Varaždin je prošle godine bio poput okićenog gradića iz božićne bajke. A danas… Praznina i čemer. Zatvoreni prozori na adventskim kućicama izgledali su kao spušteni pokojnikovi kapci. Činilo se kao da su i te kućice preminule od korone
Stari mi je dobio koronu. Jučer ili možda danas, ne znam. Zbuksali su ga u šator ispred varaždinske bolnice. Nakon Kolone sjećanja u Vukovaru stari je sa suborcima iz nekadašnje varaždinske bojne zapičio u Varaždin. Tu se kod jednog suborca u kući smjestio. Pili su po okolnim kletima mlado vino, ali i išli po birtijama u koje ih je nakon Oluje vodio general Korade, prisjećali se za šankovima slavne prošlosti.
Teško je opisati paniku koja me uhvatila kad su me obavijestili da mi stari zgromljen koronom leži u šatoru. Nisam htio da umre, a da se ne izmirimo za sve grozne svađe koje smo imali. Nisam želio da iščezne prije nego što mu kažem da ga volim.
Odmah sam kontaktirao redatelja Ozrena Prohića, on je umjetnički savjetnik ili tako nešto u varaždinskom HNK. Poznaje tamo bitne ljude. Ozren je pak bio u nekoj sasvim drugoj vibri, danima je slavio nagradu hrvatskog glumišta koju je dobio za režiju “Grofice Marice”. Molio sam ga da me odveze do Varaždina, spoji me sa županom Radimirom Čačićem. Htio sam starog premjestiti na neko dostojnije mjesto… Pa neće valjda skončati u šatoru kao od pustinjske gube oboljeli beduin. Također, htio sam starom dokazat da sam ipak netko i nešto. Ja ću ga osobno, u njegovoj najgoroj životnoj situaciji nakon one kad je ranjen u Domovinskom ratu, izvući iz nevolje. Tada će me valjda napokon početi cijeniti. Možda će na kraju i on meni reći da me voli.
Prohić je bio presretan što sam mu dao razlog da se odveze do Varaždina. Žudio je nagradu hrvatskog glumišta proslaviti i sa svojim dragim prijateljem, glumcem Vidom Balogom, zavući se s njim u klet i čitati poeziju na kajkavskom, slušati kako mu Vid nadahnuto recitira svoj prijevod ‘’Malog princa’’ na kajkavski. Ceste su bile puste, u Varaždin smo se dovezli nakon samo sat vožnje. Steglo me oko srca kad sam vidio u što se pretvorio taj barokni grad. Prošle godine u isto sam ovo vrijeme adventa bio u Varaždinu na nekoj predstavi, isto sam se dovezao s Prohićem. Varaždin je tada bio poput okićenog gradića iz božićne bajke. Adventsko klizalište pored starog dvorca posebno je bilo bajkovito. A danas… Praznina i čemer. Zatvoreni prozori na adventskim kućicama izgledali su kao spušteni pokojnikovi kapci. Činilo se kao da su i te kućice preminule od korone.
Odmah po dolasku Prohić mi je sredio dejt s Čačićem. Našli smo se u predvorju pansiona Maltar u kojem je Prohić spavao kad je dolazio na predstave u Varaždin. Ostavio je župana i mene nasamo. Nakon što sam mu objasnio o čemu se radi, Čačić je nazvao varaždinsku bolnicu, s ravnateljem dogovorio da se mom starom odnese mobitel u šator. Onda smo ga nazvali i stavili na razglas. Stari se javio iznemgolim glasom. Opet me steglo oko srca. Znao sam da po godinama spada u rizičnu skupinu, a od alkohola i nezdravog života ima više potencijalnih komorbiditeta nego Bandić afera.
“Tata… Žao mi je što nikad nismo uspjeli ostvarit neke barem malo intimnije trenutke.”
“Šta to govoriš? Žao ti je šta se nismo kresnuli, pederčino perverzna!?” starom se naglo vratila snaga u glas.
Čačić se namršti.
“Čujte, gospodine, zovemo vas radi mogućeg poboljšanja vaših uvjeta, ne da bi tu naklapali kao u birtiji, ne?”
“Ko si pak ti, iruda ti!?”
“Tata, to je varaždinski župan, gospodin Čačić. Dogovaramo da te premjestimo u bolnicu.”
“Jebo te ćaća, di si sad Čačića našo! Od njega i njegova HNS-a ne bi ni tanjur juhe uzeo! U svijetu ne postoji bjednija stranka od HNS-a! Oni bi se slizali i s vanzemaljcima kad bi ko u onom filmu došli uništit čovječanstvo! I do samog kraja bi tvrdili da su koaliciju s vanzemaljcima ušli za dobrobit čovječanstva! Gori su i od Pupovčeve stranke!”
Zacrvenim se u licu. Protrtljam Čačiću da je stari bio u ratu čitavo vrijeme, pa je zato takav.
“Bio sam i ja u ratu, pa ne blatim ljude po ulici kao manijak”, uvrijeđeno će Čačić.
“Reci mu da nisam bio samo u ratu nego i u šatoru”, grakne stari.
“Pa znamo da si u šatoru, zato te i zovemo.”
“Ma, u onom šatoru u Savskoj, kurcoglavi! Di smo se borili protiv komunjara i ulizica iz HNS-a!”
“Očito je vašem tati najbolje u šatoru, ne. Pa neka tamo i ostane” priklopi Čačić.
“Vidi, vidi! Da je general Korade živ, ne bi ti glumio glavnog šerifa u Varaždinu! Volio bi te vidit da si se u doba generala Koradea usudio zatvorit ijednu birtiju!” ratoborno će stari kroz zvučnik.
“Vi se tu na neku silu pozivate. Kao što ste se zajedno s ministrom Medvedom u onom šatoru u Savskoj prijetili. Pa dobro, vama će onda sigurno biti draže da vam u šator donesemo plinske boce umjesto boce s kisikom, ne?” podsmjehne se Čačić.
“Samo ih donesite! Dovršit ću s njima ono što nisam u šatoru u Savskoj!”
“Zašto si takav, tata!? Čovjek ti hoće pomoći! Život ti je u opasnosti! Lijepo sam ti govorio da nejdeš u Vukovar hodat u koroni, odnosno Koloni sjećanja… Tamo si se sigurno zarazio!” dlanom pokrijem oči.
“Sve bolje od boljeg… Zašto se odmah nakon Vukovara niste testirali? Nego zaraženi ušli u Varaždin? Je li vam jasno da za to možete dobit zatvorsku kaznu?” uozbilji se Čačić.
“Opet bi nas branitelje u zatvor? Ponavlja se šator u Savskoj kad ste s Kukuriku koaliciju poslali policiju na branitelje! Ništa ja nisam u Vukovaru pokupio! Nego u kužnom Varaždinu! Tu je i Beroš dobio koronu, a stalno je s maskom hodao! A naša dika, junakinja Karolina Krišto u Vukovaru bez maske. I stalno se ljubila s časnim sestrama iz svih krajeva Hrvatske. I zdrava ko dren!” likovao je stari.
Čačić punim dlanom tresne po mobitelu. Obriše salvetom oznojeno čelo. Vidno izmaltran izađe iz Maltara.
Komentari