NACIONALNA GROUPIE: Nasilje u Andrićgradu

Sjetio sam se vijesti da je Dragan Bjelogrlić išaketao režisera koji je u Srbiji snimio film ‘Dara u Jasenovcu’. To da se i u kulturi probleme počelo rješavati šakama, govori da tonemo u dekadenciju

Odužio se moj boravak u Andrićgradu u Višegradu. Ostao sam na sprovodu kaskaderu koji je nekad davno igrao u Kusturičinu filmu Otac na službenom putu.

Na sprovodu se skupila raznorodna ekipa glumaca, režisera, pisaca i pjevača. Mnogi su imali priču kako ih je taj pokojni kaskader spasio iz neke nevolje. Također se mnogi međusobno nisu mogli smislit. Rat iz devedesetih zauvijek ih je antagonizirao. Tako su nad grobnom rakom zajedno stajali Sejo Sekson i Nele Karajlić, obadva su i dalje imali grupu Zabranjeno pušenje, Nele u Srbiji, Sejo u Bosni i Hrvatskoj. Bio je tu i glumac Emir Hadžihafizbegović koji je nekad glumio u filmovima svog imenjaka Emira Kusturice. Napetost u zraku mogla se sjeći nožem. Prvi je živce izgubio Kusturica. Jedva da su grobari kaskaderov mrtvački sanduk spustili u grob, a Kusturica je dobacio Hadžihafizbegoviću:

“Za njim će barem imat tko plakat, a tko će za tobom, spodobo, ikad zaplakat! Mene si se ti po novinama usudio nazivat vucibatinom, mrcinom i gubitnikom s Mokre Gore!”

Glumac skoči na Kusturicu, trgne za kragnu. I to kao da je oslobodilo sve nakupljeno zlo na ovom groblju u Višegradu, zlo i agresiju koju je Andrić opisivao u svojim romanima, pripovijetkama. Nele Karajlić okrenuo se prema Seji Seksonu, pogodio ga šakom u glavu.

“Ovo ti je za sve one loše, jugonostalgičarske pjesme kojima blatiš ime mog benda. Ja sam smislio naziv Zabranjeno pušenje, a ti ga po ustaškoj Hrvatskoj sramotiš svojim petparačkim pjesmuljcima u stilu vuk je u nas domaća životinja!”

Sejo mu je uzvratio udarac. Nastala je makljaža.

Na mene se čitavim masivnim tijelom bacio pisac Muharem Bazdulj. Dok smo se valjali po zemlji, Bazdulj mi je dahtao na uho:

“Gubi se iz Andrićgrada! Gledam te danima kako se ulizuješ Kusturici i Handkeu. Praviš se da obožavaš Handkeove romane, a čuo sam te kako pijan nekom na mobitel govoriš da bi svu tu smoranu Handkeovih hermetičnih romana dao za prvi broj Zagora Nasilje u Darkvudu!”

“Uhodio si me, podlače!” viknem i šakom pogodim Bazdulja u čelo. TOK!, začulo se kao u stripovskom oblačiću kad bi Zagor udario nekog nitkova.

Taj moj mlitavi udarac, umjesto da ga omami, kao da je Bazdulju dao novu snagu. Jače mi je laktom stegnuo vrat. Jedva sam uspio izgovorit:

“Ljubomoran si kao Jago, bojiš se da će Kusturica meni u Beogradu dati tvoj stan, a tebe izbacit, potjerat natrag u Sarajevo di su te svi zamrzili nakon snimke na kojoj s Handkeom i Kusturicom krkaš janjetinu i pjevaš uz harmoniku!”

“Marš!”

“Hoću! Ali na Drinu! I na Zagreb! S novom srpskom vojskom! Umarširat ćemo u centar Zagreba na bijelim, vojvođanskim konjima, zbaciti Tomaševića s vlasti! Preuzet ćemo i unosno gospodarenje krupnim otpadom! Kao i u Afganistanu nestat će kriminala jer ćemo zavesti diktaturu!” soptao sam.

“Luda budalo! Vrati se u Hrvatsku, ostavi nas na miru!”

“Nikad! Vidio sam da su se Handke i Kusturica zagrijali za tu moju ideju! A kakve koristi imaju od tebe? Ti si obična lutka od krvi bez trunke ideje, lutka koja troši puno janjetine! I palamudi o Habermasu!”

Bazdulj me još jače stegne za vrat.

“Povuci to!”

“Povuci ti mene za ku…” nisam stigao dovršiti rečenicu, nad nas se natkrilio glumac Dragan Bjelogrlić.

Osjetio sam olakšanje. On će me spasiti. Dobri Boba iz Boljeg života. On je bio moj najomiljeniji lik iz te prve jugoslavenske humorne sapunice. Poistovjećivao sam se s Bobom jer je bio loš u školi kao i ja. Samo što je on za razliku od mene još i torbao najbolje ženske u razredu i dobro se tukao.

“Spasi me, makni ga s mene!” zavapio sam prema Bjelogrliću.

Vidio sam mu na faci da kipti, da se želi umiješat u ovu sveopću makljažu nad kaskaderovim grobom. Sijevao je očima prema Kusturici koji je i dalje šaketao od sebe puno nižeg i tjelesno slabijeg Hadžihafizbegovića. Ali onda je Bjelogrlić naglo podigao ruke u zrak.

“Ne mogu… Odnosno ne smem. Na uvetnoj sam”, tugaljivo je izgovorio.

Sjetio sam se vijesti koja je odjeknula prošli tjedan u čitavoj regiji. Da je Bjelogrlić u nekom restoranu išaketao onog režisera koji je u Srbiji snimio društveno-angažirani film Dara u Jasenovcu, dobio je od države hrpu love za taj film. Potrošio je toliki budžet da niti jedan drugi režiser neće godinama moći snimiti novi film. Pomislio sam da je slično bilo s Vrdoljakovim „Generalom”. Zamišljao sam hrvatskog režisera Hribara kako izbezumljen po ulici prati Vrdoljaka. I kad ovaj sjedne na Dolac na kavu, Hribar nasrne na njega. To da se i u kulturi probleme počelo rješavati šakama, govori da tonemo u totalnu dekadenciju. Ne bih se čudio da uskoro na nekoj braniteljskoj obljetnici Milanović išaketa Plenkovića. Verbalni sukobi između njih dvojice više nikome nisu zanimljivi.

Grobljem zaglušujuće odjekne pucanj. Ugledam dugokosog, još uvijek vitkog Handkea s njemačkim Lugerom u ruci, valjda mu je u amanet ostao od oca vermahtovca.

“Balkanišen švajn!” uzviknuo je.

Stajao je odmah uz otvoren grob, pa me podsjetio na onu scenu kad je prije tko zna koliko godina držao posmrtni govor nad grobom Slobodana Miloševića. Handkeov pucanj iz Lugera kao da nas je sve prenuo, izbacio iz zamamne energije zla i nasilja. Mi koji smo, srpski rečeno, bili patosirani, podigli smo se na noge, skrušeno dlanom očistili prašinu s hlača. Posramljeno smo se pogledavali kao poročni ljudi nakon višednevnog orgijanja. Onda su Sejo Sekson, Hadžihafizbegović i Bjelogrlić šutke otkoračali u smjeru Bosne, a Handke, Kusturica i Bazdulj u smjeru Srbije. Samo sam ja ostao neodlučno stajati uz kaskaderov grob. Umjesto molitve, promrmljao sam:

“Sjećaš li se Doli Bel, sjećaš li se Jugoslavije?”

Komentiraj