NAJBOLJI HRVATSKI KULTURNI IZVOZNI PROIZVOD: Putujuća hit-izložba vratila se kući

Objavljeno u Nacionalu br. 741, 2010-01-26

Muzej prekinutih veza, hrvatska putujuća izložba sastavljena od predmeta koje su dali ljudi u sjećanje na svoje nesretne ljubavi, obišao je cijeli svijet, a sad njegovi autori Olinka Vištica i Dražen Grubišić u Zagrebu traže stalni izložbeni prostor i očekuju predstavljanje knjige

Muzej prekinutih veza najveći je hrvatski kulturni izvozni proizvod. Projekt koji su 2006. godine pokrenuli Olinka Vištica i Dražen Grubišić putujuća je izložba sastavljena od predmeta koje su dali ljudi koji su nekada bili u ljubavnim vezama, a još uvijek posjeduju predmete koji ih podsjećaju na tu vezu. Svi su ti ljudi, kaže Olinka Vištica, tako željeli simbolično obilježiti jedno razdoblje provedeno s partnerom pa je to trenutačno najveća svjetska pozornica kraja nečijih ljubavi. Francuski pisac i filozof Roland Barthes u svojoj je knjizi “Fragmenti ljubavnog diskursa” među ostalim napisao da “svaka ljubav treba imati svoj konačni teatar”, a Muzej prekinutih veza je upravo to. U posljednje tri godine izložba je gostovala u Maleziji, Irskoj, Filipinima, Južnoafričkoj Republici, SAD-u, Sloveniji, Slovačkoj i Makedoniji, a u proljeće će biti postavljena u još četiri američka grada, u Kanadi i Portugalu. Taj jedinstveni projekt ljudi su, kaže Olinka Vištica, širom svijeta dočekali s velikom pozornošću, a u tri godine postao je simbol mnogih koji su svojim prekinutim ljubavima htjeli dati posljednje počivalište.

“Netko to radi jer ne može preboljeti to što se dogodilo, netko iz vlastitog ega, a netko iz ekshibicionizma. Muzej prekinutih veza je jedna vrsta katarze u kojoj na jedan lijep način mogu završiti predmeti koji su nas vezali nekada za nekoga. Kad nam ljudi donesu ili pošalju predmete, Dražen i ja u njima tražimo neku vrstu energije, vezu s onim što su uz taj predmet i napisali. To zajedno čini eksponat. Na izložbi u Splitu jedna je djevojka donijela šampon za pranje muških intimnih dijelova i ispod njega je napisala: “Ovo sad moja mama koristi za pranje prozora i kaže da je izvrstan.” Svatko se na svoj način želi riješiti veze koja je propala, nekada su to vrlo bolne i tužne poruke, nekada su duhovite i ironične. Split je definitivno bio grad koji ćemo pamtiti po ironiji i želji ljudi da njihove veze ne ostanu bolne samo njima nego i partnerima. Kad je donijela eksponat, jedna nam je Splićanka rekla da bi najradije ispod njega napisala njegovo ime i prezime, broj telefona i kakav je bio u vezi”, rekla je Olinka Vištica.

Muzej prekinutih veza ta je 40-godišnja diplomirana profesorica francuskog i engleskog jezika pokrenula 2006. zajedno sa svojim bivšim dečkom, umjetnikom Draženom Grubišićem, upravo zato što su se pitali kamo sa stvarima koje su obilježile neko razdoblje provedeno s drugom osobom. Nakon što su četiri godine bili u vezi, shvatili su da joj je došao kraj, no nisu se, kaže Grubišić, htjeli na radikalan način odreći svega što su proživjeli zajedno pa su neke stvari željeli sačuvati, a nisu znali kako. Došli su na ideju da sa svojim stvarima i stvarima nekolicine prijatelja koji su također prekinuli veze naprave izložbu u sklopu Zagrebačkog salona 2006. Ideja se pokazala iznimno zanimljivom pa je već tada Reuters napravio reportažu, nakon čega su ga slijedile i druge medijske kuće poput BBC-ja i NBC-ja, a članci su objavljeni i u dnevnicima poput Guardiana i Der Spiegela. S obzirom na to da su to prenijeli internetski portali, kaže Grubišić, vrlo brzo se raširila vijest o muzeju, a počele su dolaziti i ponude turističkih zajednica pojedinih gradova i kulturnih festivala. Nakon prve izložbe slijedili su Ljubljana i Maribor te hrvatski gradovi od Rijeke i Pule do Splita. Izložbe u slovenskim gradovima, kaže Olinka Vištica, ostat će im u posebno lijepom sjećanju.

“Tamo su ljudi bili iznimno emotivni i uz predmete koje su donijeli pisali su duge, posebne i bolne priče. Jedan od mojih najdražih eksponata upravo je priča iz Maribora. Došla nam je jedna starica od osamdesetak godina s hrpom pisama. U vrijeme Drugog svjetskog rata ona je odlazila u mariborski logor u posjet nekom svojem prijatelju koji je tamo robijao. Za jednog od posjeta, tadašnji pukovnik jugoslavenske vojske kroz rešetke ćelije joj je, dok je prolazila, pružio ruku u kojoj je bio papir. Napisao joj je da je moli samo da mu piše kako bi što lakše preživio robijanje. I ona mu je zaista pisala cijelo vrijeme robijanja, a kad je izišao krajem rata, došao je k njoj u Maribor upoznati je i zaprositi je. No ona nije htjela otići s njim za Beograd jer je smatrala da mora ostati u Sloveniji iz patriotizma obnavljajući zemlju. Oboje su se vjenčali, dobili djecu i sljedećih pedeset godina pisali jedno drugome. S obzirom na to da su to bila originalna ljubavna pisma od kojih se ona nije htjela odvojiti, a za koja je svojoj obitelji rekla tek kada je on umro, snimili smo njezinu priču na video i to stavili kao eksponat.

