NACIONALNA GROUPIE: Sto godina Manolićeve samoće

‘Kakva je trebala biti Manolićeva hrvatska?’ Moj problem je isti kao i Manolićev. Ako voliš Tita i partizane, ne smatraju te Hrvatom nego izdajicom’

U šumarku iznad Britanca kameni je bunkerirani ulaz u tunele ispod Gornjeg grada. Ispred tog u zelenilo obraslog ulaza stajao je predsjednik Zoran Milanović, pokušavao otvorit rešetkasta, željezna vrata.

“A, i vi ste pozvani.” kažem. Milanović se osvrne.

“Manoliću na stoti rođendan? Jesam. Trebao je u Dvercu slavit. Ali zbog koronavirusa valjda je ipak proslavu odlučio imat ispod zemlje. Nije mu to loša zamisao, pogotovo ako je pozvao još svojih vršnjaka. I najbezazleniji virus za njih može bit poguban.”

“Ja sam mu pomagao pri strukturiranju njegove autobiografije. Sad mu za rođendan nosim Markezovu Sto godina samoće”, pokažem na knjigu u džepu.

“A, i ti knjige. Ja mu nosim sabrana djela Ive Andrića uvezana u kožu”, pljesne Milanović po ruksaku na leđima.

“Kao klinac mrzio sam kad mi knjige poklone za rođendan, a danas samo za time žudim.”

“I ja. Sad na Pantovčaku puno čitam, ima i koliba gore u šumi… U njoj sam si namjestio krevet, napravio police za knjige. Ležim, čitam, meditiram.’’

“To je najbolje u životu, pogotovo sad kad su krenule te epidemije. Zatvorit se i čitat, kao Andrić dok je bio u konzulatu u Španjolskoj i gutao sve biografije o Goji…’’

“Jedino što te takav način života goji”, pokaže Milanović na trbuščić.

“Ko zna šta je Manolić na rođendanski jelovnik stavio. Čuo sam da će dolje u podzemlju goste pjevanjem zabavljat žena Pupovčeva sina, Vesna Pisarović. Jako se veselim, obožavao sam njezine pjesme iz devedesetih. Sad je navodno skliznula u slem džez.’’

“Nadam se da neće ispuštat zvukove neke neprepoznatljive, uznemirujuće kao što je Josipa na mojoj inauguraciji.”

“Ne može se otvorit?”

“Ne…”, pokuša Milanović još jednom pogurnuti željezna vrata. Promrsi:

“Možda me to Manolić kažnjava. Njegovog miljenika Bernardića nisam pustio na inauguraciju. Možda je nas koje baš ne šmeka pozvao na ovaj najgori, stražnji ulaz. Da se iskupimo za svoje grijehe kao rani kršćani dok su lutali po rimskim katakombama. Ali za sve ima lijeka”, Milanović iz ruksaka izvadi pajser. Spomene da mu je to Krešo Beljak poklonio nakon inauguracije.

Zaobljeni vrh pajsera zavuče kroz polukrug prastarog, hrđavog lokota. Odvali ga u trenu.

Uđemo. U tunelu nas zapahne vonj plijesni, strunutog lišća, okamenjenog izmeta. Milanović upali bateriju na mobitelu. Osvijetli mračan prostor ispred nas. Na podu ugledamo požutjele naslovnice Borbe iz 1948.

“Tako mi Bog pomogao”, prohriplje Milanović.

Zakoračimo u dubinu tunela. Šljapkajući po prst dubokoj vodi, samo da prekinem sablasnu tišinu, počnem glasno govoriti kako sam tek nedavno pročitao da je Manolić u vrijeme Hrvatskog proljeća bio isključen iz Saveza komunista. I da su mu tada oduzeli sve funkcije. “Nisam znao da je on Hrvatsko proljeće doživio kao sukob hrvatstva i jugoslavenstva… Za njega to nije bilo divljanje hrvatskih nacionalista… To znači da Manolić, kao i Tuđman, kao i uostalom Krleža, nije baš vjerovao u Jugoslaviju.”

“Za razliku od Andrića koji je do kraja života služio kao vjeran pas. Bio je spreman na sve moguće kompromise, čak i s Hitlerom, samo da se održi Jugoslavija”, zamišljeno će Milanović.

“Ako je i Manolić sanjao o samostalnoj Hrvatskoj… Kakva je trebala biti ta njegova Hrvatska?”

“Ista kao i Tuđmanova, barem na početku. Pomirba djece ustaša i partizana.

“Za to se i ti zalažeš?” prešao sam na ti.

“Što nam drugo preostaje? Moj problem je isti kao i Manolićev. Ako voliš Tita i partizane ne smatraju te Hrvatom, nego izdajicom.”

“Vidio sam, Manolić ti zamjera što nisi vratio Titovu bistu na Pantovčak.”

Milanović se o nešto spotakne. Ljudska lubanja. Podigne je bez imalo krzmanja. Držeći je na dlanu, izgovori:

“Partizan ili ustaša, pitanje je sad”.

Spremi lubanju u ruksak. Odlučno izgovori:

“Nosim je na Pantovčak. Ova lubanja zaslužuje biti jedina bista u predsjedničkoj rezidenciji. Barem dok sam ja predsjednik.”

“Bome da. Ona će te svaki dan podsjećat što se dogodi kad čovjek iz svijeta ideja bude izbačen u realnost”, podržim ga. Da razbijem strah, krenem razglabat kako je Tuđman, kao nekakav intelektualac i povjesničar uglavnom obitavao u svijetu ideja. Manolić je pak, kao pripadnik OZNA-e, UDBA-e, kasnije i koordinator hrvatskih tajnih službi, imao najteži mogući zadatak – ideje sprovoditi u realnost. Zlatni rubac natopiti u rijeci govana i onda ga pokušavat nanovo oprat, osušit, mukotrpnim glačanjem dovesti ga u prvobitno stanje. Takav posao u čovjeku ubije sve iluzije, okameni ga, baci u ponor beskrajne samoće.

“Baš zato sam ja i odlučio postat hrvatski predsjednik. Nakon čitavog svog iskustva, shvatio sam da je to danas jedina politička funkcija u državi koja ti u potpunosti dopušta da djeluješ isključivo u svijetu ideja”, Milanović zastane i u mrklini gornjogradske katakombe, osvijetljen sam zelenkastom svjetlošću mobitela kao mrtvi pjesnik bakljom, odrecitira Rilkeove stihove: “Koga je anđeo taj svlado,/što odreko se često boja,/taj krene prav, ko slava svoja.”

Nastavimo hodati. Milanoviću se ugasi mobitel. Napravimo još nekoliko koraka u potpunoj mrklini. Zamalo udarimo u zid, cigleni zid, vidio sam kresnuvši šibicom koja se zbog vlage u sekundi ugasila.

“Ništa od rođendana. Ajmo se vratit izvan dok se nismo skroz izgubili”, umorno će Milanović.

“Da, izađimo kao Zvonko Bušić iz Platonove, odnosno Manolićeve spilje”, kresnuo sam još jednu šibicu. Ta se još brže ugasila. Kao da je negdje iz tame labirinta, snažno poput Minotaura, puhnuo Manolić u svih sto svjećica na rođendanskoj torti.

Komentiraj