Na šta me natjerala ova korona čamotinja – da idem na dječje rođendane. Prije sam te rođendane prezirao iz dna duše… Očevi se pripiju pa trkeljaju kako su nekad bili frajeri, a žene ih šibaju pogledima i jedva čekaju da im doma gadno naplate za to malo slobode koju su si nepromišljeno priuštili.

Na rođendan svog sina pozvao me poznanik, u Limbu smo se upoznali prije nekih pet godina, u to vrijeme još je bio novinar. Kad su novine počele propadat, uzeo je otpremninu, otperjao iz redakcije. Imao je već dvoje djece, a onda napravio i treće. S tim trećim djetetom dobio je novo zaposlenje. Posao mu je izmislio pokojni gradonačelnik Bandić, ono kad je uveo mjesečnu plaću za roditelje odgojitelje koji imaju više od dvoje djece. Poznanik se uz to ušemio i sa svojom bivšom redakcijskom kolegicom Milanom Vuković Runjić, za njezinu izdavačku kuću pisao je knjigu za djecu, hvalio se da će to biti hrvatski Hari Poter. Te svoje drkotine testirao je na vlastitoj djeci, iz rukopisa im je čitao prije spavanja i klinci bi u trenu zaspali. Njegova dosadna, dječja proza bila je učinkovitija od anestezije.

S tim svojim rukopisom davio me na dječjem rođendanu na Jarunu. Da mu pokvarim zadovoljstvo, kažem:

“Čuo sam da tvoja izdavačica pada u tešku nemilost sad kad je Bandić umro. Skinut će je sa svih političkih funkcija. Sigurno više neće dobivat ni obilne potpore, otkupe za svoju izdavačku kuću. Lako moguće da neće bit u stanju ni objavit knjigu, kamoli isplatit honorar.”

Problijedio je. Odložio je na travu tanjur s mesom maloprije ispečenim na jarunskom roštilju.

“Ti namjerno ljudima kvariš raspoloženje. Jebe mi se uostalom za knjigu, puno gore će mi bit ako Tomašević zajaše na čelo grada. On i njegovi partizani sigurno će ukinut mjesečne plaće za roditelje odgojitelje, a onda sam najebo… Morat ću ženu žicat za svaku kunu, totalno ću bit u njenoj vlasti.”

“Kao da već i sad nisi. Dobro te zajebala kad te nagovorila da se prijaviš za roditelja odgojitelja. Dok ti doma čamiš s djecom, ona roka svoju karijeru u Ministarstvu zdravstva. I još se može kurčit da je uz uspješnu karijeru i majka troje djece. A sve to preko tvojih pogurenih leđa. Ne bih se čudio da se uskoro počne torbat s nekim doktorom. Ako već nije, djeluje mi namireno. A čisto sumnjam da si je ti takav iscrpljen djecom i čamotinjom uspio seksualno namirit.”

“Odvratan si! Žao mi je što sam te uopće zvao. Mislio sam da ćemo razgovarat o knjigama, a ti samo provociraš. Ko da mi nije dosta šta mi je žena pozvala na rođendan odvratnog Juričana”, poznanik pokaže na taksi koji je upravo zastao na cesti pored nasipa.

“Juričana pozvala!? Čekaj, možda je on potajno torba, haha.”

“Debilu, kćeri nam idu zajedno u vrtić. Zbog njega nisam mogao pozvat Milanu. Popizdila bi da sam je pozvao na rođendan di je i Juričan”, odvratio je neveselo.

Gledao sam Juričana kako sa ženom i kćeri hoda u kratkim hlačicama preko krpeljonosne livade. Pravio sam se nonšalantan, ali nije ni meni bilo baš ugodno vidjet ga. Nakon Bandićeve smrti prijetio mi se da će mi oduzet stan koji mi je Grad dao na korištenje kao zaslužnom piscu.

“O, leoparde, i ti si tu”, zasmijuljio se Juričan dok je prolazio pored mene.

Protrnuo sam. Zašto me nazvao leopardom? Kodnim imenom kojim se Bandić služio kad bi sređivao ilegalne poslove.

Juričan se odmah ušemio s ekipom koja s pivama u ruci stajala oko roštilja. Neke im je fore bacao. Onda im je nešto pokazivao na svom mobitelu, pritom prstom upirao prema meni. Ovi oko njega malo gledaju u Juričanov mob, malo u mene. I krepavaju od smijeha. Nelagodan osjećaj. Otkoračao sam do njih.

“Šta je bilo, dečki? Recite da se i ja nasmijem”, nehajno ću.

Juričan okrene prema meni ekran mobitela. Skoro se onesvijestim od srama. Puštao im je snimku na kojoj ja u tanga gaćicama s leopardovim uzorkom pokušavam očistit ogavne, masne mrljetine u svojoj kuhinji. I pritom, takav nagužen, pokušavam mrdat guzovima u ritmu lambade. To me prije mjesec dana snimila ova jedna ženska šta je došla iz Đakova i molila me da u Nacionalu pišem o njezinoj plesnoj školi, namjeravala ju je otvoriti u Osijeku. Žalila mi se kako je pred razvodom, nije se mogla ostvariti uz konzervativnog, sebičnog muža. Naroljali smo se pa je u pijanstvu i nastala snimka.

“Otkud ti to!?” izbezumim se.

“Svi živi novinari to imaju, šalju si preko vocapa, haha!” cerio mi se Juričan.

Odmaknuo sam se u stranu, otipkao broj plesačice iz Đakova. Odmah se javila. Kad sam je pitao za snimku, spremno mi je sasula:

“Da, poslala sam je novinarima. To ti je za sve one tekstove. Za sve što si pisao protiv nas žena koje se trudimo živjet u tradicionalnim brakovima, odgajat djecu, bavit se sportom, održat ljubavni i seksualni život s muževima. Lako se tebi izrugivat kad imaš besplatan stan od Grada. E, pa nadam se da će novinari objavit kakva si prljava svinja. Da će novi gradonačelnik taj stan dati nekom tko ga stvarno zaslužuje. Kad ostaneš sam na ulici, nećeš se više izrugivat nama poštenim ženama. Možda te to i prizove pameti pa ostvariš brak, spoznaš prave obiteljske vrijednosti. Molit ću se za tebe.”

Ispustio sam mobitel, pao je na travu. Poznanik koji me pozvao na rođendan, došao je do mene. Stavio mi ruku na rame:

“Eto vidiš kamo te vodi tvoja pakost. Još do maloprije naslađivao si se mojim nevoljama, a sada… Ko pod drugim jamu kopa…”

“Daj ostavi ta moralizatorska sranja za svoju knjigu za poglupljivanje djece”, prekinem ga.