Na palubi ribarskog broda Pelagos u noći sam glasno čitao: “ROMEO: Ah, ostavljaš me tako nezadovojena? GIULIETTA: Kakvo bi noćas mog’o nać zadovoljenje? ROMEO: Izmijenit s tobom zavjet vjerne ljubavi.”

Do mene je sav splašen tiho dokoračao Anđelko.

“Šta to radiš?! Probudit ćeš posadu! A svi su nervozni… Jesi na večeri čuo kako je Gotovina lupao šakom o stol? Da se svi moramo dobro naspavati i sutra tunama rasčistit kaveze da se mogu normalno razmnožavat! I tune su se, kao i mladi, razmazile, ne žele se više razmnožavat!”

“Nije stvar u čišćenju kaveza. To je isto kao i da mladim Hrvatima očistiš domovinu od svih migranata, manjinaca i kažeš: ajde, sad se razmnožavajte, napućite Hrvatsku malim Hrvatima da nam se ne zatre sjeme. Učinak bi bio nikakav. Prije svega treba njegovat kulturu. Preko kuture, filmova, pjesama vratiti dostojanstvo udvaranja, romantike, vjere u istinsku ljubav. Bez toga nema ništa. A tune su iste ka i ljudi, kako je pjevao Toma Bebić.”

“I ti si se dosjetio tunama čitat Romea i Juliju da ih potakneš na ljubav i razmnožavanje!?”Anđelko pokaže na knjigu u mojim rukama.

“Da. To ima i svoj naziv: homeopatija. Kad preko književnosti i glazbe utječeš na raspoloženje depresivnih ljudi, ali i životinja. Na Grendlandu kitovima samoubojicama na razglas s brodova puštaju Mocartovu glazbu da ih odvrate od samoubojstva.

“Ti meni nakon što smo tjedan dana proveli u muškom kampu kod patera Ike, sad tu balaviš o nekakvoj romantici… Pa jesi čuo šta je pater govorio?! Ako se prije braka bez pogovora prepustiš ženskim hirovima da im stalno kupuješ cvijeće, praviš romantične ugođaje, time si kopaš grob u koji će te žena zakopavat malo po malo u braku. Stalno će ti prigovarat da si prestao bit romantičan, da joj ne pružaš dovoljno ljubavi. Time te drži u konstantnom osjećaju krivnje. Ti ćeš joj sve radit, peglat, usisavat, mijenjat djeci pelene samo da se iskupiš za taj nedostatak romantike… “

“Da, znam, romantika je trojanski konj pomoću kojeg su suvremene žene porobile muškarce, tako je govorio pater Ike.”

“I nakon svega ti sad tu na palubi cvrkućeš ‘Romea i Juliju’ ko zadnji peder! Dobit ću otkaz zbog tebe! I to u jednoj od najperspektivnijih privatnih tvrki u Hrvatskoj!”

Dok se Anđelko tako pjenio, prekrije ga nečija sjena, kao Hamleta sjena njegova mrtva oca. Anđelko je nije primjećivao. Kao bombu u četnički bunker, ubacim mu pitanje:

“Želiš mi reći da je recitiranje ulomaka iz ‘Romea i Julije’ znak pederstva?”

“Dašta je! Koji bi normalan muškarac danas ikome recitira Romea i Juliju?!”

Pred nas na palubu iskorači general Gotovina u dugim, ribarskim čizmama.

“Pa, za tvoju informaciju, general Gotovina u Vrdoljakovom filmu ‘General’ udvara djevojci recitirajući joj stihove iz ‘Romea i Julije’.”

Anđelko, gledajući u Gotovinu, problijedi fakat kao Hamlet kad je ugledao duh svog oca. Nisam mogao odoliti da ne pitam:

“Generale, jeste li stvarno u mladosti prilikom udvaranja djevojkama recitirali Šekspira?”

Gotovini se lice naglo smrači. Nije to više bilo ono prijazno, mirno lice koje je imao dok je novinarima govorio da se Hrvati moraju okrenuti budućnosti. Naježim se. Prožme me – ako ga nastavim ispitivati o istinitosti Vrdoljakovog filma, moja će budućnost dosezat najviše u iduću minutu, dvije.

“Ma, znam, Vrdoljak je kao i svi artisti vjerojatno puno toga izmišljao. Isto je radio i Tolstoj s Napoleonom u ‘Ratu i miru’. Ali Napoleon je imao sreću da je bio odavno mrtav u trenutku kad je ‘Rat i mir’ objavljen… ” protrtljam.

“Generale, ispričavam se što sam ga bez da sam vas pitao poveo na brod… Htio sam da malo očvrsne… “

“U redu je, Anđelko”, muklo će Gotovina.

“Ma, ja sam vam isto nešto kao umjetnik. A čim ste u tim vodama, već ste jednom nogom zagazili u pederanu… Zato se trudim pisat isključivo istinitu, mušku prozu nalik novinarstvu… “

Ispričam kako su prije tri godine iz predsjedničkog ureda od mene naručili dramu o njemu, Gotovini. Kao neki odgovor gejastoj Žižekovoj ‘Antigoni’ koja je proljetos trebala bit izvedena u HNK.

“Počeo sam pisat, nazvao sam je ‘Antigon Gotovina’, ali smučilo mi se, shvatio sam da nisam u stanju o vama pisat iz glave. Vi ste previše složen, zanimljiv lik da bi o vama pisao neke svoje djevojačke maštarije i punio vam usta citatima iz šiparičinog spomenara… “

“Uzmljeo si se baš ki uzbuđena šiparica”, prekine me Anđelko.

Izvadim blok i olovku.

“Generale, sad mi se pružila prilika da o vama pišem točno onako kakvi jeste. Zbog tog sam se svim silama i trudio ukrcat na vaš brod… Zapisivat riječi onako kako teku iz vaših usta za mene je kao legionaru skupljat u limenu posudu vodu iz izvora u pustinji… Molim vas, izrecite nešto… “

“Anđelko, odvedi ovog svog Romea u krevet. Zbilja se previše uzbudio”, reče Gotovina.

Odmah to zapišem.

“Ovo je jebeno!” otme mi se. “Vi se zapravo izražavate hemingvejski kratko, a toliko nabijeno dvojakim značenjima, tumačenjima. E, da vas je Vrdoljak ovako slušao i zapisivao ono što stvarno govorite… Kakva bi to filmčuga bila! A mogao si je barba Tonči to priuštit, dobio je hrpu love od HAVC-a, toliku da si je na godinu dana mogao iznajmit hotel u Pakoštanima i bit blizu vas dok piše scenarij.”

Anđelko me odvuče natrag u spavaću kabinu. Kroz prozorčić, ugledam na palubi bivšeg poletovca, literata Igora Čumandru. Na sebi je imao majicu brigade Tigrova, na glavi mornarsku šilt kapu, uho probijeno okruglom naušnicom. Zbog naočala, izgledao je kao štreberski brat Korta Maltezea. Pio je bekevinu i, obasjan mjesečinom, tunama čitao svoju omiljenu knjigu “Nepoznate staze” Nedjeljka Špileka.