Otkoračao sam do Banderasa i IZVADIO VIOLINU. ‘Dok ćete primat počasni doktorat Glazbene akademije, vi izvadite violinu i bandićevski začepite usta svima koji smatraju da je sramota da vi koji mislite da je violinski ključ ono s čim se otključava porta Glazbene akademije, dobijete doktorat te Akademije’

Ove godine bio sam prvi put na dodjeli Porina. Zahvaljujući HTV-ovki i rokerici Martini Validžić, koja me povela u Rijeku. Prije dok sam bio nitko i ništa u Đakovu, sanjao sam da budem s rokerima na dodjeli Porina, da sjedim s njima za nekim od malih, okruglih stolova prekrivenih uštirkanim stolnjacima koji bi trebali bit nalik onima na dodjelama Gremija. Da si obilno točim vino, nazdravljam s Baretom i s njim kasnije nastavim samodestrukciju po hotelskim sobama, da u običnim Nama gaćama izađem na balkon i polijevam šampanjcem dolje novinare kao što ih je polijevao pjevač Dino Dvornik.

Takve su nekad bile dodjele Porina.

A DANAS… Svi mirno sjede za stolom, poslušno slušaju nominacije i boje se imalo napit da ih netko odmah ne snimi na kamericu, pa postanu pijani ridikuli na društvenim mrežama. Danas su dodjele Porina po mjeri pristojnog, uredno podšišanog pop rokera Ivana Dečaka.

Ja, pak, nakon što sam u sebe salio litru vina i nekoliko žestica, izgubio sam svaki sram, poput heroina, ubrizgala mi se u žilu hrabrost. Usred dodjele počeo sam se napadno osvrtat oko sebe. Spazim gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela. Kunjao je za stolom. Bilo mi je glupo njega ići nešto rokerski-buntovno provocirat kad ga već sam život dovoljno provocira. Tražio sam pogledom predsjednika Sabora Jandrokovića. Mislio sam da je došao pružit podršku reperu Vojku Vrućini, čije je stihove počeo repat novinarima umjesto političkih izjava.

Za stolom u južnom dijelu dvorane Zamet ugledam gradonačelnika Bandića. On mi je kao zaslužnom umjetniku Zagreba dodijelio na korištenje stan u Dubravi. Zauzvrat sam napisao rimovanu pjesmu o njegovu psu Rudiju. Ma, zaboli me, pokazat ću da me nije kupio tim stanom. Kad vidi koliko sam divlji, dat će mi na korištenje potkrovlje glazbene akademije u centru Zagreba, samo da me smiri. Zašto ne, već sam svojim prezimenom kvalificiran da tamo živim – Svirac. U potkrovlju glazbene akademije do milebandić ću volje svirat kurcu.

Dugokosi tip iz Paganini benda odložio je na stolicu kutiju s violinom. Dohvatio sam je. Martina Validžić osjetila je da se spremam nešto napravit.

“Svirac, nemoj…”, uhvatila me za ruku.

“Born tu bi vajld, Oskar Vajld”, promrsio sam.

Očarano me gledala. Otkoračao sam do Banderasa. Poklonio mu se, izvadio violinu.

“Gradonačelniče, ako ste u dva tjedna naučili rukovat bagerom, kako onda ne biste mogli violinom i gudalom. Evo, ja ću vas u deset minuta naučit svirat modernističku kompoziciju bivšeg predsjednika i skladatelja, Ive Josipovića.” Bandić se lukavo osmjehivao. Očito nije bio siguran je li ovo dio nekonvencionalnog šoua na Porinu, dio koji je smislio neki od dozlaboga duhovitih HTV-ovih scenarista iz Zabavnog programa.

“Dok ćete primat počasni doktorat glazbene akademije, vi lijepo izvadite violinu, odsvirate kompoziciju Ive Josipovića i tako efektno bandićevski začepite usta svim onima koji smatraju da je sramota da vi koji mislite da je violinski ključ ono s čim se otključava porta glazbene akademije, dobijete počasni doktorat te iste Akademije”, prešao sam kalafonijem po strunama. To me naučio stari od moje bivše cure Stojke, on je nekad svirao violinu u Filharmoniji. Naučio me i kako držat gudalo, slično kao kad pijanom frendu vrškovima prstiju pridržavaš i manevriraš penisom pomažući mu da se onakav obnevidio popiša.

POLOŽIO SAM GUDALO NA ŽICE i počeo improvizirano guditi. Ministrica kulture Obuljen koja je sjedila u blizini, zaljepila je dlanove na uši i mekim, uzdrmanim glasom počela me moliti da prestanem. Vraća joj to traume iz djetinjstva kad je tek počinjala učit svirat violinu i proizvodila iste ovakve škripave zvukove od kojih joj se ježila koža.

“Evo, i sad mi se sve naježilo”, pokazala je ruku.

Prestao sam svirat i pružio violinu prema Bandiću:

“Evo, probajte sad vi…”

“Ako je to stvarno Josipovićeva kompozicija onda shvaćam zašto se toliko trudi ostat u politici. Od komponiranja se neće kruha najest. Kako se zove ta kompozicija?” procijedi Bandić, očito uvjeren da je ovo dio šoua i da kamere izravno prenose.

“Zove se… Surlana”, bubnem. I nastavim:

“Nema u Hrvatskoj bolje nego bit umjetnik koji se dokopao političke pozicije. Kad je Josipović postao predsjednik države, odmah su mu dodijelili Porina za najboljeg skladatelja. Andreji Zlatar kad je postala Ministrica kulture odmah su te godine dodjelili Kiklopa za najbolju knjigu. Da bi u Hrvatskoj postao umjetnik, prvo i osnovno je savladati umijeće ulizivanja”.

BANDIĆ PRIHVATI VIOLINU.

“Vi ste tu, kao i u svemu drugom, izuzetak. Vi ste oduvijek političar, a sad od vas silom hoće napravit umjetnika, vrhunskog muzikologa. Sad će još, da ne zaostanu za glazbenom akademijom, i glumačka i likovna akademija požurit vam dati doktorate. Glumu nećete morat učit, to vam je u krvi, a slikanje… Bit će vam najbolje držat se apstrakcije kao vaš nekadašnji prijatelj Murtić, namočite kist u boju i trackate, špricate po platnu, pa šta ispadne.”

Slušajući me na pola uha, Bandić vrat violine podboči o koljeno, kao da drži gusle. Isto tako uhvati i gudalo, pa strunama zastruže po jednoj te istoj žici. Priduži mu se Vojko V koji je osvojio Porina u tri kategorije i s čašom viskija u ruci, impovozirajući odrepa u desetercu:

“Oj, Rijeko, prijestolnico kulture/ više nismo mala zemlja čvaraka i pure/ klasična muzika kod nas se sluša i na piru/prema Europi idemo s Rumunjskom u điru/ samo laganini/Mocart – Huljić, Bandić – Paganini”.

Ministrica kulture držala je i dalje dlanove na ušima. U glavi mi iskrsne slika tri mudra majmuna: ne vidim, ne čujem i ne govorim.

Komentiraj