NACIONALNA GROUPIE: Tata, kupi mi adventsku kućicu

Kroz žamor, jasno se začuje glas Milane Vuković Runjić: ‘onaj svirac me pet minuta preklinjao da i njemu damo kućicu na Adventu jer on je isto u našoj stranci, a ništa nije dobio. Moram smislit i za tog bijednika nešto. Jer se fura na siromaštvo, boemstvo’

Sav nabrijan puštao sam muziku u didžej kućici na Adventu na Europskom trgu. Podršku su mi došle dati glumica s inozemnom, londonskom karijerom Danira Gović i marketinška stručnjakinja Dunja Ćosić. One su se ispred kućice u ritmu pjesama uvijale u bokovima. Imao sam i mikrofon, svaku sam pjesmu šaljivo najavljivao, nekoliko ih posvetio ženskama koje su prolazile pored kućice. U jednom sam trenutku totalno otkačio, gromoglasno objavio da upravo puštam pjesmu za našeg dragog gradonačelnika: “Tata kupi mi sve”. Krene pjesma. U mikrofon i ja zapjevam. Izvrtao sam, prilagođavao riječi tako da ispadne kao da pjeva predsjednica Kolinda, čak sam pokušavao u falsetu i imitirat njezin glas. Pripitom od punča za koji sam dobivao besplatne bonove, imitacija predsjedničinog pjeva čak mi je i polazila za rukom, odnosno glasom: “Milane, kupit ću ti auto/Bicikl i romobil/Kupit ću ti medu i zeku/ali ne i jeftina, socijalistička kolica Jugovinil/Milane, kupit ću ti kolača/bombona i naranče dvije… ”

Pored kućice je prolazilo društvo zastupnika u Gradskoj skupštini, Tomislava Tomaševića. Dlanovima su mi lupali na zamagljeni prozor. Ali to im nije bilo dosta nego su počeli i ljuljat kućicu, beljeći mi se:

“Buuuuuuu! Buuuu!”

Uspaničeno sam provirio kroz prozor kao mornar s ljuljajućeg broda.

“Zašto mi to radite?!”

“Jer sramotiš ljudski rod!” skreše mi Tomašević.

“Po čemu to? Pa samo puštam muziku na jebenom Adventu.“

Tomašević mi kaže neka izađem iz kućice. Pomislio sam u prvi mah da se hoće tući, ali nije mi djelovao tako. Izađem. On mi se počne unosit u facu, objašnjavat da je pročelnica za kulturu Milana Vuković Runjić baš bila na pauzi sjednice u Gradskoj vijećnici kad sam je prije neki dan nazvao. I kad je završila razgovor sa mnom, on, Tomašević čuo ju je kako govori gradonačelnikovoj zamjenici Jeleni Pavičić Vukičević… Tu zastane s pričom. Prtljao je nešto po mobitelu.

“Što si čuo? Što joj je govorila?”

“To ću ti pustit da sam čuješ.”

Tomašević je u holu Gradske vijećnice izdaleka snimao na mobitel Milanu i Jelenu, baš kao što su novinari na domjenku izdaleka snimali kanadskog premijera i Makrona dok su ogovarali, sprdali Trampa. Tomašević zamoli svoje društvo da se malo utišaju. Onda mi pusti snimku. Kroz žamor, jasno se začuje glas Milane Vuković Runjić:

“Joj, sad su me i ti pisci jadni krenuli gnjavit…. Onaj Svirac šugavi me pet minuta držao na mobitelu. Preklinjao me da i njemu dademo neku kućicu na Adventu jer on je isto u našoj stranci, a ništa nije dobio. Moram smislit i za tog bijednika nešto… Jer se fura na siromaštvo, boemstvo Matoša. I ako mu ne damo kućicu, rekao je da će na društvenim mrežama razglasit kako Milana Vuković Runjić, koja je navodno velika ljubiteljica boema Matoša, njegovom boemskom nasljedniku ne može pružit ni štalicu na Adventu… Dok čak i obični Bandićevi šoferi dobivaju po deset kućica za prodaju malograđanskih kobasa…”

Krčanje, žamor u holu Gradske vijećnice. Pa glas Jelene Pavičević Vukićević:

“Pa daj mu nek pušta muziku u kućici na Europskom trgu, tako ćeš tog kretena skinut s kičme…”

Problijedio sam. Bilo me odurno sram pred Danirom i Dunjom. Samo da ih ne gledam, zakoračim natrag gore u kućicu. Tomaševićeva ekipa iz Prava na grad ponovo je počne tresti. Toliko su žestoko tresli, da se s drvenog stropa otkvačila lutka Orašara i pala ravno meni na glavu. Jebeno teška, drvena lutka s kojom se razbijaju orasi. Poteku mi suze. Ne toliko od bola, koliko od spoznaje da nikad neću biti na ravnoj nozi s Milanom Vuković Runjić i ostalim kulturnjacima iz centra Zagreba. Jer mene kao malog nikad nisu pred Božić vodili na jebenog “Orašara” u HNK. Zbog tog sam i postao toliko zajedljiv. Kao dječak, maštao sam da se mama lijepo, moderno odjene i da idemo na “Orašara”. Ali to se nikad nije dogodilo. Igrao sam se s orasima pod borom u kuhinji u kojoj smo u kući u Đakovu svi zimi boravili jer je samo tu peć grijala, mačke sklupčane prele. Mrzim sve te kulturne djelatnike današnje koje su mame vodile na “Orašara” kad su bili djeca i tamo su stjecali kulturu oblačenja i finih manira. Takvi danas većinom stvaraju, vode kulturu u gradu. I što ja tu mogu? U prednosti su od malih nogu. Ne mogu, da se na glavu postavim, nadoknadit to što kao klinac nisam išao na “Orašara”. Stari mi je bio sirovina, stara nije imala volje potezat do Zagreba, nazivat ljude iz SDP-a da joj nabave kartu.

“Ma, nabijem na kurac i tog Orašara!” podignem drvenog lutka s poda i zavitlam ga iz kućice. Padne Tomaševiću ispred nogu, poput pokošenog, brkatog vojnika.

On ga podigne s poda, znatiželjno ga je razgledavao, mrmljajući:

“Baš kao u bajci o Orašaru možda se već za idući Badnjak svi Bandićevi oholi poslušnici, profiteri pretvore u ove drvene Orašare… Pa će, umjesto da profitiraju na adventskim kućicama, služit im samo kao božićni ukrasi. Sve dok ih neka dobra, priprosta duša ponovo ne pretvori u ljude. Možda baš to ti učiniš, Svirče. Koliko god da te ponižavali, ti ćeš i dalje voljet te Bandićeve uhljebe jer oni su ideal svih takvih provincijalaca poput tebe. Dočepat se Zagreba i u nekoj sinekurici do kraja života svirat kurcu.”

Umjesto riječima, kao i svaki punokrvni disko-džokej, odgovorio sam mu pjesmom. Na miks pultu pustio sam “Majke”. Bare je glasom obojenim samoćom i maglovitom utjehom, pjevao: “I ti i ja osjećamo tugu, od naših suza pravimo dugu, držimo u ruci dio pakla, dio raja, ne želimo vječnost želimo do kraja… Budi ponosan!”.

Komentiraj