Nacionalova novinarka posjetila je izbjeglički kamp Mineo na Siciji, najveći izbjeglički kamp u Europi

Iako je u ostatku Europe smanjen dolazak izbjeglica, osobito nakon što je zatvorena „balkanska ruta“ i postignut sporazum s Turskom 2016., u Grčkoj i Italiji situacija se nije znatno promijenila. U Italiju i dalje pristižu stotine tisuća ljudi godišnje takozvanom centralno-mediteranskom rutom, na kojoj je zbog teških uvjeta na brodovima krijumčara ljudi, uslijed prevrtanja plovila i potapanja, od 2014. do danas poginulo njih 22 tisuće. Italija se s tim problemom suočava već godinama, davno prije 2015. kada je u EU buknula izbjeglička kriza. No unatoč tome, na jugu zemlje, koji je ujedno i najizloženiji, lokalno stanovništvo ne pokazuje porast ksenofobije, jer su stoljećima navikli na migracije. Naravno, drugačije je na razvijenom sjeveru, gdje ultradesničarske stranke poput Lege Nord zarađuju političke bodove na retorici protiv izbjeglica. Najisturenija točka svakako je regija Sicilija gdje se nalazi pet tzv. hot spotova, odnosno prihvatnih centara – Lampedusa, Pozzallo, Trapani, Taranto i Messina.

Za razliku od sličnih hot-spotova u Grčkoj i Turskoj, u Italiji su to samo tranzitni centri u kojima se migranti zadržavaju do 72 sata. Nakon što se obavi registracija i uzmu podaci, ljudi se prebacuju u centre za tražitelje azila, budući da više od 90 posto onih koji su se uspjeli dokopati europskog tla, traži azil. Agencija Europske unije Frontex sa svojim je službenicima i volonterima prisutna na svim hot spotovima, kao i na moru, na brodovima obalne straže. Ta agencija Europske unije sa sjedištem u Varšavi broji gotovo 500 zaposlenika, od kojih je veći dio raspoređen na terenu u Grčkoj, Turskoj i Italiji.

Vladimir Urukalo

Glasnogovornica Frontexa Ewa Moncure objasnila je da postoji vrlo stroga procedura prema kojoj europski službenici moraju postupati prilikom registracije i identifikacije izbjeglica: „Mi smo na prvoj liniji i za to je potrebno imati izučene ljude koji znaju što rade. Oni imaju iskustva i mogu prepoznati potencijalne teroriste među izbjeglicama, u čemu, naravno, imaju pomoć antiterorističkih postrojbi lokalne policije. Nakon izvršenog screeninga, prilikom kojeg se treba otkriti identitet izbjeglica, nacionalnost, uzeti otisak prstiju i izvršiti registraciju, slijedi ispitivanje u kojem sudjeluju volonteri Frontexa. Migranti, naravno, imaju pravo odbiti takav razgovor i ne moraju sudjelovati u tim intervjuima. Ako sudjeluju, takvi su razgovori vrlo vrijedan izvor informacija na mnogo razina. Prema strogom kodu djelovanja, u zemljama u kojima je Frontex kao europska agencija prisutan, dužni smo prijaviti svaki slučaj neprimjerenog postupanja prema izbjeglicama, kao i otvoreno izražavanje ksenofobije i u skladu s tim pokrenuti određene procedure“, objasnila je Moncure.

Od početka ove godine u Italiju je ušlo oko 110 tisuća ljudi, što predstavlja pad od 21 posto u odnosu na prošlu godinu. Razlog je manji priljev izbjeglica iz Libije, čija obalna straža, uz pomoć europskih sredstava, bolje kontrolira morsku granicu. Osim toga, u listopadu 2016. osnovana je i Europska granična obalna straža, s ciljem bolje kontrole morske granice Europske unije, kao i spašavanja ugroženih migranata. U Italiji je pad dolazaka od srpnja ove godine posebno vidljiv – s 20 tisuća, broj ljudi koji dolazi na talijanske obale pao je na pet tisuća mjesečno, pretežno iz zemalja sjeverne i subsaharske Afrike – Tunisa, Maroka, Nigerije, Senegala, Gambije, Malia, Obale bjelokosti i slično.

