NACIONALNA GROUPIE: Radi se spomenik Bandiću

‘Tomislave, vrijeme je da za spomenik Bandiću! Oslobođen je svih optužnica, dosje mu je čist kao bijela, čipkana maramica Natalije Price. Ako Tuđman ima spomenik u svakoj selendri, valjda je i Bandić jedan zaslužio u Zagrebu! Ja ću se pobrinut za to’

Ej, Tomislave, vrijeme je da se napravi spomenik Bandiću! Oslobođen je svih optužnica, dosje mu je čist kao bijela, čipkana maramica Natalije Price. A vi iz Možemo! čak niste uspjeli na sudu ni oborit njegovu mjeru o isplati plaća za roditelje odgojitelje. Ako Tuđman ima spomenik u svakoj selendri, valjda je i Bandić barem jedan zaslužio u Zagrebu! Ja ću se pobrinut za to”, doviknuo sam gradonačelniku dok je u pratnji nove pročelnice za kulturu razgledavao skulpture na otvorenju 14. Trijenala kiparstva u Gliptoteci.

“Samo izvoli”, odvratio mi je Tomašević.

Nisam mogao iščitat je li to izrekao ironično ili stvarno to misli. Možda je shvatio da postaje previše nepopularan i da mu treba neki novi pristup javnosti. To da on inicira podizanje spomenika Bandiću prikazalo bi ga u sasvim novom svjetlu. Građani bi to znali cijeniti, tu velikodušnu gestu spram svog nekadašnjeg rivala čiji duh kao da još lebdi nad Zagrebom i katkad se građanima ukazuje u mlazovima kad negdje u centru pukne stara cijev pod zemljom. To kao da i nakon smrti neumorni Milanov duh otvara nove fontane po Zagrebu.

Da, možda je Tomašević stvarno ozbiljno mislio kad mi je maloprije odvratio da se prihvatim organizacije podizanja spomenika Bandiću. Uostalom, izgovorio je to pred pročelnicom kulture, dakle imam nju za svjedoka. Samo trebam naći kipara koji će napravit spomenik i Senf će onda iskeširat pare iz gradske blagajne. Valjda se blagajna neće ispraznit do kraja zbog novčanih nadoknada roditeljima odgojiteljima. Ma, neće, Grad uvijek ima love.

Na domjenku nakon otvorenja spazio sam kipara i glazbenika Vojmira Hrastea. Stajao je sa slikarom Markom Tadićem. Pričali su nešto o filmu ‘’Ritam zločina’’. Svi smo se dobro znali iz nekadašnje galerije Greta koja je stradala u potresu. A s njom i dio naših života. Više nemamo gdje piti u Zagrebu preko tjedna iza ponoći. Ostaje nam samo Alkatraz gdje se moramo miješat sa sirovim, neumjetničkim pukom.

“Došlo je vrijeme da napokon upregneš svoj talent. Previše ga dugo držiš zatočenog u sebi. A Bog ne voli da se oni kojima ih je podario ne služe njima. Na kraju će te talent izjest iznutra poput Elijena ako ga sam ne pustiš van.”

Hraste i Tadić u čudu me pogledaju. Kakav mi je to sad upad?

“Jel to misliš šta odbija radit koncerte s Leut Magnetikom?” Tadić je krišku sira prinio ustima.

“Pa i to da, dobili su za svoj novi album panegirik od Jagatića, zainteresirali publiku, a ne žele s instrumentima izać pred nju.”

“Nisam blesav više u ovim godinama teglit gitare, bubnjeve, zvučnike po koncertima, dva sata bacakat se po bini. I to sve za gajbu piva. To je za klince”, izdeklamirao je Hraste.

“Slažem se, jebeš muziku, jebeš Leut Magnetik, magnete se na frižider stavlja. Nudim ti nešto za što te Bog stvorio. Kiparstvo. Tvoj časni otac izradio je jedan od najboljih spomenika, ako ne i najbolji spomenik Tuđmanu u Makarskoj. Ja ti nudim da ti napraviš spomenik Bandiću. Ne mora bit u kamenu, može bit i od nekog plemenitijeg metala, znam da ti voliš metal, naravno ne u muzici. Atelje imaš. Dakle, uzmi kiparski pribor i na posao.”

“A ko će to platit? Ko je naručitelj?” kao da se zainteresirao Hraste.

Zamuknuo sam. Ako mu kažem da je Tomašević, mislit će da ga zajebavam. Nikako Tomašević.

“Pripuz”, bezočno slažem.

Hraste i Tadić vidno se stiltaju.

“Postoji li više ijedna društvena skupina u gradu s kojom se ti nisi slizao? Vozikaš se s pijanim odvjetnicima, murja vas zaustavlja, odvodi u stanicu… Polako postaješ nalik Miloševićevu sinu devedesetih”, Tadić je odložio tanjur sa sirom na visoki stol, kretnjom kao da mu je svega dosta.

Onda je rekao da mora doma ženi i djeci. A i Hraste kao da me se htio što brže riješit, promrmljao je da se ispred ZKM-a mora naći s nekom glumicom, pa idu do Kolaža.

“Šta onda s tim spomenikom Bandiću, jesi zainteresiran ili nisi?” dobacio sam za njim dok je odlazio iz Gliptoteke.

“Ma, nemam pojma, daj nemoj me više uvlačit u te svoje spike. Imaš tu hrpu drugih kipara, šta si se mene uhvatio ko Meštrović Indijanaca”, u polu šali će Hraste tako da taj odjeb i nije izgledao kao neka uvreda, nego leutmagnetična zajebancija.

Kad sam ostao solo, u nelagodi sam sam se mašio za mobitel i skrolao po Fejsbuku, odnosno Meti. Nova meta na Meti bila je Sanja Milanović, prva dama. Vidio sam da koliko god je napadaju zbog tog što je pisala mejl profesorici da podigne njezinu sinu ocjenu na pet, ipak su je mnogi intelektualci, pogotovo intelektualke podržavale. Jer i one bi se tako borile za svoje dijete. Sjetio sam se svoje stare, njezinih muka koje je sa mnom prolazila kroz školovanje. Pomislio sam da ne bi bilo naodmet da i ja na Meti prvoj dami pružim podršku, pa sam na brzinu natipkao na mobitelu status:

„Draga Sanja, vaš gest da ste poslali mejl profesorici i borili se za ocjenu sina podsjetila me na moje djetinjstvo, školovanje. Podsjetili ste me na moju majku vucicu koja se za mene isto tako borila kao već spomenuta vucica koja čuva svoje mlado. Ali ona je zamolila da me pitaju za dovoljan a ne za pet. U moje vrijeme bili smo sretni i s dvojkom, ja presretan, a danas djecu muče da moraju imat sve pet. Dakle, isto pate ovi s četiri kao i ja s dva. Školski sustav postao je drugo ime za sadizam. Podržavam vašu gestu, kažem, tako je i moja majka postupala. Pozdravite supruga, sve vas zajedno ljubim. Pavle Svirac”

Komentiraj