Bila je još jedna zanimljiva priča, žene koja je kao eksponat donijela u kutiji svoj žučni kamenac i napisala kako ga je dobila zbog svega onoga što joj je momak radio vezi te da je prvi put osjetila da je boli kad ju je u krevetu prvi put nazvao krivim imenom. Nitko se tih predmeta ne rješava olako, no možda je upravo u tome rješenje”, rekla je Olinka Vištica te dodala kako su se u ove tri godine i ona i njen partner u ovom projektu vezali za sve te stvari koje su ljudi donosili. Iako su se, kažu, kad su ušli u realizaciju tog projekta bojali da će ljudi darovati samo plišane medvjediće i ljubavne razglednice, stvari su na kraju ispale potpuno drukčije. Među predmetima kojih danas ima oko 500 nalaze se stakleni predmeti, odjeća, cipele, namještaj, pisma, knjige, ali i bizarne sitnice poput igle za špikovanje mesa od fazana ili crkvenih minijaturnih kršćanskih oltara. Svaki sljedeći grad bogatiji je za predmete onog prošlog, a ljudi većinom stvari prijavljuju preko interneta. No ima i onih koji donose stvari osobno, poput Engleskinje koja je od nasilnog muža s dvije kćeri pobjegla u Irsku. Doputovala je vlakom iz Edinburgha u Kilkenny gdje je bila izložba i donijela dvije porculanske figurice, žene koja drži pismo i žene koja plete. Jedna od njenih kćeri je zaista plela, a druga je stalno pisala pisma svojem ocu.

“To su rjeđi slučajevi. Uglavnom se ljudi prijavljuju tako da ispišu prijavnicu koja se nalazi na našoj stranici, a mi odabiremo što ćemo uzeti za eksponat u našem muzeju. Nije važna vrijednost ili vrsta predmeta. U svakom gradu prije nego dođemo organizator skupi određene predmete koje onda na licu mjesta dodajemo već postojećem postavu. Nevjerojatno je kako ljudi drukčije reagiraju na izložbu. Posjetitelji koji trenutačno nemaju partnera budu sjetni, neki se i rasplaču. Oni koji dođu s partnerima i trenutačno su u velikoj ljubavi, njima je to sve smiješno. I vrlo je zanimljivo da predmete donose uglavnom ljudi srednjih i poznijih godina, jako je malo onih u dvadesetima. Iako je recimo jedan od eksponata pismo koje nam je poslao čovjek koji je za vrijeme rata, kada je bio tinejdžer, u Sarajevu ugledao na kamionu u konvoju djevojku u koju se zaljubio i kojoj je poslije pisao pisma. Izložbe u gradovima širom svijeta pokazale su nam kulturu i navike tamošnjih ljudi. Primjerice, kad smo prošle godine gostovali u svjetskom centru tehnike u Singapuru u sklopu M1 Singapore Fringe Festivala, ljudi su najviše donosili kamere, iPode, iPhonee, mp3 uređaje i ostale elektroničke novotarije”, rekla je Olinka Vištica te dodala kako su u gradovima poput Singapura i Manile mnogi tek na toj izložbi čuli prvi put za Hrvatsku.

“Nakupio se sad već priličan broj predmeta i teško nam je to sve nositi na putovanja. Uglavnom stvari pakiramo u kofere i carinici se uvijek čude kad vide popis stvari. Priča s aerodroma imamo stotine, ali najljepša je ona carinika u Manili koji nas je zaustavio i pola sata nam pričao kako on to sve razumije i kako on sve stvari iz svojeg braka čuva, ali da to njegova žena ništa ne razumije i da bi to najradije sve pobacala. A trebao nam je samo udariti pečat u putovnicu. Želimo još više proširiti ovaj projekt pa smo zato napravili i knjigu u kojoj je sto eksponata. Tiskali smo je u vlastitoj nakladi, a u knjižarama će biti u veljači. U potrazi smo i za stalnim izložbenim prostorom u Zagrebu. Nažalost na pomoć od Grada ne možemo računati, na sve naše upite nisu pozitivno odgovorili pa sam sigurna da ćemo to napraviti u nekom obliku privatno-javnog partnerstva. Muzej prekinutih veza bio bi dobar turistički proizvod. Mnogi ljudi nam iz inozemstva šalju upite mogu li doći u Zagreb pogledati izložbu jer misle da postoji stalni postav”, rekla je te dodala kako u fundusu Muzeja nema nijednog istog predmeta. Među 500-tinjak predmeta koje smo dobili nije bio nijedan isti.

Dva su nas se posebno dojmila. Prvi je bila žuta Vespa na kojoj je osoba ispisala: ‘Dvije godine čekala u garaži da je popravimo i vozimo se kao parovi u talijanskim filmovima. Nikad se nismo provozali.’ A drugi je bila proteza za nogu od jednog branitelja kojem je socijalna radnica koja je onda radila u Ministarstvu obrane pomogla da dođe do te proteze, do tih materijala, i nažalost ta je veza pukla. On je napisao: ‘Proteza je bila ipak napravljena od čvršćeg materijala.'”

Komentiraj

Source:Jelena Badovinac