pisanje i na kraju srednje škole napisao sam tekstove koje su moji kolege iz škole izvodili, nastupali smo na LiDraNu i počeli stvarati iskustvo. Pokrenula se aktivnost u kojoj smo imali odriješene ruke raditi i govoriti ono što smo željeli.

NACIONAL: Sad kad radite u kazalištu, biste li željeli ostati u tom mediju?

Studij dramaturgije je jako lijepo koncipiran jer daje puno prostora da se razviješ i usmjeriš pa sam kroz prve tri godine preddiplomskog studija shvatio da mi kazalište puno više leži nego film jer mi je scenaristika postala prematematička, a u kazalištu se vidi koliko ta forma teksta može biti slobodna i koliko svaki tekst može postati izvedben, što je dosta naših recentnih pisaca i dokazalo. Kroz rad s već prepoznatljivom, ali neformalnom grupom glumaca shvatio sam da mi režija nije toliko strana bez obzira na to što možda nemam neke osnove zanata.

NACIONAL: Biste li prihvatili režiju tuđeg teksta?

Planiram u Teatru ITD adaptirati „Proces“ i postaviti ga na veliku scenu početkom iduće sezone.

NACIONAL: Kako gledate na Teatar ITD? Bilo je velikih problema, kakva je sad situacija? Imaju li mladi umjetnici i dalje mogućnost eksperimentiranja? Jer, koliko znam, vodstvo je okrenuto komercijalnijim projektima, a kad je taj teatar u pitanju, to znači gašenje posljednjeg mjesta u kojem su mogli raditi.

To je teško pitanje i ne mogu reći da imam o tome jasne stavove. Iako sam ja propustio to neko zlatno doba Teatra ITD, ako je ono uopće postojalo, s jedne strane mislim da sudbina tog kazališta ovisi o tome kako ga shvaća generacija koja će dobiti priliku ondje raditi. Moja generacija nema vremena čekati da prođemo kroz procese promjene ovog ili onog vodstva. Moramo dobiti scenu da ispucamo ono što sada razmišljamo, jer za deset, petnaest godina ćemo imati druge senzibilitete. Usporit ćemo se. Propustit ćemo sami sebe kakvi smo sada, a mladost imaš samo jednom u životu. Po tome kako će umjetnici raditi kreirat će se repertoar, ne po političkoj orijentaciji nekog tipa koji uopće ne dolazi na predstave. Domaća politika je ionako samo košarka za one koji nisu atletski građeni. Nakon nasilne promjene vlasti, dosta se otišlo u mainstream. Možda se to vodstvu SC-a komercijalno isplati iako ne vidim zašto bi to bilo važno. ITD ima ili se misli da ima specifičnu publiku. Ja mislim da je ima, samo što ta publika čeka kod kuće na kauču, ne ide u kazalište. Problem u afirmiranju i formiranju te publike je pokušaj uvođenja jeftinog mainstreama, jer ili će razvodniti tu publiku ili će je potpuno otjerati i pokušati napraviti novu koja zapravo već postoji u drugim kazalištima u Zagrebu. Pitanje je koliko nešto što je unutar Studentskog centra mora ići u tom smjeru. Ipak, kako sada vidim, nakon tog početnog šoka, stvari se počinju vraćati na mjesto, kolege koje cijenim počinju razmišljati u sličnom smjeru, zato i planiram raditi tamo opet. Sva moja iskustva na produkcijama koje sam radio u Teatru ITD iznimno su pozitivna. To je jedino mjesto gdje se može slobodno raditi, i griješiti, što je jako važno

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Nakon premijere u HNK postavljam svoj tekst „Hrvatski bog masakra“, koji sam napisao još na studiju, u HNK u Varaždinu. Nakon toga na Dubrovačkim ljetnim igrama, kao koautor s Natašom Rajković, postavljam projekt „Van sebe“ koji je koprodukcija kazališta u Novom Sadu, Ljubljani i Igara te se financira iz europskih fondova. Razrađuje temu tisuću godina migracija, a Dubrovnik uzimamo kao epicentar migracija kroz povijest.

NACIONAL: Umjetnički ste voditelj organizacije KUFER, koja postoji već dugo i pomaže mladim umjetnicima u afirmaciji. Kako to izgleda, kako im pomažete?

Romana Brajša i ja smo treća generacija voditelja KUFER-a, koji funkcionira kao platforma za afirmaciju mladih autora pa nastavljamo u tom smjeru. Sljedeći naš projekt je predstava u Kunst Teatru „Memorija svijeta je puna“ Nikoline Rafaj, koja je kao i ja diplomirala izvedbenu dramaturgiju. KUFER pomaže koliko može. Mi smo producenti, apliciramo na natječaje, osiguravamo suradnike i uvjete koji su mogući unutar zadanih financija.