NACIONALNA GROUPIE: Prokleta djeca Vatikana

‘Ne bih se čudio da su se u Beogradu u SANU dosjetili kako uništiti glavne neprijatelje, hrvatske akademike. Preko svojih bivših udbaša prenijeli koronavirus u Hrvatsku. A zna se da korona na mjestu ubije sve starije od osamdeset godina. Dakle, hrvatska Akademija u jednom danu može ostat bez svih članova… A Manolić će se sklonit u udbine tunele ispod Gornjeg grada…’

Posumnjavši da je zaražen koronavirusom, akademik Ivan Aralica povukao se u samoizolaciju u kolibu svojih predaka na Dinari. Tamo se liječio magarećim mlijekom, baš kao njegov veliki uzor Tolstoj kad je obolio i otišao na Kavkaz. Stari mi je to ispričao dok smo se s bocama magarećeg mlijeka iz Oćestova uspinjali na Dinaru. Aralica je sjedio ispred kolibe, ogrnut kožuhom. Glavu je isturio prema suncu, udišući svjež, planinski zrak.

Uz magareće mlijeko, donio sam akademiku najnoviju biografiju Ive Andrića, “U požaru svjetova”, nastalu iz pera njemačkog publicista Michaela Martensa. Znao sam, od Andrića je Aralica učio kako povijesni dokument pretvoriti u književni tekst.

Umorne Araličine oči živnule su kad je na naslovnici knjige ugledao ostarjelog, blago pognutog Andrića u iznošenom mantilu. Usječene crte bora na Andrićevom visokom čelu nalik su usjeklinama u kamenu višegradskog mosta ispred kojeg stoji i nevoljko pozira fotografu. Andrić je zazirao od fotografa, snimatelja, filmskih režisera. Do kraja života žestoko se opirao pisati ikakav filmski scenarij, a režiserima je branio snimati filmove po njegovim romanima, pripovijetkama. Podrugivao se Krleži koji je pokleknuo pred tim medijem i napisao scenarij za propali film “Put u raj.” Ako postoji pakao, Andriću je u njemu dovoljna muka preko groba gledati kako režiser Kusturica već godinama, upornošću stjenice, srpskim novcem pretvara Višegrad u filmsku kulisu za Andrićeve romane, pripovijetke.

“E, moj Ive, ne bih se čudio da su se u Beogradu u SANU nasljednici Dobrice Ćosića dosjetili kako uništiti svoje glavne neprijatelje, hrvatske akademike. Preko svojih bivših udbaša prenjeli koronavirus u Hrvatsku. A zna se da korona na mjestu ubije sve starije od osamdeset godina. Dakle, hrvatska Akademija u jednom danu može ostat bez svih članova… A Manolić će se sklonit u udbine tunele ispod Gornjeg grada…”, izgovorio je moj stari onom sladostrasnom, palanačkom zajedljivošću koja se zapravo veseli kad god ljudima zaprijete propast, ratovi, epidemije. Tu podsvjesnu, palanačku želju za samouništenjem precizno je analizirao Radomir Konstantinović u Filosofiji palanke: “Svako izlaženje iz plemena, pa iz sveta palanke, u pravcu novije (gradske i građanske) kulture i civilizacije odlikuje se jakim osećanjem smrti, naglašenim interesovanjem za smrt.”

Aralica se zakašlje. Žudno potegne magarećeg mlijeka iz jedne od boca koje smo mu stari i ja donjeli. Obriše usne pa upita što ima novo u državi, svijetu. On ovdje na Dinari živi u potpunoj izolaciji, nema čak ni radio. Vrijeme provodi u meditaciji i molitvama, posebno se utječe svetom Sebastijanu.

“Vas će to itekako zanimati… U Vatikanu se otvaraju arhivi pape Pia XII… Što bi Andrić dao da je živ to dočekao. On bi odmah pojurio u Vatikan. Nobelovskim autoritetom dobio bi pravo da među prvima počne istraživati arhiv. U Rimu bi unajmio skromnu sobu, mjesecima rovario po papinim dokumentima i iz njih crpio građu za roman o fratrima i svećenicima u Drugom svjetskom ratu”, kažem.

“Ti to mene, mladiću, mamiš… Da ja, pošto sam još uvijek živ, napravim to što bi sigurno napravio moj pokojni imenjak i uzor, Ive Andrić…”

“Nitko iz Hrvatske nije se prijavio da ide u Vatikan istraživat papine spise. Hrvati su postali toliko indolentni na sve osim na puko preživljavanje. Nema nam spasa. Još ako nam propadne turizam zbog korone, najbolje da na Hrvatsku padne meteor kao što se već jedan rasprsnuo prije par tjedana nad Rijekom.”

“Bog želi satrat taj komunistički, pederski grad, novu Sodomu u kojoj gradonačelnik, kao transvestit iz lučkog bordela, paradira po gradu maskiran u Titovu Jovanku”, zgađeno će moj stari.

Ne obazirući se, nastavim nabrijavat Aralicu:

“Zamislite scenu… Ostarjeli pisac odlazi u Rim istraživati arhiv Pia XII., a Italijom se širi smrtonosni virus baš kao u pripovijetki vašeg i Andrićevog omiljenog pisca… Smrt u Veneciji.”

“Ti, mladiću, zbilja želiš da se ja prijavim za istraživanje papine arhive.”

“Pa kad već niti jedan hrvatski povjesničar to nije napravio, onda biste trebali vi, pisac povijesnih romana. Povijesna istina ionako je poput pijane, rasplesane kurve, možeš je okretati kako god ti je drago. Pisci, za razliku od povjesničara, barem dopadljivije, gracioznije plešu s tom kurvom.”

“Da sam par godina mlađi…”

“Zamislite što biste sve našli u tim arhivima. Možda je neki hrvatski biskup papi Piu u korespondenciji povjerio koji je to svećenik Andrićev pravi otac… U ovoj biografiji koju sam vam donio, Martens iznosi spekulaciju da je Andrićevu majku, dok je kod njega radila kao služavka, seksualno iskorištavao mladi svećenik Alojzije…”

“Marš, kopile! Akademiku ti donosiš tu knjigu švapskog plaćenika! Soroševsko piskaralo Stepincu podmeće da je on otac tom srbolizu Andriću! Hulje više ne biraju sredstva! Na sve su spremne samo da se Stepinca ne proglasi svetim!” planuo je stari.

“Ma, ne taj Alojzije… Alojzije Perčinlić, franjevac i svećenik iz Travnika… Kod njega je Andrićeva mama radila kao domaćica prije nego što se udala za Antuna Andrića koji je navodno preuzeo očinstvo.”

“Znate li, mladiću, da je Andrić u vašim godinama kao vicekonzul bio u kraljevskom poslanstvu pri Svetoj Stolici?” upita me Aralica.

Odmahnem glavom. U tom slučaju, pomislim, u vatikanskim arhivima bi se moglo iskopati je li svećenik Alojzije zbilja Andrićev otac. Ako se nađe takav neki dokument, onda i neće biti tragično ako Stepinca ne proglase svetim. Hrvatska katolička crkva imat će zadovoljštinu – nije dala sveca, ali jest nobelovca.

Komentiraj