NACIONALNA GROUPIE: Parazit iz Petrinje

‘Pa ko ti je rekel da glupu Volterovu knjigu Candid ideš donirat!’ Nije glupa… Volter je nakon potresa u Lisabonu bio toliko potresen da je zaključio da je ovaj naš svijet najgori od svih svjetova. ‘I to si, moronu, donio ljudima kojima je sve stradalo u potresu! Da ih dotučeš! Mogel si im onda bar Bibliju ili tak neku knjigu donest!’

U autu jednog Bed Blu Bojsa iz Dubrave približavali smo se žutoj tabli na kojoj je crnim slovima pisalo: Petrinja. Bojs je već nekoliko puta donosio potrepštine u ovaj potresom razoreni grad. Krunica mu je visila na retrovizoru. Putem mi je ispričao: “Kad sam prvi put došel, odmah nakon onog najtežeg potresa, ljudi su pred kućama molili. Srušil je potres i neki mali spomenik, kao neka mini kapelica, nadstrešnica za molitvu. Bila je zatrpana i lik Marije viril je iz nje. Nisam mogel fotkat jer sam ovak iz auta vidil… Došel sam ponovo tam nakon petnajst minuta i sve je bilo čisto. Znači kuća u čijem posjedu je to, ostala je bez krova, teško nastradala, ali prvo su se pobrinuli za svaki kamenčić s tog mjesta za molitvu, a tek onda krenuli na kuću, kužiš…”

Na suvozačkom sjedalu sjedio sam u iskrzanom, frotirnom ogrtaču ispod kojeg sam imao samo gaće. Na nogama papuče. Prije nego smo krenuli, cugali smo pred Šparom u Dubravi i onda je taj Bojs predložio da odnesemo hranu što nam je ostala od proslave Nove godine ljudima u Petrinju. Odvratio sam mu da meni nikakva hrana nije ostala, na Novu godinu pojeo sam samo konzervu gulaša. Ponijet ću nešto drugo. Dogovorili smo se naći za dvadeset minuta. Poju.ro sam u stan i napokon se odvažio otuširat. Možda u Petrinji upoznam neku zgodnu volonterku. Dok sam se tuširao opet je lagani potres zatresao. Zapravo nije, susjedova mačka uskočila mi je kroz prozor u stan. Toliko sam se uplašio da sam samo frotirni ogrtač, gaće navukao na sebe, pokupio vrećicu u koju sam prije tuširanja potrpao stvari za donaciju i izjurio van.

Na ulazu u Petrinju zaustavila nas je policija. S njima je bio djelatnik Crvenog križa. Policajac nas je pitao zašto dolazimo.

“Donacije”, kratko će Bojs.

Djelatnik Crvenog križa upita kakve točno donacije. Bojs pokaže na lonac sa sarmama na zadnjem sjedištu. Ja podignem vrećicu u koju sam spremio Volterovu knjigu Candid, dogorjele svijeće koje sam za Dan mrtvih pokupio s Mirogoja i grozd gnjecavih, smeđih banana.

Djelatnik Crvenog križa se namrštio, rekao da će građani Petrinje moći i bez takvih donacije. Bojs je popizdio na mene:

“Debilu jebeni, pa ko ti je rekel da glupu knjigu ideš donirat!”

“Nije glupa… Volter je nakon potresa u Lisabonu bio toliko potresen da je zaključio da je ovaj naš svijet najgori od svih svjetova. I onda je napisao ovaj satirični roman u kojem se sprda s filozofom Lajbnicom. Taj je pak tvrdio da je naš svijet savršeno ustrojen…”

“I to si, moronu, donio ljudima kojima je sve stradalo u potresu! Da ih dotučeš! Mogel si im onda bar Bibliju ili tak neku knjigu donest!”

“Molim vas, krenite… Zakrčujete cestu onima koji dovoze pravu pomoć”, djelatnik Crvenog križa prekine Bojsa.

“Ja se ne mičem dok ne dostavim svoju donaciju!” odrješito ću.

“U redu, dajte meni tu vrećicu, ja ću dostaviti”, nervozno će Crvenokrižar.

“Nema šanse, ne vjerujem nikome! Samo hoću ovo na ruke dati onima kojima je potrebno. Znam ja kako se ovdje radi… Evo šta mi je jedan poznanik tu iz Petrinje napisao…”, izvadim mobitel iz džepa ogrtača, potražim sms poruku pa je naglas pročitam:

“Maksimalno se otima i skriva, najbolje prolaze ovi ´organizatori´ koji odmah sve skuplje stvari spremaju sebi. Opet ona najgora ljudska priroda vidljiva kristalno jasno.”

Iza nas je zatrubio kamion, dovozio je montažnu kućicu. Policajac nas potjera da se zaokrenemo i vratimo odakle smo došli. Bojs ljutito nagazi po gasu. Nakon što smo malo odmaknuli, ja mu kažem neka zaustavi auto i pusti me van, ja ću se kako znam i umijem probiti u Petrinju.

“Ma idi, ko te jebe, kretenu!” tim me riječima ispratio iz auta.

U papučama sam bauljao po nekakvim oranicama. Okolnim ću putem ući u Petrinju, isplanirao sam. Zagazio sam u neku baru. Mrak se već spuštao, kišica počela. Nakon sat vremena hodanja po blatu izbio sam na petrinjsko groblje. Ugledao u potresu srušenu skulpturu anđela od kojih dva metra. Anđelu su pukla krila. Pomislio sam da bi to mogla biti savršena fotka za naslovnicu zbirke mojih novinskih priča “Petrinjski Marlboro” koje su ispisat tu u Petrinji i s kojima ću se probit na europsku scenu. Sad samo moram naći neku kutiju s doniranom odjećom da se bolje obučem. Hrpa glumaca došla je u Petrinju donirat odjeću i sve ostalo. Volio bih naći neku dobru jaknu od nekog poznatog glumca, u njoj bih mogao napraviti i selfi kojeg se neću sramiti, pomislio sam. A i selebriti kuhari su nagrnuli u Petrinju, kuhaju do iznemoglosti, napokon bih ovdje mogao pojest i toliko željenu francusku salatu koju nisam okusio ni na Božić ni na Novu godinu.

Nedaleko od groblja naiđem na polurazrušenu štalicu. Odlučio sam se u nju skloniti od sve jače kiše. Unutra sam se, dok sam skidao blatne papuče s mokrih nogu, nakratko ramenom naslonio o drveni zid. Zid pukne. U trenu su me zatrpale drvene grede. Zazivao sam u pomoć, urlikao do iznemoglosti. Kad sam već pomislio da ću ovdje skončati, osjetim kako mi po glavi curi nešto toplo. To se pas tragač popišao po meni. Spašen sam!

Ispod greda su me uskoro izvukli moj imenjak Pavle Kalinić i neka zgodna plavuša iz Crvenog križa. Za Kalinića sam u prvi mah pomislio da je Marsovac, imao je na glavi ultramodernu kacigu s laserskom svjetiljkom. Odmah sam krenuo barit žensku iz Crvenog križa, zašprehavat je kako odmalena želim postat volonter.

“Ne trebaju nam muški koji se na najmanju opasnost doslovno useru u gaće”, zgađeno je baterijom osvijetlila moje gaće. Gnjile banane koje sam donio kao donaciju zgnječio sam dupetom prilikom urušavanja štale.

Komentiraj