epa

Naftaški juriš na sjever

Objavljeno u Nacionalu br. 865, 2012-06-12

Globalno zatopljenje i dostupnost četvrtine svjetskih zaliha nafte i plina u arktičkim krajevima dovoljan su razlog svjetskim silama da ožive teritorijalne pretenzije na područja oko Sjevernog pola

Oko Arktika se steže sve agresivniji obruč vojnih sila gonjen uzbuđenjem koje u krvi nekih vladinih činovnika vrije velikim brojkama. “I u tom cilju moramo uraditi sve što je potrebno”, glasi rečenica koju znaju ispaliti vladini anonimni analitičari srednjeg ranga. Prvih dana lipnja američka nevladina neprofitna organizacija Centar za klimatska i energetska rješenja (C2ES) objavila je izvješće koje podupire upravo tako zamišljenu sliku: “Klimatske promjene i međunarodna sigurnost: Arktik kao ovan predvodnik”. Glavni zaključak u izvješću je opće mjesto (kad se ne radi o našoj koži) o tome da “…vojno jačanje nije preporučljivo, a ni osjetljiva mjera za očuvanje mira, jer ono što sve više srećemo dizajnirano je za borbu, a sve je manje oružja koje služi očuvanju reda”. I dalje: “Svi javno tvrde da se zauzimaju za suradnju kao vrhunski prioritet, a većina je arktičkih država u regiji počela rekonstruirati i modernizirati svoje naoružanje. A vrsta naoružanja sve više je borbenog karaktera, a sve manje onoga za držanje reda ili barem odvraćanje.”

Izvješće američke udruge izrijekom spominje da Norveška i Rusija razvijaju ratne mornarice za sudjelovanje u borbenim sukobima visokoga intenziteta. “Ako se izgradnja tih vojnih snaga i profinjenih oružja gleda tek kao potpora pregovaračkoj poziciji u budućim pregovorima, ona isto tako mogu, budu li upotrijebljena, posve umanjiti svaki diplomatski napor i poljuljati stabilnost regije.”

Dokument je za američku civilnu udrugu sročio autorski tim koji su predvodili Bob Huebert sa Sveučilišta u Calgaryju i Heather Exner-Poirot sa Sveučilišta Saskatchewan. Pa iako autori pokazuju vrlo ozbiljnu zabrinutost za mir u sjevernom polarnom području, iako se osjeća kako su sve uznemireniji enormnom neizvjesnošću svih procesa – od otapanja ledene kape Sjevernog oceana do cijene energetskih sirovina koje mogu ubrzati stampedo na Arktik, jedna je stvar izvjesna: sve to može se jednako primijeniti i na nespomenute Kanadu i SAD.
Posebno se spominje izvješće MMF-a koje predviđa da bi krajem desetljeća s današnjih 110 dolara cijena barelu mogla skočiti na 200 dolara, te da je vršak crpljenja nafte nedavno dosegnut i sad tempo može ići samo prema smanjenju. Tome se pridodaje nedavna procjena Američke uprave za geologiju i topografiju (USGS) o tome da na arktičkim krajevima leži četvrtina svjetskih zaliha nafte i plina. Upravo ta procjena potiče novi naftaški juriš na sjever. Tako je Shell već izrazio želju za novim lokacijama na kojima bi istraživao i, pronađe li naftu, eksploatirao je, a multinacionalki je potpuno svejedno od koje bi države tražio koncesiju. Multinacionalku posebno zanimaju sjeverna obalna i pučinska nalazišta Aljaske u Yukonu u Kanadi, ali i pokusna bušenja sjeverno od Grenlanda (koji i Dansku drži kao petu zemlju koja juriša na sjever) ili na teritorijima koje kontrolira Rusija. Bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvjedev izjavio je 2008. Seattle Timesu da je “naš prvi i glavni zadatak pretvoriti Arktik u rusku bazu resursa za 21. stoljeće”. A bio je to komentar na rusku akciju s nuklearnom podmornicom iz ljeta 2007., kad su na dno Sjevernoga oceana, na mjestu Sjevernog pola, položili uteg s ruskom zastavicom. Njegov prethodnik i nasljednik Vladimir Putin upravo je objavio plan o oslobađanju od poreza kako bi ohrabrio kompanije da istražuju i iskorištavaju obilne zalihe nafte i plina u Štokmanovu polju usred Barentsova mora.

