NACIONALNA GROUPIE: Vazda Gazda je on

Napokon da i mi trgovci malo osjetimo kako je to živjeti na visokoj nozi. Gazda će sad imati sigurno više razumijevanja za nas potlačene. Nakon što je i sam to prošao…

Slavodobitnim korakom umarširao sam u Konzum. Uzeo s vrha police s pićima najskuplji šampanjac. Svojski protreso bocu. Čekao da mjehurići ispale čep. Letio je sve do police s mliječnim proizvodima. Otpijem dobar gutljaj. Pa još jedan. Do mene dotrči uznemirena prodavačica.

„Šta to radite, zvat ću policiju!”

„Ne može policija ništa! Gazda je oslobođen, Gazda vam se vraća! Ako ne popijete sa mnom ovaj šampanjac reći ću mu da niste slavili njegovo oslobođenje! Odmah ćete otkaz dobit!“

Ona mi priđe kao što mačka prilazi zdjelici punoj kipućeg mlijeka. Oprezno uzme šampanjac iz moje ruke. Nagne baš jako. Otare dlanom mokre usne, duboko uzdahne:

„Napokon da i mi trgovci malo osjetimo kako je to živjet na visokoj nozi. Gazda će sad imat sigurno više razumijevanja za nas potlačene. Nakon što je i sam to prošo. Nakon onolikog bogatstva postao je nitko i ništa u Londonu i Zagrebu.

„Hoće, sigurno hoće. Vazda Gazda, gazda vazda sam ja, bećar, lola, skitnica…”, zapjevam.

Slistili smo šampanjac do kraja. Na rastanku sam se srdačno zagrlio s trgovkinjom i krenuo prema novom dućanu Konzuma. Tamo ću otvorit Džek Denijels, odlučio sam.

Ulazio sam u sve Konzume na koje bih naišao na potezu od Maksimirske do Trga Bana. Svugdje bih više manje uspješno mukte nešto popio. Nitko od prodavača nije se usudio ništa poduzet. Čarobnjačka, zaštitna formula bila mi je: slavim Gazdino oslobođenje i povratak Agrokora.

Pred Konzumom na uglu Ilice i Britanskog trga vidim tipa kojem je iz uha visila zavinuta žica kao od telefonskih slušalica iz doba Juge. Uđem u dućan. Uzmem Džeki s police. Otvorim, gutnem.

Kod blagajne za kartično plaćanje ugledam, jebote, samog Plenkovića u razdrljenoj svijetloplavoj košulji, hlačama od sjedenja na sjednici odostraga naboranim. Prodavačica mu pokazuje kako se skenira kupljena roba. Neki loše odjeveni čovjek iz naroda mu priđe, Plenković ga ljubazno pozdravi. Mene se neki žutokljuni prodavač dohvatio, da zašto sam otvorio viski.

„Slavim Gazdino oslobođenje! Živio! Gazda!”“

Plenković me prostrijeli pogledom.

Iz košare s jeftinim knjigama kojima je prošao rok trajanja izvadim knjigu bivše ministrice Martine Dalić. Bacim je maltene Plenkoviću pred noge. I na njezino mjesto stavim svoju knjigu Strovaljivanje. Plenković se trudio bit skuliran.

„Svirac, iz Nacionala, ako se ne varam”, zlokobno će poput Dok Holideja pred dvoboj, tako ga je i feljtonist Rašeta opisao u jednom feljtonu – kao profinjenog Dok Holideja koji izaziva na dvoboj sve sirove tipove u balkanskoj krčmi i ufino ih likvidira iz svog skrivenog dilindžer pištoljčića damskog.

„Da, i šta s tim? Baš čudno da ste u petak navečer došli u Konzum. I tu čavrljate s prodavačicom. Kao da hoćete pokazat da je Konzum vaš. E, pa nije, Gazda se vraća. I svima poručuje: vratit će ono što ste mu uzeli vi i Dalić, ona je od Konzuma htjela knjižaru za svoje knjige napravit”, otpijem još malo viskija.

Uđe onaj tip što sam ga vani vidio. Došapne nešto Plenkoviću. Plenković mu rukom pokaže da je sve u redu, da ništa ne poduzima.

„Šta ćeš ti s tom telefonskom žicom na uhu? Pozvat M radi umorstva Agrokora? Mislim na Martinu Dalić”, nastavio sam provocirat. Osjećao se kao svoj na svome, Gazda će uskoro moje knjige po Konzum dućanima postavljat i prodavat ih uz mesne proizvode, mesna i duhovna hrana na jednom mjestu. Jer Hrvatima sad u doba krize, epidemije treba vratit kulturu. Domaći pisci, a ne ovi autori francuski petparački koje su valjda po Plenkovićevom europejskom nalogu postavili po Konzumima, naslovi romana su im u stilu: “Kako sam pušila u Parizu.”

Plenković mi okrene leđa kao da sam kužan. Prodavačica mu nastavi pokazivat što treba stisnut na kartičnoj blagajni da bi dovršio kupnju. A ja se baš napopastio na njega, šampanjac i viski totalno me na agresivu bacili:

„Ova jadna prodavačica i ne zna kakvu joj poparu spremate s tom kartičnom blagajnom. Došli ste nas pripremat da ćemo sve na kartice morat plaćat uskoro. Pa će ova nevoljnica koja vam pokazuje kako se to radi ostat bez posla. Ovaj stroj kartični će je zamijenit na blagajni. A onda nakon tog ide čipiranje. Jer će u ovo doba korone navodno tako lakše bit plaćat, neće bit prljavog, zaraženog novca, samo čipovi, dobro došli u vrli novi svijet.”

Plenković se ponovo iznervirano okrene prema meni.

„Što vi hoćete, Svirče? Da ljudi kao u doba Todorićeva Konzuma sjede na blagajni za minimalac i zaglupljuju se nepismenim domaćim nazovi piscima poput vas. Vi sigurno, kao ni Bandić, ne govorite niti jedan strani jezik. Nego sam kao zastupnik Škoro natucate malo mađarski.“

„I Krleži su fićfirići s Gornjeg grada prigovarali da je neuk i da zna samo mađarski!”

„Ne zanosite se, niste vi Krleža. Vi ste proza za kravarice, kako je Krleža nazivao Zagorkine romane.”

„Što vi imate protiv Zagorke? Ja sam za 19 kuna ovdje u Konzumu kupila sve njene romane i guštam ih čitat. Nećete mi na Zagorku!” naroguši se naglo prodavačica na Plenkovića.

„Eto vidite koliko je premijer odnarođen od svih nas. Njemu Zagorka smrdi po kravama. Koje je Todorić ljubio među rogove, kako je nekad lijepo u članku opisao novinar Nino Đula”, potkurim dodatno vatru.

Premijer nadurene face izađe iz Konzuma, bodigard za njim. Prodavačica me pita želim li provuć i karticu za taj viski koji držim u ruci.

„Ne. Rekao sam, plaćanje karticom predigra je čipiranju. Nisam ni mislio kupit viski.”

„Ali načeli ste ga i pili!”

„Samo sam nazdravio oslobođenju Gazde. Prenjet ću mu kako ste se pobunili protiv Plenkovića. Sigurno će vas unaprijedit u voditeljicu smjene. I povećat vam plaću za 9,99 kuna.”

Komentiraj