Druga ruta kojom stižu izbjeglice je ona iz Turske – ali to su uglavnom migranti više platežne moći koji stižu luksuznim brodovima i jedrilicama sa skiperima. Među njima prevladavaju Iračani, Pakistanci i Afganistanci, dok izbjeglice iz Alžira najčešće dolaze na Sardiniju. Kako bi uspjela zaštititi vanjske granice i Schengensku zonu slobode kretanja ljudi i roba, Europska komisija radi na razvoju zajedničke politike o migraciji i azilu kako bi upravljala izbjegličkom krizom. Glavni ciljevi zajedničke politike su zaštita onih kojima je potrebno sklonište, suzbijanje nezakonite migracije, spašavanje života na moru i osiguravanje vanjskih granica EU-a, jamstvo slobodnog kretanja ljudi unutar schengenskog
područja, bolja organizacija zakonite migracije, kao i bolja integracija državljana zemalja koje nisu članice EU-a u društvo Europske unije.

Vladimir Urukalo

Osim Frontexa i spomenute Europske granične i obalne straže, koja od 2016. raspolaže s više od 1700 graničara koji pružaju podršku nacionalnim vladama u čuvanju različitih dijelova vanjske granice EU-a, europska tijela koja se bave tom problematikom su i Europski potporni ured za azil (EASO) te Europska agencija za operativno upravljanje opsežnim informacijskim sustavima (EU-LISA). Dakako, tu je EUROPOL, čiji je fokus na kriminalnom aspektu imigracije. Predstavnici Europola redovito su prisutni i na talijanskim hot spotovima, kako bi prilikom sigurnosne kontrole migranata pružili podršku antiterorističkim policijskim jedinicama Italije.

Njihov je cilj otkrivanje terorista i krijumčara ljudima koji zarađuju ogromne svote na ljudskim tragedijama. Sve te agencije moraju usko surađivati s nacionalnim vlastima, carinom, policijom i ostalim institucijama zemalja koje su na prvoj crti dolaska izbjeglica. Na pitanje kako ide suradnja s lokalnim talijanskim vlastima i obalnom Stražom, glasnogovornica Frontexa Ewa Moncure objasnila je da stvari funkcioniraju jako dobro.

„Ako uzmete u obzir da u operaciji Triton sudjeluje 28 zemalja članica, što je doista impresivan broj, onda to i ne treba čuditi. Zemlje šalju svoja plovila, avione ili eksperte. Mi odlučujemo i biramo što nam od koje članice najviše treba, koja oprema je najbolja i koja se najviše isplati za određenu operaciju. Ovdje u Italiji postoji nekoliko instanci koje brinu za kontrolu morskih granica Unije – to su talijanska obalna straža i financijska policija, a na kopnu državna policija – dakle, karabinjeri. Mi aktivno surađujemo sa svim trima cijelo vrijeme i to dobro funkcionira, jer mi smo u Italiji prisutni već godinama i imali smo vremena razvijati zajednički način rada. Europska obalna straža relativno je nova i osnovana je prije godinu dana, no Frontex kao agencija postoji već dulje. Imamo iskustva u onome što se zove “interoperabilnost”, a to je vrlo važno“, rekla je Ewa Moncure.

Podsjetila je i na to da je Hrvatska tijekom 2015. pružala potporu talijanskim vlastima na Sredozemlju sa svojim ratnim brodom „Andrija Mohorovičić“, čija je posada bila vrlo efikasna u spašavanju migranata. Danas u operaciji Triton sudjeluju hrvatski eksperti . „Osim toga, Frontex je 2016. održao vježbe policijskih i vojnih snaga u vojnoj luci Lori u Splitu. Budući da se naša uloga u očuvanju europskih granica širi, imamo sve više vježbi u raznim zemljama. No one nisu limitirane samo na izbjeglice, već se bave i svim ostalim ugrozama vanjskih granica EU-a. To znači da sada ne radimo samo na većoj suradnji s obalnim stražama, već i s carinama“, objasnila je Moncure.

EASO kao Europski potporni ured za azil pruža tehničku podršku talijanskom ministarstvu unutarnjih poslova, osobito tijekom dolaska i registriranja izbjeglica, kao i prilikom provođenja programa relokacije. Budući da taj program nije donio pretjerano pozitivne rezultate jer je iz Italije i Grčke od predviđenih 98 tisuća migranata do lipnja 2017. preseljeno tek nešto više od 20 tisuća, talijanske vlasti traže i da se barem polovica spašenih migranata ubuduće upućuje u druge luke u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Belgiji, Nizozemskoj ili Njemačkoj. Italija je jedna od zemalja koje traže i promjenu tzv. Dublinske regulacije, prema kojoj su do sada izbjeglice morale tražiti azil u prvoj zemlji EU-a u kojoj bi se našle. Takva regulacija izuzetno je nepravedna prema Grčkoj i Italiji, jer su one zbog geografskog položaja najizloženije izbjegličkim valovima. Hoće li doći do promjene te regulative, ovisi prije svega o političkoj volji i Solidarnosti zemalja članica, od kojih tri – Mađarska, Češka i Poljska – odbijaju prihvatiti sustav kvota, zbog čega je EU komisija u lipnju ove godine protiv njih pokrenula sudski postupak. Na primjedbu da usprkos svim mjerama, u EU-u postoje stotine tisuća izbjeglica koje nisu registrirane i za koje se ni ne zna odakle su došle, glasnogovornica Frontexa Ewa Moncure tvrdi da to više nije tako.

