NACIONALNA GROUPIE: Ruska lomača pod šibenskom katedralom

Bero Jelinić mi je rekao: ‘Čitavo jutro zovu me sa šibenskog festivala i kažu da ih sramotiš. Ove godine posvetili su festival Ukrajini, a ti bančiš na nekoj ruskoj jahti na rivi, pjevaš ruske pjesme’

More je u zoru lagano ljuljalo jahtu na kojoj se ispod britanske nalazila ruska zastava. Probudio sam se s teškom glavoboljom od sinoćnjeg bančenja. Palubom je doslovno tekla votka po kojoj su se, kao na natjecanju u umjetničkom klizanju, sinoć golim tabanima sklizale striptizete. Prvi put u životu osjetio sam kako je to kad ti striptizeta sjedi u krilu, kao onom nekom Bandićevu pročelniku za zdravstvo.

Moji domaćini ujutro su mi poslužili nekakav ruski napitak od zelja, cikle i tko zna čega još. Čudotvoran napitak, u sekundi mi je popustio mamurluk. Kapetan broda, Nikolaj, uveo me u kabinu koja čitav jedan zid ima prekriven policom s ruskim klasicima. Izvukao je Gogoljeva “Revizora”.

“Zdravstvujte, tovariš revizor”, pružio mi je knjigu i u nju umetnuo kuvertu nabubrelu poput Plenkovićeva trbuha.

Dakle, i dalje mi se obraćao s tovariš revizor i svako malo sa strahopoštovanjem pogledavao u moju akreditaciju šibenskog Festivala djeteta koju sam imao oko vrata i za koju je, bez sumnje, i dalje bio uvjeren da je revizorska iskaznica.

Izašao sam s jahte na rivu. Pogledao sam prema šibenskoj tvrđavi Svetog Mihovila. Gore su nekakvi hrvatski bendovi svaku večer održavali koncerte, ekipa je nabrijano hodočastila na tvrđavu. Kakvi luzeri, kakva bijedna, ljetna zabava u usporedbi sa svim što sam doživio na ovoj ruskoj jahti. To je život.

Rastvorio sam kuvertu i skoro se srušio u nesvijest. Ali ne od teške vreline na rivi, nego od onog što sam ugledao u kuverti. Bunt novčanica od po sto funti. O, jebote, kako su ti Rusi darežljivi! Pa nije ni čudo da je samo ruski pisac mogao napisat ‘’Revizora’’. Revizor je za Ruse bog, pa makar bio i lažni poput mene.

Dok sam u hladu drveta na travnjaku pored hotela Jadran pokušavao prebrojati funte u kuverti, zazvonio mi je mobitel. Urednik Nacionala Bero Jelinić. Odmah sam se javio.

“Šta to izvodiš tamo po Šibeniku?” neveselim će glasom.

“Pa… Pratim ovaj njihov Festival kojem je Nacional medijski pokrovitelj.”

“Fino ga pratiš. Čitavo jutro zovu me iz marketinga tog Fžćestivala. Traže da im hitno vratiš akreditaciju. Da im sramotiš Festival. Ove godine posvetili su ga Ukrajini, a ti, uvjeravaju me, bančiš na nekoj ruskoj jahti na rivi, pjevaš ruske pjesme. Kažu da te vidjela tamo i ministrica kulture prema kojoj si se uvredljivo ponašao.”

“A šta i ona stalno glumi kao neku sveticu. Trebo sam je nagovorit da nam se pridruži na jahti i na violini nam svira kazačok!” ispalim u bijesu.

“Znači ipak govore istinu. Na ruskoj jahti si.”

“Ma, više nisam.”

Nekako sam uspio privesti taj neugodan razgovor kraju. Obećao sam da ću vratiti akreditaciju, otići s Festivala. Ma briga me za njihovu akreditaciju. Ionako je na jahti poslužila svrsi. Sad imam toliko love da mogu kupit čitav taj njihov Festival, pa će ti iz marketinga morat objavljivat hvalospjeve o meni, a ne se na mene žalit uredniku.

Navečer sam imao ugovoren susret sa znanstvenikom Igorom Rudanom u Azimutu, živopisnom bircu u kojem se okupljaju šibenski kreativci, hipsteri, muzičari. Birc je sastavljen od tri etaže. Na prvoj, odmah pored rive je vanjski otvoreni šank s koktelima. Rudan me dočekao u majici na kojoj je pisalo: I love Šibenik. Naručio sam koktel za sebe i za sve ostale u Azimutu. Rudan je razrogačio oči.

“Znači, ovaj tvoj roman toliko se dobro prodaje. Nadmašio si očito i moj ‘Povjetarac’, vidim da si već dva mjeseca na listi najčitanijih hrvatskih knjiga. Ovo moram snimit, nitko mi neće vjerovat da je Svirac pozvao rundu čitavom kafiću”, Rudan je izvukao svoj skupocjeni ajfon.

“Još mi samo fali žena. Čuo sam da si ti nedavno postao šibenski zet. Da si oženio novinarku iz Šibenika. I stekao pravo da na tribini u sklopu šibenskog festivala, ‘Čitaju nam važni Šibenčani’, čitaš djeci svoje znanstvene bajke. Ako dogodine oženim neku Šibenčanku, mogao bih i ja postat važni Šibenčanin i čitat na toj tribini, pravit se važan pred klincima. Ali čuo sam da su Šibenčanke tvrde, opasne žene. Danas sam se s jednom takvom suočio, glavnom za marketing Festivala. Tako da ću se ipak držat pitomih Slavonki. One će mi jest iz ruke, pogotovo sad kad sam pun funti”, izvadio sam kuvertu da platim šankeru rundu.

Šanker je pogledao novčanice i rekao da je novčanicama od 100 funti noćas istekao rok, postale su nevažeće. Zamantalo mi se pred očima. Prokleti Rusi! Kako su me zajebali! O, kako bih volio da ih Ukrajinci uspiju rasturiti u ratu! Rudan je s kiselim izrazom na licu izvadio novčanik, sad on mora sve platiti. Kakvo poniženje! Svima će ispričat kakav sam opet ispao jadnik. Ja sam hodajuća sramota!

Bilo me sram i dalje stajat u Azimutu. Solo sam se od muke naroljao na rivi, onda po stepenicama oteturao do šibenske katedrale. Već je bilo gluho doba noći. Na trgu je pored tribina jednom od gostujućih klaunova ostala kantica parafinskog ulja koje mu je služilo za žongliranje vatrom. Uzeo sam kanticu i podno katedrale funte zalio parafinskim uljem, zapalio ih. Kroz crni dim, iz zida katedrale, kao iz živog blata u petom krugu Danteova ‘’Pakla’’, kesile su mi se glave drevnih Šibenčana. Svi su imali izobličene face kao bijesni demoni, a jedan je bio pljunuti Tuđman, suludo. Kao da mi je svaka od tih grozomornih, kamenih glava poručivala da odjebem iz Šibenika i više se nikada ne vratim.

Trznem se, pored mene je prolazio šanker iz Azimuta. U nevjerici se zagledao u izgorene novčanice.

“Zašto si ih zapalio! Pa još idućih mjesec dana mogao si te novčanice od po sto funti u svim mjenjačnicama zamijenit za eure!”

Komentiraj