NACIONALNA GROUPIE: S Remi do Remize

‘U depri sam, ne mogu više bez nastupa, izlazaka… htjela sam prošetat niz Masarykovu, prisjećat se boljih vremena kad su pored Blata i Zvečke brijali Štulić, Rundek i ostala novovalna ekipa’, kaže Remi

Trčao sam prema jedanaestici što je na okretištu stajala poput uspavanog kita (ne kite). Uskočio sam u zadnja kola kao nekad na kola traktorska dida Baje. Neka ženska unutra me krene van gurat. Nije mogla imati više od 30 godina. Na nogama je imala Martensice boje bolesnikove mokraće.

“Ne možete, jel vidite da piše da samo 53 putnika može bit u kolima, ima nas točno tolko!”

Zbog epidemije korone propisano je da samo 53 putnika mogu bit u kolima.

“Nećeš me gurat van, nije ovo tvoj tramvaj!”

“Pričekajte drugi! Kažem, ima nas pedeset dvoje.”

“Prebrojat ću.”

I krenem brojat putnike kao pastir ovce.

“Samo je 52!”

“Izbrojite još jednom!”

Poslušam je. Opet ispadne 52.

“52 je, šta me jebeš!”

Ona spusti pogled. Prizna mi da čita moje kolumne u Nacionalu, da joj se gadi moje pisanje, moj odnos prema ženama, poruke koje šaljem.

“Kad sam vidila da trčite u tramvaj, smučilo mi se od pomisli da se s vama vozim u istim kolima”, protisne.

“A, jebemu mater. Eto što mi pisanje donosi, samo jad i nevolje. Očito spadam u onu gogoljevsku, nesretnu vrstu pisaca.”

“Zašto si auto ne kupite?”

“Jer nemam jebenu vozačku! Čekam da Rimac pusti u promet one samovozeće aute”, skljokam se na prazno invalidsko sjedište. Tramvaj krene s okretišta. Pomislim kako bih trebao napisat kratki roman Okretište, ali onda se sjetim da je Karakaš već bezecirao taj naslov za svoj idući kratki roman.

Na idućoj stanici kod poljoprivrednog fakulteta u kola uđe ženska u trapericama pripijenim uz poduže noge. Zbog kiše, na glavi je imala nabijenu kapuljaču. Samo joj je promrzli nos virio. Ženska s kojom sam maloprije imao verbalni sukob ponovo dođe do mene i ponovo me krene tjerat van iz tramvaja.

“Sad nas ima nedozvoljen broj u kolima! Izađi sad van! Nećeš valjda dozvolit da djevojka stoji vani na kiši! Doduše, iz tvojih svinjskih tekstova poznato mi je da tebi ne predstavlja problem ostaviti žene u nevolji kao što si sto put ostavio onu svoju jadnu Stojku!”

“Izađi ti van na kišu, žrtvuj se ako ti je toliko stalo do držanja pravila. Što se mene tiče može nas biti i 66 u jebenim kolima, ma i 666!”

“Đavle! Znam da tebi tuđe zdravlje ništa ne znači!”

Vrata se zatvore. Tramvaj krene. Ženska koja je ušla u kola skine kapuljaču s glave.

“Remi! Remi iz Elementala! Aaaa! Veliki sam fan Elementala!” glupavo izafektira ženska u žutim martama.

“Ja sam Marija Lena! Pružila bih ti ruku, zagrlila te, ali ne mogu zbog epidemioloških razloga.”

“Sve pet”, kulerski će Remi.

“Remi, imamo problem. Upravo smo premašili dozvoljeni broj putnika u tramvaju. Jer ova muška svinja nije htjela izaći”, Marija Lena drukerski pokaže na mene.

“Daj, Remi, skuliraj tu svoju obožavateljicu. Ti si barem valjda još jedina istinska buntovnica u ovoj žabokrečini prepunoj ulizica. Gledao sam te kad si u onoj emisiji na Trećem programu HTV-a ministrici kulture skresala da su političari ništa naspram umjetnika, da njihov značaj traje koliko i njihovi mandati. A kasnije će morat pogledat u oči vama umjetnicima, glazbenicima za koje skoro ništa nisu napravili sad u doba rata, jer ovo s epidemijom kovida postalo je nalik ratu… Kako se ministrica stiltala, problijedila na te tvoje tako naglo, neočekivano izrečene smione riječi.”

“I ja sam to gledala! I skidam ti kapu zbog toga, Remi! Ne dozvoli ovoj konjusini da te svojom slatkorječivošću uvjeri da je pobunit se protiv ministrice kulture isto što i kršit epidemiološka pravila u tramvaju!” upala mi je u riječ Marija Lena.

“Okej, onda ja izlazim na sljedećoj stanici. Dosadilo mi je da sam uvijek ja crna ovca”, uzdahne Remi.

“Nemoj silazit, nemoj popuštat ovakvim, kako Štulić kaže, pravovjernim lešinarima”, zakreštim.

“Ma, svejedno mi je. Ionako sam bezveze krenula u grad. U depri sam, ne mogu više bez nastupa, izlazaka… Samo sam htjela prošetat niz Masarykovu, prisjećat se nekih boljih vremena kad su tamo pored Blata i Zvečke brijali Štulić, Rundek i ostala novovalna ekipa”, bezvoljno će Remi.

“Masarykova, obožavam zbirku pjesama koju si objavila pod tim naslovom! Odmah sam je kupila! Rundek je u pogovoru napisao da ono što ti doživiš na potezu od Trga maršala Tita do početka Tesline nije bilo moguće doživjet čak ni u mitskim vremenima novog vala! To je sigurno zato jer si žena! A novi val su predvodili muškarci. Žene su puno kreativnije, pa samim time intenzivnije doživljavaju svijet. Hvala ti što preko svojih pjesama pružaš i nama drugim ženama da barem sanjamo da smo sretne!”, slinila je Marija Lena. Samo da ona ušuti, nastavim spiku s Remi:

“Ja sam isto bezveze krenuo u grad. Ustvari, od kad su zatvorili birceve, vozim se besciljno od okretišta do okretišta, samo da sam malo među ljudima u tramvaju. Evo, ovo što sad s tobom pričam jeben mi je događaj.”

“Sve bih dala za jedan koncert, makar pred petero ljudi… Samo da mi vrati energiju”, potuljeno će Remi.

“Pa mogla bi u tramvaju pjevat, tu ima pedeset i troje ljudi, kao na klupskoj svirci. Ti pjevaj, repaj, a ja ću onda u kapu skupljat lovu od putnika. Eto kako su reperi iz Dubrave bili proroci kad su se nazvali Trem ileven. Na Trgu možemo prijeći u dvanaesticu i održiš novi koncert. Na Remizi bombicama loze razbijemo krizu i onda ponovo nastavimo. Preko dana tako možemo zaradit i do 2000 kuna!”, nabrijao sam se.

“Sad želiš profitirat i na nesreći glazbenika! Nećeš, životinjo!”,zapjenjena Marija Lena gurne me van iz tramvaja na stanici kod ZOO vrta.

Komentiraj