NACIONALNA GROUPIE: Suze svetog Stepinca

Otac ti se uplašio da ćeš gledanjem dokumentarca o spašavanju srpske djece u NDH zanijekati kardinala Stepinca. Što Srbi samo čekaju… To što danas više nitko ne poštuje oporučne želje mrtvih, pokazuje da đavo vlada svijetom

Moja bivša djevojka Stojka je na Dan mrtvih iz ormara izvukla pretrpanu, platnenu vrećicu. U nju je, nakon smrti svog starog, potrpala uokvirene fotografije i raspela što ih je stari, dok je bio živ, imao povješane po zidovima u dnevnoj sobi. Izvukla je i uokvireni, brončani reljef lica, glave i kardinalske kape Alojzija Stepinca. Iz Stepinčevih brončanih, očnih duplji potekle su suze, klela mi se dan kasnije. Prestravila se. Sve je ukazivalo na poltgrejst. Protumačila je da se to događa zato što nije ispoštovala oporuku svog pokojnog starog: njegovu violinu iz 19. stoljeća nije odnijela u samostan Karmelićanki u Brezovici. Posudila ju je Svetlani, Ukrajinki koja je u Zagrebu studirala na Glazbenoj akademiji. Stojka je i jednu od soba u stanu pokojnog starog dala toj Ukrajinki na korištenje. Priznala mi je, zaljubila se u nju. Sladostrasno mi je opisivala kako joj se noću uvuče u krevet i do zore se dodiruju po intimnim mjestima. Stojka tvrdi da nikad nije imala tako jake orgazme kao s tom nadarenom, ukrajinskom violinisticom. Nenormalno je svršila kad joj je jedne noći Svetlana vršak gudala nježno gurnula u stidnicu, zabila ga još dublje i strunama joj draškala klitoris. Izvježbanom, violinističkom rukom, radila je to prokleto vješto, kao da svira vibrato na najtanjoj, violinskoj e-žici. Roštala ju je gudalom s kojim je Stojkin stari nekada u Filharmoniji svirao na toj svojoj violini Paulus Pilat iz 19. stoljeća. Nakon te skaredne ispovijedi, čak sam i ja bio uvjeren da je đavolja Ukrajinka svojim oskvrnavljujućim, bludnim radnjama probudila zloduhe u stanu. Odmah mi je prostrujilo mozgom: Stojku moram odvesti duhovniku Iki Manduriću da on na njoj, ako je potrebno, izvrši egzorcizam. Ljetos sam tjedan dana proveo u muškom kampu na Kupresu i na vlastitoj koži uvjerio se u karizmatsku snagu patera Mandurića.

Susret je bio zakazan u dvorištu crkve u Palmotićevoj 33. Stojka nije imala snage ispričati pateru sve što je tišti, morao sam ja umjesto nje. Sve sam mu opširno, detaljno prepričavao, nisam ni prešutio skrnavljenje gudala. Pateru se ćela na tjemenu oznojila dok je slušao. Naslušao se on svakakvih poroka u svojoj svećeničkoj karijeri, dolazili su kod njega i posrnuli reperi i rokeri izbavljeni iz pakla droge, ali ovako nešto očito još nije čuo. Stojka je blijeda u licu skrhano sjedila pored mene dok sam pričao. Mandurić joj je položio dlan na čelo, izmolio otklinjanje. I naredio joj da oskvrnavljeno gudalo što prije mora donijeti u crkvu na pročišćenje, a onda ga zajedno s violinom odnijeti Karmelićankama u Brezovicu. Sotonsku Ukrajinku već danas neka izbaci iz stana i dovede župnika da nakon nje škropljenjem svete vode očisti stan od demona. Stojka se počne presavijati u trbuhu.

“Ne mogu ja to! Obožavam je! Niti jedan muškarac nije mi pružio to što je ona! I tako je talentirana! Svira violinu kao ženski Paganini! Grijeh bi bio oduzeti joj violinu i odnijeti je Karmelićankama da trune u samostanu…”

Mandurić se namršti.

“Ali to je oporučna želja tvog oca! Moraš to ispoštovati! Inače nikada nećeš naći mir na ovome svijetu! Još manje na onom!”

“Neka ne nađem! Ni ne želim mir! Želim izgorit u ognju ljubavi dok mi moja Svetlana svira Paganinijeve kapriče!”

“Po klitorisu”, pobjegne mi.

Mandurić oštro pogleda prema meni.

“Kakav si ti to muškarac! Dopustio si da tvoju djevojku opsjedne zloduh lezbijstva. Srami se. Muškarci su danas postal toliko njonjavi da su se žene počele okretati ženama i upuštati se u dodatni smrtni grijeh umjetne oplodnje.”

“Za svašta je on kriv, ali ne i za moje lezbijstvo. Da su mi draže žene, shvatila sam nakon što sam odgledala dokumentarac Dane Budisavljević Nije ti život pjesma Havaja. Tamo potanko opisuje kako s muškim partnerima nikad nije mogla doživjet senzaciju kakvu je osjećala kad bi se upuštala u spolne odnose sa ženama.”

Mandurić problijedi.

“Dana Budisavljević… Ona koja je snimila dokumentarac u kojem kardinal Stepinac nije baš ispao pretjerano angažiran oko spašavanja srpske djece u NDH. I u kojem prava svetica, spasiteljica srpske djece ispada redateljičina rođakinja Diana Budisavljević. Nije ni čudo što je Stepinac kojeg je vaš pokojni otac držao uokvirenog na zidu, proplakao od muke… Nije rijetkost da kipovi svetaca i mučenika počnu puštati suze da živima ukažu na nepravdu.”

Stojka brizne u histeričan plač. Kroz suze je grcala koliko je njezin otac obožavao Stepinca, otvorio je bocu bijelog ruma s Jamajke kad je pokojni papa Vojtila u posjetu Hrvatskoj izjavio da bi kardinala Stepinca svakako morali proglasiti svetim.

Pateru Iki razvedri se lice.

“Vidiš li sad, dijete drago, zašto te na Dan mrtvih otac uznemiravao s onoga svijeta. Želio te upozorit… Komunisti su, posredstvom umjetnosti, pogotovo filmske, itekako utjecali na svijest mladih… Evo, ti si gledajući taj prvi dokumentarac Dane Budisavljević postala lezbijka. Otac ti se na onom svijetu uplašio da ćeš gledanjem njezinog drugog dokumentarca o spašavanju srpske djece u NDH zanijekati njegovog voljenog kardinala Stepinca. Što Srbi, kao gladni vukovi, samo čekaju… Da sami Hrvati dovedu u pitanje Stepinčevu svetost. Pa da papa Franjo bez ikakvog otpora iznevjeri Vojtiline oporučne želje u vezi Stepinčeve svetosti. To što danas više nitko ne poštuje oporučne želje mrtvih, pokazuje da đavo vlada svijetom”, pater Ike ponovo je položio dlan na tjeme uplakane Stojke i krenuo izmoljavat otklinjanje od grijeha. Stojka se umirila. Iznemoglu sam je Uberom odveo natrag u stan. Pomogao joj da u zid zabije čavao za Stepinčev portret u bronci.

Komentiraj