NACIONALNA GROUPIE: Posljednji koronaš u Hrvatskoj

Moj plan je da zasluge preuzme 365 stranka. Otišao bih u Italiju, upustio se u spolni odnos sa zaraženom prostitutkom, a onda uz pomoć Kalinića organizirao da zarazim sve članove mlađe od 50

U predvorju Gradske vijećnice pristupio sam zamjenici gradonačelnika Jeleni Pavičić Vukičević. Omeo sam je u razgovoru s njezinom bivšom profesoricom iz gimnazije, a sada HDZ-ovom gradskom zastupnicom Dubravkom Stamać-Brezak.

“Hitno trebam Pavla Kalinića. Tražim ga o čitavom gradu. Imate li broj na koji ga se može dobiti”, prodahćem.

“Što je toliko hitno?”

“Imam veliki plan. Bandiću i čitavoj 356 stranci može vratit popularnost. Kalinić, kao Bandićev stručnjak za krizne situacije, trebao bi to preuzet u svoje ruke.”

“O čemu ti?”

“Zna se da koronavirus ubija samo starce. Možda je u Kini baš zato i pušten taj virus. Da ih riješi boležljivih, nikom potrebnih staraca.”

Jelena me upitno pogleda.

“Staricama u mojoj zgradi ponudio sam da se žrtvujem za njih, da zarazim sebe i ostale mlađe ljude. Koronavirus bi kroz naša zdrava tijela oslabio i postao bezopasan za starce.”

“Tako romantično. Da je danas živ, toga bi se sigurno dosjetio i August Šenoa. I on je uništio svoje zdravlje za dobrobit Zagrepčana”, prisnaži Dubravka Stamać-Brezak.

“Moj plan je da zasluge preuzme 365 stranka. Evo, ja bih otišao u Italiju, tamo se u nekom zapuštenom bordelu upustio u spolni odnos sa zaraženom prostitutkom. To je najsigurniji način da u tijelo unesem čitavu vojsku koronavirusa. Onda bih, uz pomoć Kalinića, u Zagrebu organizirao da zarazim sve članove 365 stranke mlađe od 50 godina.”

“Ti se to sprdaš?” naroguši se Jelena.

“Niti malo. U medije bi se moglo pustit da su se članovi stranke 356 žrtvovali za sve starije građane. A u Hrvatskoj ionako ostaju samo starci, oni su najbrojniji glasači. Nakon te akcije svi bi penzići glasali za Bandića, ne bi više izlazili na prosvjede protiv njega.

“Pa tko bi delao po gradu ako zarazimo sve naše mlađe članove?”

“Nemojte me trolat. Uhljebi po svim mogućim gradskim upravama, kulturnjačkim ustanovama bez problema bi mogli biti po mjesec dana u karantenama… Nitko ne bi ni primijetio da ih nema. Ovako bi postali korisni paraziti suprotstavljeni koronavirusu.”

“Ma, nema šanse da Kalinić pristane na takvu ludost”, zavrti Jelena glavom.

“Zašto ne? On je odvažni vizionar. Ja samo trebam da mi stranka financira put u Italiju i troškove noćenja u bordelu. Uostalom, šta nije bilo po medijima da Bandić na gradski trošak svako malo putuje u Rim. Može i mene povesti ako ide s autom. I onda otkrit tajnu da je u Rim išao kako bi donio koronavirus za članove svoje stranke.”

“Ali zašto baš moraš spavat s prostitutkom? Bolje da sonetima osvojiš neku lijepu, zaraženu Talijanku i sjedinjujući se tjelesno i duhovno s njom, preuzmeš virus. To bi onda bila priča za naslovnicu Glorije, a stranka ne bi morala primat R1 račun od nekog sumnjivog bordela”, Dubravka Stamać-Brezak fascikle u ruci privije uz prsa.

“To nije loše… Na mostu u Veroni zaskočit ću neku zaraženu Talijanku i recitirati joj stihove koje smo u gimnaziji napamet morali bubat. One kojima Dante opisuje svoj prvi susret s Beatriče: Gledao sam zadivljen u nju poput hodočasnika iz Hrvatske kad prvi put ugleda Veronu!”

“Da, to su divni stihovi iz XXXI. pjevanja Raja u kojem se Dante referira na pobožnost Hrvata. Iako je te stihove puno ljepše i izvornije preveo Mate Maras: Ko onaj koji iz Hrvatske valjda/dolazi našu Veroniku zreti/što je se s davnog ne nasiti glada”, izražajno izrecitira Dubravka.

“Meni se više čini da se tim stihovima pakleno zlobni Dante izruguje Hrvatima i samome sebi. Svoju mladenačku, glupo romantičarsku opčinjenost Beatričom, uspoređuje s primitivnim, neukim Hrvatom koji blene kad prvi put ugleda Veronu. Eto, to najbolje pokazuje kako su Talijani oduvijek doživljavali nas Hrvate. Ali, vratilo im se. Danas pak mi gledamo na njih svisoka, kao na obične prenositelje virusa kojima ćemo vjerojatno zabranit prelazak granice.”

“Ja ove gluposti više ne mogu slušat. Neću dopustit da još i Kaliniću uzimaš vrijeme s tim ludorijama”, obrecne se Jelena.

“Okej, ako vi nećete, sigurno ima tko hoće.”

Izašao sam iz zgrade i žurno otkoračao stotinjak metara koji dijele Gradsku vijećnicu od Sabora.

Ugledam ispred Sabora Milorada Pupovca. Davao je u mikrofon izjavu reporterki Damiri Gregoret, žalio se kako je Hrvatskoj nesnošljivost prema Srbima veća nego ikada.

Pričekao sam da dovrši izjavu. Onda sam mu prišao. Pozvao ga na stranu, rekao da mu imam nešto važno saopćit, u interesu je njegovog manjinskog naroda. Mrko je otkoračao za mnom do ugla Crkve svetog Marka. Otpočnem:

“Sigurno ste gledali film vašeg sunarodnjaka Predraga Ličine, Posljednji Srbin u Hrvatskoj. Film je ispao proročanski. Hrvatsku zahvati smrtonosni virus. Hrvate može spasit samo ako uzimaju srpsku krv pomiješanu s rakijom.”

“Nisu Srbi samo rakija.”

“Naravno da nisu. Zato vam ja predlažem da svi Srbi mlađi od pedeset godina u Hrvatskoj preuzmu svojevoljno na sebe koronavirus, prebole ga i oslabe mu moć. Tako bi spasili penzionere u Hrvatskoj koje taj virus, takav oslabljen, više ne bi mogao ubijat. Nakon toga Hrvati sigurno više ne bi iskazivali mržnju prema srpskoj manjini. Slavili bi ih kao heroje i spasitelje, baš kao u Ličininom filmu. Morate i vi nešto poduzet da bi vas Hrvati istinski zavoljeli.”

Pupovac se sarkastično osmjehne.

“Po naglasku vam čujem da ste Slavonac. Da vi niste neki lumen iz nove Škorine stranke? Je li se to doktor Škoro dosjetio kako da napokon riješi pitanje srpske manjine u Hrvatskoj? Da nam, kao doktor Mengele, dade ušpricati virus? Hvala, mladiću, dali ste mi odličan šlagvort za moj današnji govor”, usporeno je izgovorio Milorad. Pa se vratio u Sabor.

Komentiraj