Britanac Harold preko vikenda je sredio da odemo u Bošanu na Pagu kod nekog tipa kojeg je upoznao dok je prošli mjesec partijao na Pagu. Taj prijatelj ima impresivnu kuću na stijeni iznad mora. Dok smo pili na terasi objašnjavao nam je – kuća je rađena na jednom od pet žarišta energije kojoj su se klanjali naši preci Slaveni i gradili na tim mjestima svetišta raspoređena po Pitagorinu sistemu.

“Na ovom mjestu energija se na najnižoj razini može pretočit u seks, a na višim razinama u nešto kreativno”, pokazao je prema kamenom križu u kutu hipsterski zapuštenog vrta.

Tip se u ponedjeljak morao vratiti u Zagreb, imao je obaveze na poslu. Haroldu je ostavio ključeve kuće.

Sretni i goli skakali smo u more, plaža je bila samo naša, a vrijeme odlično, najbolje je na moru na početku devetog mjeseca. Od ugode, penisi su nam bili konstantno nadignuti, energija kojoj su se klanjali praoci Slaveni osjećala se konstantno. Harold se na stijenama samozadovoljavao kao neki stari Grk, sjeme štrcao u more, kao da s njim vodi ljubav.

Sve dok nam u rajski vrt nije ušao đavo materijaliziran u crni bemve. Iz auta je izašla neka očuvana sredovječna žena u mini suknji. U pratnji tipa s naočalama. Harold se izbezumio. Žena u mini-suknji bila je njegova majka, a proćelavi muškarac u odijelu ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman.

“Kako si me našla! Opet si čarala s onim svojim vješticama na Ston Hendžu!” Harold ih je, kao i ja, dočekao skroz gol.

Majka izvadi mobitel. Na materinjem engleskom, engleski hladno odvrati da joj nisu bile potrebne vještice da ga pronađe, dovoljna joj je bila aplikacija za koronu na njegovu mobitelu, preko te aplikacije ga je locirala kao što je nekad prije Šeks htio generala Gotovinu.

“Fak!” Harold baci mobitel u more kao što je maloprije sjeme. More sve guta.

“Opet si se spanđao s nekakvim klošarom! Riskiraš dobiti tešku spolnu bolest koja će te u kombinaciji s koronom ubit! Ostat ću bez jedinog sina! Zašto to radiš svojoj mami?”, pokazala je na mene, pa na bijele plikove na Haroldovoj koži, dobio ih je od previše sunčanja.

“Nije on nikakav klošar, on je poznati hrvatski pisac i novinar! Nemaš mi ti šta prigovarat! Ti si bila s dvojicom novinara odjednom! I to kad sam ja bio mali!”

“Iz kojeg ste medija?” ozbiljnim glasom na hrvatskom me upita ministar Radman.

“Iz Nacionala…”, odvratim.

“To je ugledan tjednik. Molim vas da se u skladu s tim i ponašate. Recite ovom mladiću da se vrati s majkom u Britaniju. Inače svoju državu izlažete diplomatskom skandalu. Ova žena dobra je prijateljica s britanskim premijerom, poznaje ga još iz doba kad je bio novinar Dejli Telegrafa. Ako njezin sin ostane ovdje s vama, Džonson Hrvatsku neće idućih godinu skinut s crvene liste. Zbog vaše lakomislenosti, država će ispaštati…”, znojio se Radman, kratki čuperci kose nakostriješili su mu se, pa su podsjećali na mravlja ticala.

“Šta ti govori taj birokrat? Ne slušaj ga!” Harold odgurne od ministra Radmana.

“Sine, u Hrvatskoj se korona širi poput požara, zaraženih ima puno više nego što objavljuju u medijima… Što ćeš ako se zatvore granice? Ostat ćeš zatočen u ovoj primitivnoj državici…”, očajavala je Haroldova majka.

“To i želim. Hrvatska je raj na zemlji! Ne mogu zamislit da se vraćam u onu londonsku maglu, kišu, samoizolaciju! Ne želim po vani hodat s jebenom maskom na licu kao pas s brnjicom! Želim ostat tu!”

“Tu u Bosijani?” majka aristokratski prezrivo nakrivi usne.

“Bošani! Ime je dobila po tome što su stari Slaveni vjerovali da ovdje u hrastovoj šumi obitava mali Bog, sin glavnog Boga, Božanić su ga zvali”, sin joj reče ukratko ono što je nama jučer naširoko ispredao Haroldov hrvatski prijatelj.

“Sad mi je jasno zašto je Bozanić tako moćan, tako dugovječan kardinal… I zašto toliko agitira za Pag. Bozanić, mali Bog… Moram svakako tu informaciju poslat u Vatikan, možda ga proglase svetim prije nego Stepinca”, u radnoj će napetosti ministar Radman.

“U Hrvatskoj očito imaju više svetaca nego zaraženih koronom… Ako si tako odlučio, ostani u ovoj vukojebini gdje se ljudi, kao domoroci koje smo nekad kolonizirali, klanjaju izmišljenim bogovima. To je u tebi proradila krv tvog oca… Sama sam kriva što sam primitivnom Ircu dozvolila da me oplodi…”, mora da se Haroldovoj majci od muke stisnuo grlić maternice dok je pogledom tražila podršku ministra Grlić Radmana.

“Prestani govorit protiv mog tate! Zatrovala si mi s tim djetinjstvo! Zvala si ga Vrag!” Harold brizne u plač.

“O, bože, odvest ovog dečka natrag u Britaniju bit će mi teže nego ispregovarat jednakopravni položaj Hrvata u Bosni”, uzdahne ministar Radman.

“Sve sam zbog tebe žrtvovala! Ponižavam se pred onim Džonsonom… Bezveznjakom koji mi nije bio ni do koljena dok je novinarčio po Dejli Telegrafu i izigravao klauna… Moram mu se ulagivat da tebe takvog lijenog, nesposobnost ugura na neku poziciju…”, Haroldova majka izgubila je sram.

“Ne trebaju mi tvoje odvratne veze! Mrzim sve te tvoje zadrigle prijatelje… Izdovoljili su se svega i svačega i sad glumataju konzervativce, fuj!” Harold odjuri do kamenih stuba, krene se u trku spuštat dolje prema plaži. Njegova majka prostrijeli me ubilačkim pogledom.”

“Ako mu se nešto dogodi, ako pokupi bilo kakvu spolnu bolest, vjeruj mi, od života ću ti napravit pakao, propalico!” odsiječe mi u facu. S ministrom Radmanom pokupi se natrag u auto. Uzdrman, spustim se do Harolda na plažu. Ramena su mu se tresla od ridanja, kao i desna ruka. Opet je, kao u nekoj pjesmi Tedija Spalata, osjemenjivao more.