„Upravo upošljavanjem službenika FRONTEXA od 2015. uvjeravam vas da možemo biti prilično sigurni da su sve izbjeglice koje dolaze pravilno registrirane. Razina registracije i na grčkim otocima i ovdje na Siciliji je vrlo visoka. Kakav je dalje trag ljudi koji su zatražili azil i onih koji nisu, to je druga priča, ali naš prvi posao je biti na granici i osigurati da je prilikom prvog dolaska unutar granica EU-a svaki imigrant pravilno registriran i da su njegovi podaci i otisci prstiju poslani u sustav. Od 1,5 milijuna ljudi koji su od 2014. godine ušli u EU, oko 180 tisuća nalazi se u Italiji. Među njima je 25 tisuća djece bez pratnje, smještenih uglavnom po institucijama i dječjim domovima. Zbog njih je u Italiji donesen i novi zakon o volonterskim zakonskim skrbnicima“, kazala je.

Vladimir Urukalo

Jedan od najvećih centara za tražitelje azila u Europi nalazi se u Mineu na Siciliji i može primiti do 4000 izbjeglica. Smješten u bivšoj američkoj vojnoj bazi, otprilike sat vremena vožnje od Catanije, usprkos žici kojom je ograđen i vojsci koja ga čuva, taj centar djeluje iznenađujuće humano i uređeno. Giuseppe Caruso, predsjednik Centra, u ime regionalnih vlasti Republike Italije koordinira aktivnosti svih sektora i kontrolira zakonitost poslovanja. Centrom zapravo upravljaju privatne tvrtke koje su se javile na natječaje koje je raspisala država. Tvrtke koje pružaju zdravstvene usluge, usluge održavanja stanovanja, ishrane, čišćenja i slično, osnovale su konzorcij kojim predsjedava Guiseppe Caruso, koji se s izvršnim direktorom i njegovim četvorim zamjenicima trenutačno brine o 2700 izbjeglica svih generacija, mahom iz sjeverne Afrike.

„Moj zadatak i zadatak mojih kolega je osigurati da tražitelji azila ovdje borave u miru i dobivaju sve usluge koje su im potrebne – od smještaja i prehrane do pravne pomoći, zdravstvene zaštite, dodatnog obrazovanja i sporta. Neki od njih pate od PTSP-a, osobito nakon teških i traumatičnih prijevoza morem od Afrike i treba im psihološka pomoć. Mnogima se upravo zato nudi mogućnost terapeutskih seansi i aktivnosti“, rekao je Caruso.

Za zdravstvenu skrb pobrinuo se Crveni križ koji je organizirao ambulante za odrasle i djecu. Kada migranti stignu u kamp, oni odmah dobivaju pravnu pomoć, a pravni stručnjaci im objašnjavaju njihova prava i daljnju proceduru. Dobivaju i psihosocijalnu pomoć, kao i usluge prijevoda – zastupljeni su svi glavni jezici, ali i mnogi dijalekti, a prevoditelji su uglavnom izvorni govornici. „Kada dođu u kamp, migranti dobivaju i bedž koji je neka vrsta identifikacijskog dokumenta. Na njemu pišu ime, prezime, zemlja porijekla i jezik koji govore. Nakon prvog koraka slijedi drugi, kada im se objašnjava koje sve usluge mogu dobiti u izbjegličkom centru. Na raspolaganju su im i brojne obrazovne i sportske aktivnosti, od kojih je nogomet najomiljeniji. Ako postoje migranti s posebnim potrebama, o njima se brine Crveni križ, kao i socijalni radnici koji im nastoje pružiti stručnu pomoć. Nakon nekoliko dana podijeli ih se u manje grupe, kako bi bilo lakše organizirati programe prilagođene njihovim potrebama“, objasnio je Caruso.

