NACIONALNA GROUPIE: Zarazi me

‘Nisam ja nikakav manijak. Pomažem nesretnim ljudima s karcinomima. Ne mogu se više liječiti u ovoj bolnici jer primaju samo zaražene kovidom. Pa im ne preostaje drugo nego da se i sami zaraze. Uz kovid, nadaju se, liječit će im i karcinome!’

Doktori i medicinske sestre bauljali su po hodnicima KB-a Dubrava kao zombiji, noćima nisu spavali zbog skrbi o kovid-pacijentima. U takvoj atmosferi neometano sam se mogao posvetit svojoj prljavoj raboti. Poput zmije puzao sam ispod kreveta kovid-pacijenata, skupljao njihove zgužvane maramice, upotrebljene vate, polomljene štapiće za uši. Maramice sam prinosio nosu, udisao iz njih kao što bolesnik začepljenog nosa udiše paru iz lonca s vrelom kamilicom. Otpatke koje sam nalazio pod krevetom ubacivao sam u vrećicu privezanu za remen, pažljivo kao što ronioc na morskom dnu u svoju vreću ubacuje koralje. Na kraju sam obilazio bolničke kupaone, nužnike. Nad jednim začepljenim umivaonikom ruke je sapunom istrljavao neki iznemogli kovid-bolesnik. Razlokana pidžama skliznula mu je niz koščate bokove. Iz guznog tračka virio mu je komadić toaletnog papira. I to sam vrškovima prstiju uzeo kao posebnu dragocjenost. On nije ni osjetio. A i da je, ne vjerujem da bi se previše bunio.

Prezadovoljan današnjim ulovom, spuštao sam se prema bolničkom stražnjem ulazu. S prvog kata čulo se komešanje, mnoštvo glasova. Uskoro ugledam ministra zdravstva Vilija Beroša okruženog medicinskim radnicima. Uz Beroša je koračao novi ravnatelj KB-a Dubrava, nešto mu kroz masku objašnjavao na uho. Među ekipom oko Beroša spazim i svoju staru. Već deseti dan, kao umirovljena liječnica obiteljske medicine, stara je volontirala u ovoj bolnici u kojoj je, kirurškim žargonom rečeno, sve pucalo po šavovima. Doktori, medicinske sestre prosvjedovali su svako malo pred bolnicom, nisu željeli da se KB Dubrava pretvori u isključivo kovid-bolnicu. Žalili su se i na uvjete rada, oni više nisu bili u stanju liječit sve te pacijente zaražene kovidom, a novi su svakodnevno pristizali u sve većem broju.

Zaobišao sam Beroša i ekipu, požarnim stepenicama spustio se u prizemlje, izašao na stražnji ulaz. Pogledao sam oko sebe, a onda šmugnuo u jedan od vojnih šatora. Unutra me čekalo petero muškaraca, svi redom blijedi, s nezdravim sjajem u očima. Željno su čekali da se pojavim s robom. Položio sam vrećicu na jedan od neraspremljenih kreveta. Muškarci su mi, jedan po jedan, prilazili s novčanicama od 50 kuna, a ja bih im u ruku tutnuo zgužvanu maramicu ili požutjelu vatu. Upotrebljene štapiće ua uši davao sam budzašto, 10 kuna po komadu.

U šatoru nas naglo obasja sučeva svjetlost izvana. Neka medicinska sestra upala je unutra.

“Sad te imam!” prišla mi je i nastavila unoseći mi se u lice:

“Ti si sin one iz Đakova šta nam je došla tu pomagat, a jedino što radi puni nam uši Berošem. Uvjerava nas da je on divan, pravi anđeo. Moramo ga slušat, a ne mu pakostit”, izverglala je pa preko bolničkog toki-vokija pozvala nekog.

U šatoru se ubrzo pojavila moja stara, ministar Beroš i novi ravnatelj bolnice. Medicinska sestra ostrašćeno im objasni u kakvom me nedjelu uhvatila.

“Šta ti je, luđače, zašto to radiš?!” počupala je samu sebe za prosijedu kosu. “Manijače!”

Tresao sam se.

“Nisam ja nikakav manijak. Pomažem ovim nesretnim ljudima s karcinomima. Ne mogu se više liječit u ovoj bolnici jer primaju samo zaražene kovidom. Pa im ne preostaje drugo nego da se i sami zaraze. Uz kovid, nadaju se, liječit će im i karcinome!” pokažem na petoricu muškaraca iza sebe. I oni su se vidno tresli od straha. Ministru Berošu nadimala se maska poput padobrana, teško je disao uslijed šoka, uznemirenosti. I on i stara gledali su me kao da sam ne znam kakvo čudovište. Nastavim:

“I sam se želim zarazit! I meni treba liječnička pomoć! Pogledaj”, skinem masku i pokažem staroj gnojne izrasline po licu, dobio sam ih od nošenja prljavih, prastarih maski.

“Mogao si mi reći…”, staroj zadrhta glas.

“Di sam ti mogao reći! Stalno tu volontiraš ko vol, mene si skroz zapustila… Iskreno, najviše zbog toga i želim dobit kovid. Da mene ovdje u bolnici njeguješ, a ne neke nepoznate ljude.”

“Kako možete biti toliko posesivni prema ovoj plemenitoj ženi koja, iako u mirovini, ostavlja dušu i srce u KB-u Dubrava? Ona bi trebala biti primjer svim mlađim liječnicima obiteljske medicine”, ministar Beroš položi dlan na pogurena ramena moje stare.

“Maknite ruku s moje mame!” histerično dreknem. “Svi u bolnici znaju da je ovdje samo zato što je zaljubljena u vas! Satire se od volontiranja, riskira zdravlje, život samo da bi je vi primijetili. Znam da vam je bila mentorica dok ste stažirali u Sestrama milosrdnicama. Otad nije prestala misliti o vama. Sve mi je ispričala!”

Beroš je prvi put mogao sa sigurnošću izjaviti od čega pouzdano štiti maska – od toga da nitko ne vidi kad zbog neke neugode pocrveniš u licu.

“Mladi gospodine, vama zaista nije dobro”, zadnjim naporom kroz masku je uspio izgovoriti ljubaznu rečenicu, a onda je nervozno pogledao oko sebe da slučajno nema novinari koji su ovo vidjeli, čuli, bilo bi savršeno za punjenje žutih stranica. Onda je izvadio mobitel i rekao da ga zovu iz vlade, mora hitno na neku izvanrednu sjednicu. On i ravnatelj KB-a Dubrava napuste šator. Šmugnu i ona petorica onkoloških bolesnika, valjda u strahu da ih ne oglobe zbog pokušaja da se namjerno zaraze koronom. U šatoru ostanemo samo medicinska sestra, stara i ja.

“Neću prijavit vašeg sina ako prestanete volontirat i pokupite se iz bolnice”, uvjetovala je medicinska sestra mojoj staroj. Stara iznemoglo kimne glavom. Da, otići će iz KB-a Dubrava. Još jednom sam joj uspio uništiti život. Za naše stare majke mi posesivni sinovi puno smo opasniji od korone.

Komentiraj