Rusija i Norveška nedavno su potpisale sporazum o granici koja je po meridijanu provučena prema Sjevernom polu na pola puta između Svalbarda i najbližeg ruskog otočnog kopna. Organizacija C2ES u svom istraživačkom izvješću spominje da je visoko iznad sjeverne polarnice od 2006. izvedeno pet vojnih vježbi pod kodnim nazivom “Hladni odgovor”. Isto to izvješće, međutim, ne prenaglašava uvježbavanje kanadskih, američkih i danskih snaga, kako strateških tako i sastavljenih od mještana polarnih krajeva pod nazivom “Operacija Nanuk” koja je angažirala pomorske, zračne i teritorijalne snage.
SAD, iako sa sjevernom obalom Aljaske ima izlaz u sjeverni polarni ocean, beznačajan u odnosu na kanadsku ili rusku obalnu crtu, postaje napadno nazočan nuklearnim podmornicama, a Kanada je objavila planove da podigne svoj vježbovni polarni centar u arhipelagu zaljeva Resolute.

Autori izvješća o “ovnu predvodniku” preporučuju državama da učine prvi korak prema popuštanju vojne napetosti tako da počnu pregovore. Zauzimaju se da sadašnje zajedničko tijelo Arktičko vijeće dobije i prerogative za razgovore i pregovore o vojnim pitanjima, koje ono danas nema. Stvarnost pokazuje sasvim suprotne namjere i poteze kojih se svaka od država uhvatila vezano uz Arktik kao novu stratešku nadu od koje očekuju da zemlju učvrsti kao ekonomsku i vojnu velesilu. Čak i Norveška od koje po uobičajenim stereotipima ne bismo takvo što očekivali. Što je, dakako, pogrešno. Pitajte Norvežane za kitolov pa ćete ih vidjeti samo malo manje razljućene od Japanaca. A ovdje nije riječ o folkloru nego o nafti.
Poznati su podaci o zalihama od 174 milijarde barela samo u pijescima uz rijeku Athabascu na sjeveru kanadske države Alberte na polju dokazanom kao nalazište koje se prostire preko 140.200 četvornih kilometara sjevernjačke divljine. Samo po tom nalazištu Kanada bi bila vlasnik drugih najvećih dokazanih zaliha sirove nafte, odmah poslije Saudijske Arabije. Druge procjene, pogotovo na temelju sondaža prema sjeveru započetih u Rusiji, Aljasci i na tragu katranizirana pijeska uz Athabascu, govore o tome da se pod zimsko-proljetnim ledom Sjevernog oceana krije četvrtina svjetskih rezervi nafte. Nekima su jako porasli apetiti, a predodžbe o Norveškoj doista ne valja uzdizati na razinu mita zna li se da njihov Statoil osim u Sjevernom moru ima i dubokomorske platforme – u Meksičkom zaljevu.

Čini se da je doista u jednoj usporednoj stvarnosti proglašena bonanza prema sjeveru.
Sjeverni polarni krajevi podliježu međunarodnim propisima o moru. Za Arktik nema ni približno nešto slično Sporazumu 49 zainteresiranih zemalja o Antarktici iz 1961. Taj je sporazum prvi mirotvorni sporazum nastao u eri hladnoga rata u kojemu sve zemlje potpisnice odustaju od teritorijalnih pretenzija na peti najveći kontinent, zaleđeno kopno površinom dvaput većem od Australije na dnu (ili vrhu) južne Zemljine polutke. Iako se prethodne teritorijalne pretenzije ondje žestoko preklapaju, a neka povijesna rivalstva (poput Čilea i Argentine, Argentine i Velike Britanije, Rusije, Indije, Južne Afrike, Japana…) bude jezu. Sjetite se samo ogorčene bitke između Velike Britanije i Argentine za Falklande/Malvine. I emocija koje bude naše nedavne teritorijalne mikrobitke oko Prevlake i morske granične crte koja se povlači iz Bokokotorskog zaljeva, Piranskog zaljeva, punoga prava na gospodarski pojas koji nije prošao ni kao ZERP. Upravo po tom međunarodnom pomorskom pravu i prema sjeveru države imaju pravo na prisezanje na gospodarski položaj. Ta se prisezanja već danas žestoko preklapaju, a oružjem se zvecka, iako to ne čuje najšira javnost sve dok spin-doktor neke velesile ne pritisne medijsku tipku. Tada će već biti jasno kako netko ozbiljno računa i na ratnu opciju.