Vladimir Urukalo

U kampu postoji škola za odrasle u koju se ide volonterski i u kojoj se uči talijanski jezik. Primijetili smo da je u njoj vrlo malo žena, koje se teže odlučuju na učenje, a što se tiče djece, kojih je trenutačno oko 150, ona mogu pohađati javnu školu u obližnjem Mineu, što je izuzetno važno za integraciju u talijansko društvo. „Za njih postoje posebni programi, a druže se i s lokalnom djecom, odlaze na njihove rođendane i postaju dio zajednice. Unutar kampa također postoji niz aktivnosti za djecu, kao i asistenti koji im pomažu u svladavanju jezika ili pisanju zadaće. Postoji i centar za mame, gdje se razmjenjuju igračke, oprema i odjeća, gdje se djeca mogu igrati i upoznati. Upravo su djeca ta koja se prva otvaraju i preko njih je lakše uspostaviti i kontakt s roditeljima“, primijetio je Caruso.

Tražitelji azila ostaju u Centru dok se ne riješi njihov status, a to je vrlo komplicirana procedura koja može potrajati do dvije godine, iako je prosječni ostanak oko šest mjeseci. Naime, ako je prvostupanjsko rješenje negativno, tražitelji azila mogu se žaliti i ići na višu instancu. A onda čekanje do konačnog pravorijeka može potrajati. „Neki od najdugovječnijih stanovnika tu su i četiri godine. Dok čekaju rješavanje statusa, ne smiju raditi, iako ih veliki broj radi na crno, često i po okolnim vinogradima ili voćnjacima. No ovo nije zatvor i izlaz je slobodan za sve – od osam ujutro do osam navečer. Ako ih nema tri dana, brišu se iz sustava. Kada dobiju azil, u centru mogu ostati još šest mjeseci, dok se ne snađu i ne nađu posao ili odu negdje dalje. Ako im je azil odbijen, ne mogu više ostati u sustavu, već bi trebali biti izručeni natrag u svoje zemlje, što se rijetko događa“ objasnio je Caruso.

Kada smo ih pitali ima li problema s nasiljem, tučnjavama ili kriminalom unutar Centra, zaposlenici su ustvrdili da je prije, kada je tu boravilo oko 4000 ljudi koji su čekali rješenje svog statusa, bilo mnogo više incidenata. „Bila je gužva i bili su nervozniji. Sada postupci idu nešto brže i zato ima i manje nasilja“, zaključio je Caruso. Da bi se spriječile incidentne situacije, u centru ima mnogo karabinjera koji su vidljivi, dok je na ulazu vojska s dugim cijevima, ali ona ne smije stupiti u prostor centra.

Vladimir Urukalo

Iako je EU kroz različite fondove od 2015. godine pomogao Italiji s oko 776 milijuna eura, to je kap u moru stvarnih potreba, budući da talijanska država samo na centar za tražitelje azila poput ovog u Mineu troši oko tri milijuna eura mjesečno. Novim akcijskim planom Europske komisije od srpnja ove godine predviđa se projekt u vrijednosti od 46 milijuna eura, kojim bi se povećali kapaciteti libijskih tijela obalne straže, a u planu je i 35 milijuna eura dodatnih financijskih sredstava za upravljanje migracijama u Italiji. Iako je priljev izbjeglica u Italiju, osobito iz Libije, ove godine znatno smanjen, problem migracija ostaje, a za njega EU nema zajedničko rješenje.

Na pitanje očekuje li da će izbjeglice nastaviti dolaziti u valovima, kao što smo svjedočili proteklih godina, glasnogovornica Ewa Moncure kaže da je to teško predvidjeti, budući da je u igri mnogo faktora. „Ako pogledate vanjske granice EU-a u odnosu na susjedstvo, jasno je da postoji nestabilnost. Moramo nastaviti čuvati sve granice jer je to način na koji se može očuvati Schengen, odnosno prostor slobodnog kretanja ljudi, dobara i kapitala. Tijekom 2015. uvidjeli smo kako Schenenski prostor može biti krhak, kada su vanjske granice izložene velikom pritisku izbjeglica. Prirodno je da je u takvoj situaciji reakcija zemalja članica bila uvođenje kontrole nacionalnih granica.

Jačanje Frontexa zapravo je bio jedan od odgovora na ugrožavanje vanjskih granica EU-a. Trebalo je uvesti mehanizme za očuvanje sigurnosti vanjskih granica, a jačat ćemo ih i dalje kako bismo očuvali ono što imamo. Frontex će uskoro imati tisuću zaposlenika i koordinirat će sve agencije uključene u rješavanje tog problema, a u tome nam treba podrška svih zemalja članica, koje moraju pokazati solidarnost“, zaključila je Moncure.

Komentiraj