NACIONALNA GROUPIE: Prijavio sam oca Jeleni Veljači

Kamo sreće da mi ga oduzme socijalna služba! Pa neka ga dadu na udomljavanje Plenkoviću! Neka ga Plenki uči slagat Lego kocke, a Pupovac neka mu prije spavanja na ćirilici čita ‘Ježevu kućicu’

Stari me uplašenim glasom pozvao na razgovor. Rekao je da dođem u prostorije udruge U ime obitelji, tamo on i njegova nova žena Ljilja Đomlina volontiraju. Došao sam u naznačeno vrijeme. U prostoriji je bila i Željka Markić. Mome ocu dala je mig da se odmakne u stranu, sjela je pored mene i umilnim glasom mi rekla:

“Tvoj otac mi se požalio da si ga prijavio udruzi Spasi me.”

“Da, jesam. Za fizička zlostavljanja u djetinjstvu.”

Stari nije izdržao, odmah je grunuo:

“Očito te nisam dovoljno mlatio! Mene si našao cinkarit onoj glumici iz sapunica, Veljači! Njoj samo možeš prodat tu sapunicu! A ja ću ti nasapunat dasku…”

“Nemojte vikat”, upozori ga Markić.

“Jel vidite koliko je agresivan!” kažem joj.

“Ti znaš da se tvoj otac od početka devedesetih borio u Domovinskom ratu… Trebao bi biti ponosan na njega. Što je on točno tebi napravio da si ga išao tužit udruzi Spasi me? Ako te kojiput i istukao po guzi u djetinjstvu, to je bilo za tvoje dobro.”

“Nije me po guzi! Kabelom od kazetofona udarao me po ušima.”

“Laže! To sam pokušavao uhvatit Radio Vatikan, a on mi se slučajno zapleo o kabel. Uvijek je bio nespretan! Nisi se mogao okrenut po kući, a da ti se on ne plete po nogama!”

“Kako ste na kazetofonu slušali Radio Vatikan?” zatrepće okicama Željka Markić.

“Ma šta on zna, bio je to Filipsov radio i kazetofon. Brat iz Njemačke mi poslao, mi smo to zvali kazetofon… Uostalom, što vi tu mene sumnjičite kao Karla Del Ponte Gotovinu u Hagu!”

Na spomen Gotovine i Haga Markić povije ramena.

“Nisam ja vas sumnjičila ništa, samo mi je to s kazetofonom bilo nejasno.”

“Mesiću nije bilo ništa nejasno kad je haškim istražiteljima u kazetofon davao izjave protiv naših generala. Isto tako je ovaj moj kopilan na kazetu, odnosno na disk nekakav snimio svoju izjavu protiv mene i poslao je Veljači. Nisu mi Srbi ni Hag sudili pa će mi sad Spasi me sudit!” stari udari šakom po naslonu stolice.

“Jel vidite, stalno nešto udara, to mu je u krvi!” ciknem.

“Udario je u neživi predmet, to nije nikakav zločin. Vi uporno baš sve želite upotrijebit protiv vlastitog oca, to je sad već pomalo psihotično”, opatrne me Markić.

“Što je sad ovo!? Vi mene, žrtvu, želite prikazat psihički neubrojivom! Sad se ne čudim što skoro nitko u Hrvatskoj ne prijavljuje zlostavljače!”

“Ne, nikako, mladiću.”

“Zašto mi nabijate na nos da mi je otac branitelj!? Šta, bit će loše za hrvatsku zajednicu ako Jelena Veljača oglasi da me u djetinjstvu teškim batinama kažnjavao branitelj. U redu, možemo ga proglasit pripadnikom romske manjine ako vam je tako lakše!”

“Meni ćeš ti da sam cigan, cigane jedan!” izdere se stari.

“Ako sam ja cigan, onda si i ti… Ti si me napravio.”

“Nisam! Imala je moja pokojna mati pravo kad ti je govorila da si ispao ciganima iz torbe!”

“To smo se baka i ja igrali bijelog cigančeta… Kako možeš!” zgroženo ću. A onda na rubu suza izustim:

“Opet moram proživljavat da me se vlastiti otac odriče. I to spada u zlostavljanje, psihičko zlostavljanje koje možda i više boli nego fizičko.”

“Šta, sad ćeš me i za to tužakat Veljači?” stari zgađeno nakrivi usne kao Tuđman kad je prozivao crvene vragove.

“Molim vas, smirite se obojica. Ovako ništa nećemo riješit”, Markić otpuhne pramen s očiju.

“Kad bolje razmislim samo neka i dalje prijavljuje! Kamo sreće da mi ga oduzme socijalna služba! Ako treba i odrobijat ću ga koju godinu samo da mi ga maknu s očiju! Pa neka ga dadu takvog nesposobnog na udomljavanje Plenkoviću! Neka ga Plenki ući slagat Lego kocke, a Pupovac neka mu prije spavanja na ćirilici čita Ježevu kućicu… Ali prije toga ću ga još jednom nalemat ko vola!” stari se uhvati za vojni kajiš kao nekad kad bi me se spremao iskajišat.

“Ja nisam htio da me itko udomi, ja sam te samo htio natjerat da mi se ispričaš za sve zlo koje si mi nanosio dok sam bio dijete!” suze mi obliju lice. Željka Markić ustane sa stolice, nježno me zagrli. Tako mi je bilo toplo među njezinim majčinskim prsima. Tek sad shvatio sam koliko sam se uželio majčinskog dodira. Zbog korone nisam vlastitu majku mjesecima vidio.

“Dobri moj mali… Budi dobar i svom tati, povuci prijavu…”, dragala me je Željka po kosi.

“Nemojte na lijepo s njim. Tako bi uvijek i onu svoju ludu mater suzama obrlatio, pa bi za njim čistila, prala, mazila ga skoro sve do tridesete. Da mi je dala da ga više mlatim, ne bi ispao ovakav. Uvijek sam ga poskrivećke morao izmlatit…”, jadao se stari.

“Pustite sad to. Što je bilo, bilo je. Ajde, zagrlite i vi svog sina, pa neka obeća da će povući prijavu. Vi i vaša nova supruga članovi ste U ime obitelji. Ne bih voljela da se Veljačina udruga Spasi me spašava iz proračuna preko naših leđa. Veljači nitko nije ravan u manipuliranju medijima, ipak je ona čedo sapunica, zna kako upravljat emocijama masa, zna se služit Instagramom…”, Markić uhvati starog za ruku, položi mu dlan na moje ne baš održavano tjeme.

Stari napravi facu kao da mu je dlan stavila na vruću konjsku balegu.

“Tako, a sad ga zagrlite i kažite da ga volite”, Markić energično, kao mornar uže, obmota starom ruke oko mog vrata.

Iz mene provale emocije, nikad me stari u životu nije tako zagrlio. Suze su mi samo tekle. Stari je na teško nagovaranje Željke Markić pokušavao izustit “volim te”, ali bilo je to kao da neandertalca učiš govorit. Samo je nešto nerazgovijetno arlauknuo.

“Eto, nije bilo tako teško… A sad ti svom tati obećaj da ćeš već danas povući prijavu”, Markić me ponovo pomiluje po glavi.

“Obećavam…”, grcao sam u suzama. Ali ovaj put su to bile suze radosnice.

Komentiraj