NACIONALNA GROUPIE: Smrtni grijesi provincijalizma

Zapeklo me kad sam vidio da je o Pešutovu romanu pisao Igor Mandić. Dok sam u Đakovu brijao na hrvatske i srpske pisce iz sedamdesetih, san mi je bio napisati knjigu koju će Mandić pozitivno ocijenit

Moja bivša cura Stojka natrpala mi je gomilu knjiga da ih odnesem u Hrvatsko društvo pisaca na Gornjem gradu. Tamo su se skupljale donacije za potresom sravnjenu Banovinu. Usput sam iz kombija parkiranog pored tržnice Dolac maznuo vreću krumpira da ne ispadne da samo stare knjige doniram za knjižnicu u Petrinji.

U HDP-u u vili Arko, odmah kod ulaza, naišao sam na dramaturga i pisca Dinu Pešuta i pjesnikinju i novopečenu dramaturginju Moniku Herceg. Oboje su bili tri godine mlađi od mene, a tako su se brzo i naglo probili na hrvatsku literarnu i kazališnu scenu. Najviše me zapeklo kad sam vidio da je o Pešutovu romanu pisao čak i Igor Mandić koji se u osamdeset i nekoj ponovo latio književne kritike. Nekad prije, dok sam u Đakovu brijao na hrvatske i srpske pisce iz sedamdesetih, san mi je bio da napišem knjigu koju će pozitivno ocijenit Igor Mandić, pisat o njoj kao što je pisao o pričama i romanima meni u to vrijeme omiljenog Mome Kapora.

I sad taj moj san već prvom knjigom ostvari klinac Dino Pešut. Od ljubomore nisam mogao ni pročitat Mandićevu kritiku Pešutova romana “Tatin sin”, u dućanu sam novine odbacio natrag na policu. Ali i iz naslova kritike bilo mi je jasno da je Pešut svojom mladenačkom prozom zaintrigirao Mandića: “Tatin poeta-peder i strašna epizoda s pužem.”

Zastanem pored Pešuta i Monike Herceg.

“Vas dvoje baš ubijate… Mislio sam da je nemoguće da više itko od nas pripadnika mlađe generacije postigne ikakav značajniji uspjeh, vidljivost… I onda vas dvoje totalno rasturite…”

Nastavio sam prtljat kako je simbolično da su oboje s područja Banovine. Prosrao sam kako je njihov uspjeh neka svijetla točka za čitavo to područje koje je potres dotukao.

“Vidio sam da je Igor Mandić pisao o tvojoj knjizi…”, kažem Pešutu.

On ni da me pogleda. Samo se Moniki obraćao. U početku nisam kužio šta to govori, onda shvatim da joj citira dijelove Mandićeve kritike:

“…Dočim je knjižica “Tatin sin” (187 str, 139 kuna, a nije vrijedna ni jebene kune, molim, bez zgražanja, uskoro će se razjasniti da mi je autor dao dozvolu za prostačenje!) izvirila iz hrpe novozavjetnog treša (koji bez ikakvih kriterija podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske) prožela me…”

“Čekaj, daj nemoj me jebat da je Mandić tako kočijaški pisao o tvom romanu!?” prekinem ga.

Pešut me samo na trenutak okrzne prezrivim pogledom pa nastavi citirati kritiku. Mandić je njegovog junaka izvrijeđao na pasja kola, nazvao ga plačipizdom, pederom, kilavcem koji uz sav taj jad još piše i poeziju i jebe se s nekim tipom od 60 godina. A Pešuta je otvoreno nazvao ulizicom jer taj tip u romanu pjesme pošalje na Frakturin natječaj, a Fraktura je objavila Pešutov roman.

“Time što je napisao o tvom romanu Mandić se još jednom pokazao kao malograđanin koji zazire od svake imalo provokativnije proze. Tako se sedamdesetih zgražao nad romanima Mirka Kovača i Miodraga Bulatovića, oni su isto pisali o homoseksualnosti. Pa da, on je uvijek bio malograđanin koji je doma uredno ručao, dalmoški knjavao nakon ručka dok mu je žena purgerica pekla buhtle. Naravno da takvog tipa iz takta izbaci sva proza koja ne miriše na malograđanštinu i bakine buhtle kao u romanima Mandićeva omiljenog pisca Mome Kapora. Zato se ne uzrujavaj…”, krenem tješit Pešuta.

On se i dalje držao kao da ne postojim. Velimir Visković, crven u licu, kao cigle je uza zid slagao hrpu časopisa Sarajevske sveske. Sve to ide za Petrinju.

Pokušam barem s Monikom Herceg uspostavit kontakt.

“Ti bar imaš sreće da si dramom izbjegla frustrirane književne kritičare. Vidio sam da je Čadež kritiku tvoje predstave raspalio na čitavu novinsku stranicu, to radi samo kad ga se predstava jako dojmi. Znam, sigurno ti je malo i prigovarao da ne ispadne baš da samo hvali.”

Ne gledajući me, ona kaže Pešutu::

“Čuj ovu budalu… Da, samo mi je malo prigovarao…”

Pa krene i ona citirat kritiku svoje drame:

“…Ne pretjerujem, sve se to događa petkom uvečer u zagrebačkom HNK, nisam izmislio ovaj seljački realizam ispisan takozvanim ženskim pismom. To žensko pismo vjerojatno jest i svojevrstan pamflet protiv nasilja nad ženama, ali i u tom je omašilo: nasilje se, naime, njime opravdava…”

“A, u kurac…”, zblanuto ću. Krumpiri mi poispadaju iz vreće, zakotrljaju se po podu.

Monika me ljutito ošine pogledom. Nastavi:

“Istresu nekoliko vreća krumpira glumci na pozornicu… Ta krumpir-dramaturgija ostaje mi kao glavno sjećanje na ovu priredbu… A za one krumpire, ne mogu potisnut misao da bi ih valjalo vratit u vreće i odvest ih na Baniju, gdje valja nahranit postradale u potresu.”

Nakon što je to izgovorila, Monika se napokon izravno obrati meni:

“Pokupi te svoje krumpire i goni se, sitni, bijedni provokatoru!”

Ne mogu opisat koliko me uzrujala. Kradem, donosim krumpire za donaciju, a ona misli da sam te krumpire donio samo da bih je podjebavao zbog loše kritike. Zacrni mi se pred očima. Pomislim kako zapravo razumijem Mandića. Svi ti pisci sa sela koji su teško živjeli iskonski ne podnose nas koji nismo morali podići ništa teže od knjige, olovke. Mandiću je otac u Šibeniku bio vlasnik knjižare, sitni kapitalist. Malom Igoru nije čak ni dopuštao da se igra s drugom djecom. Meni je stara bila doktorica u Đakovu, djeca iz ulice smijala su se kad je po dvorištu trčala za mnom, gurala mi sendviče, banane u usta.

Otišao sam iz Vile Arko čvrsto riješen da posjetim Mandića, potražim utjehu od njega. Ali ne na način na koji je Pešutov junak tražio od onog starkelje s kojim se torbao!

Komentiraj