Rusi su onom gestom polaganja zastavice na dno Sjevernog oceana poslali pomalo zaboravljenu poruku da računaju na pravo koje bi im davalo prostiranje euroazijskog podmorskog kontinentalnog grebena daleko na sjever.
Geostratezi upravo revidiraju stare teritorijalne doktrine iz sredine 19. stoljeća. Po tom krutom pogledu Rusija ima stalne “prirodne kontinentalne težnje prema toplim morima”, a “ruskog medvjeda” u tim težnjama konkurentske velesile trebaju sprečavati svim raspoloživim sredstvima. Crno more je lako zatvoriti u Bosporu, Baltik još lakše. Vladivostok strateški zatvara Japan. Titova je Jugoslavija dugovala svoj geopolitički položaj “negdje između” također temeljen na sprečavanju Rusa da imaju slobodan izlaz, makar u Sredozemlje. Kad Zapad već ne drži Suez, važno mu je da Egipat i ostale Arape stalno geostrateški drži pod napetošću s partibrejkerskom ulogom Izraela, a Sueski kanal daleko od moguće “samovolje” nekog suverenog subjekta u Egiptu. Jasna je i suverenost Paname kolikog je vijeka bila i suverenost karipskog otočića Grenade.

U tim razmatranjima koja se u modernom svijetu doimaju somnambulnima ne treba zanemariti ni dva “povijesna sna”, ponovo iz 19. stoljeća, o sjevernim pomorskim putovima. Jedan je Sjeverozapadni prolaz, kratak sjeverni put koji bi hipotetski spajao Pacifik na zapadu i Atlantik na istoku kroz Beaufortovo more, tjesnace kanadskog arhipelaga Nunavuta između Beringova tjesnaca u Baffinov zaljev. Drugi je Sjeveroistočni ili Sjeverni morski put od Nordkappa kroz Barentsovo more duž sjeverne sibirske obale do Beringova tjesnaca. Oba morska puta imali su svoje povijesne epopeje, junake i tragičare u potrazi za komercijalnom pomorskom kraticom koja bi učinila deplasiranima i Sueski i Panamski kanal jer je onuda najkraći put. Rusi i danas slave kao junake Čeljuskince, preživjele članove ekspedicije mlade sovjetske države koja je očajnički 1933. tražila pomorski put na sjeveru, a čiji je brod zdrobljen ledom ne dohvativši Čeljuskinov rt. Hrabrih je 55 brodolomaca preživjelo marširajući 500 kilometara po zaleđenom Sjevernom oceanu. A sve to uoči sovjetsko-japanskog rata 1932. – 1939. čije posljedice nisu raščišćene nad Kurilskim otočjem uz Kamčatku ni do danas.
Međutim, sjeverni pomorski putovi bili su snovi – sve do globalnog zatopljavanja. Ružno je reći, ali ti geostrateški prolazi, posve neprohodni većinu godine, posljednjih su desetljeća sve prohodniji, a mnoge zbog toga veseli sve tanji sjeverni polarni led. Nema toga globalnog prosvjeda koji bi svjetske sile zaustavio da na sjeveru organiziraju neprekinute konvoje tankera s naftom. Za svaki slučaj, što je sjeverni ocean prohodniji, to su jače sjeverne ratne flote i druga ratna mašinerija. Sve se flote moderniziraju. I nije samo riječ o nuklearnim podmornicama koje se ispod leda u samu blizinu obala potivničke zemlje mogu došuljati noseći interkontinentalne balističke projektile, nego i o puno konvencionalnijim snagama koje mogu rastjerati ribarske flotile, uništiti naftaške platforme koje su počele svrdlati “predaleko” po proizvoljnom mišljenju savjetničkog think-tanka nekog moćnog predsjednika. Da i ne govorimo o krizama sličnima kubanskoj raketnoj krizi 1962., kada je američki predsjednik Kennedy “zabranio” Sovjetima da plove Atlantikom s posljednjom isporukom raketnih sustava S-75 Dvina koji su se trebali instalirati na Kubi.

S blagoslovom u UN-u ili bez njega, uz poštivanje ili nepoštivanje UN-ova sporazuma o pravu mora koji vrijedi od 1982. – svejedno – tvrdoglave su sile sposobne prijetnjom sukobom s neizvjesnim ishodom ponoviti takvu igru živaca samo ako procijene da i tako mogu postići ono što im je cilj. Sjever sa sve tanjim ledom i sve bogatijim procjenama o zalihama nafte upravo su takav idealan zalogaj za stratege koji ne mare za oprezan diplomatski rječnik u međunarodnim odnosima.

Jesmo li paranoidni? Ima li doista nekoga da se veseli globalnom zatopljavanju? Dovoljno je pročitati u Nacionalu 838 i 839 o fijasku konferencije UN-a o klimatskim promjenama od 28. studenoga do 11. prosinca lani u Durbanu u Južnoj Africi. Tko su ondje bili partibrejkeri? SAD, Rusija, Kanada… koji su uništili zahtjeve koalicije pedesetak zemalja koje klimatske promjene egzistencijalno ugrožavaju i koje su tražile da se uspostavi međunarodni fond za njihov opstanak pred posljedicama klimatskih promjena.

Komentiraj