NACIONALNA GROUPIE: Pupovčeve lignje za Dan neovisnosti

‘A, ne! To su naše, moje kune! GOSPONU PUPOVCU su to sigurno ustaške kune! ‘Al meni ih od plaće uzimaju za njegovu saborsku plaću! Ja ga hranim ovim lignjama… Kak ga je prije još obilnije hranil onaj lignjun Josipović’

U “Amfori” na Dolcu ručam ribice i blitvu. Početak je radnog tjedna, a u gradu i na tržnici vlada pustoš kao da su opet ljetni praznici. Uznemirava me to. Da nije naglo toliko Hrvata iselilo u inozemstvo? Ili je centar Zagreba postao isto što i centar Splita, svi odselili u jeftinija predgrađa i čim se maknu turisti centar postaje grad duhova. Krajičkom djetinje strane mog mozga prostruji mi da nas možda malo po malo istrebljuju vanzemaljci, Dejvid Ajkovi gmazovi. Uz ručak listam prošli broj Nacionala. Izlistam na stranicu na kojoj na katastrofičnoj fotki gašenja požara na jakuševačkom smetlištu piše: “Dokumenti otkrivaju kako su Milan Bandić i njegovi najbliži suradnici obmanuli javnost o važnim informacijama o požaru na Jakuševcu 24. i 25. srpnja ove godine, a nisu proveli potrebna istraživanja kako bi se provjerila potencijalna zagađenost zraka.” Možda je i na desetke Zagrepčana pomrlo od udisanja otrovnog dima? Uh, sreća što mi je Bandić dao na korištenje stan na sasvim drugom kraju grada. Dim i smrad s Jakuševca ne mogu do Dubrave.

NA TERASI, ZA SUSJEDNI STOL upravo sjeda Milorad Pupovac. Naručuje jadranske lignje, danas su na meniju. Jedva da je prošla minuta, a obilna porcija mu je već na stolu. Milorad veže ubrus oko ovratnika, donekle otmjenim pokretima. Blago prorijeđena kosa raskuštrala mu se na vjetru. Unutra za šankom sjedi čovjek od kojih pedeset godina. Podlivene, alkoholičarske oči. Lice obraslo podužom, sijedom bradom. Pored sebe na šanku ima kriglu gemišta i bijeli, plastični tanjur prženih papalina, grabi ih poput grickalica uz gemišt. Ili je to što pije ipak čisto vino. Dobacuje Pupovcu:

“Jedi, Milorade, jedi naše jadranske lignje… U tvojoj Adi Ciganliji ih nema…”

“Al bu ih sutra sigurno bilo na prijemu kod predsjednice”, upliće se suhonjavi tip s ruba šanka. Cucla rakiju.

“Kaj vredi kaj sam se boril za Hrvatsku? Kad ovakvi ko Pupovac kaj nas blate da smo ustaše bez beda jedu naše lignje i još bu se kod predsjednice na prijemu gostili za Dan neovisnosti”, jamra bradonja.

Lakne mi. A, pa zato je pust grad… Opet praznik koji pada u utorak. Većina ga je pospajala s vikendom. Možda Hrvati i nisu vješti u spajanju sa ženama, ali jesu u spajanju vikenda s praznicima i blagdanima. Dan neovisnosti. Čega je to točno praznik? Dan državnosti je dan osnutka Hrvatske… Čega je onda Dan neovisnosti? Priključujem se na brzinu na gradski internet. Guglam na Vikipediji: “Dan neovisnosti je praznik u Republici Hrvatskoj koji se obilježava 8. listopada i neradni je dan. Tog dana 1991. godine, Hrvatski sabor je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ.”

Bradonja ponavlja kao pokvarena ploča: “Kaj mi vredi kaj smo se ja i dečki borili za neovisnost… Da bi se tu ovaj Pupovac sutra gostil na domjenku kod predsjednice.

Pupovac smrknuto prostrijeli bradonju pogledom.

“Ne bojte se, sigurno neću ići kod predsjednice na domjenak. “A, vidi ga, sad mu smrdi predsjedničin domjenak? A da ga Vučić organizira povodom Kosovske bitke onda bi išel, jel tak?” zakašlje se onaj suhonjavi s ruba šanka. Gadan kašalj. Možda posljedica udisanja otrovnog dima s Jakuševca?

“Daj pustite čovjeka. Za svoje novce došao je u miru pojesti… Novce troši u Hrvatskoj, ima pravo na mir”, uplićem se. Neka Pupovac vidi da nisu svi protiv njega, nisu svi Hrvati isti.

“A, ne! To su naše, moje kune! Gosponu Pupovcu su to sigurno ustaške kune! Al meni ih od plaće uzimaju za njegovu saborsku plaću! Ja ga hranim ovim lignjama… Kak ga je prije još obilnije hranil onaj lignjun Josipović.”

“Josipović bar na prijemima nije plingao na klaviru one svoje hermetične skladbe… Ako je sjedao za klavir, onda je za okupljene bar svirao melodične Bitlse, Jestrdej i te spike, to se još moglo slušat. A ne bih se čudio da Kolinda sutra na prijemu organizira da se svi s Pantovčaka spuste u grad, pred Tuđmanov spomenik. I da tamo u bijeloj suknji ala Merlin Monro jebeno seksi glasom na izvornom američkom otpjeva u kamenu odvaljenom Franceku: Hepi brzdej… dir president.

“Kaj si ti neki zaposlenik od ovog Pupovca? Imaš trule fore ko oni njegovi u Novostima kaj im isto mi iz svog džepa plaćamo da nas blate i vređaju. Kaj sam se za takvu neovisnost od Srba boril?”

Pupovac ustaje. Ostavlja pola lignji na tanjuru. Demonstrativno napušta “Amforu”.

ONAJ BRADATI NAGLIM, energičnim pokretom za njim baca kost od papaline. Kost je toliko lagana i minijaturna da se u zraku samo poput perca zatrese i sporo aterira na podne pločice. Pohlepno je grabi prugasta mačka što se čitavo vrijeme šunjala oko susjedne ribarnice. U hipu zakoračujem do Pupovčevog stola.

Prebacujem si njegove lignje na tanjur.

” Gle sad ovog… Kaj smo se za ovo borili? Da nam ovakvi bokci hodaju po Hrvatskoj?” bradati pokazuje praznom čašom na mene.

Kratko razmislim. Krenem si kolutić po kolutić lignje vilicom prebacivat na salvetu rasprostrtu na stolu.

“To ću si ponjet da imam za bolji ručak sutra za Dan neovisnosti”, mrmljam.

“Ko kaj je moj tatek posle rata njupal Trumanova jaja, tak ti buš ti Pupovčeve lignje”, mršti se bradati.

“Bolje i te Pupovčeve nego one u Džamiji”, mljacnem.

Krakovi lignji lagano se pomaknu. Užas! Odurno! Ko oni minijaturni vanzemaljci iz “Dana nezavisnosti”… Ili je to krakove pomaknuo vjetar? Sad je maloprije opet bilo zapuhalo na terasi. Smirujem se.

Ali krakove ipak ne prebacujem na salvetu, samo pržene kolutiće.

Komentiraj