NACIONALNA GROUPIE: Nakon ponoći – pušiona!

‘Zastupniče Miletiću, nije li u Bibliji sodomija težak grijeh? Ali vi ste iz Rijeke, najgejfrendli grada u Hrvatskoj. I s tim naušnicama i irokezicom djelujete kao metroseksualac. Nikakve pomoći od vas’

U Kroli sam nakurčen nabrzinu pio jer će brzo fajrunt. Spazim na drugom kraju šanka žensku koja mi je prije godinu dana tu na ovom istom mjestu srala da je Elena Ferante istinski pisac, a da je to što ja pišem pubertetsko preseravanje, otužno furanje na Bukovskog.

Ispijem do kraja gem. Otelim se do nje. Stajala je s nekim visokim štrkljastim tipom raskuštrane, paperjaste kosice.

“Ej…”, zazovem je. “Ferantica…”

Okrene se licem prema meni.

“Onaj put ti nisam ništa odgovorio jer nisam čito Ferante, al neki dan sam na vebu Jutarnjeg čitao ulomak iz njezinog novog romana, Lažljivi život odraslih. Pa to je stil ko da neka učenica piše sastavak za Modru lastu. Kakve su to glupave rečenice ko iz školske zadaće za peti razred. I tema… Otac joj je rekao da je ružna kad je ušla u pubertet. Jao, kakav udarac, kakva grandiozna tema. Pa stari mi je to pod dobar dan govorio. I ti meni da je ta jadnica bolja od mene? Nije ni čudo da piše pod pseudonimom. I ja se od sramote ne bi nigdje pojavljivao da pišem takva sranja.

Ženska će tipu do sebe osorno:

“Kako mu dopuštaš da ovako upada nam i priča sa mnom na ovaki način!?” blitvarskim će naglaskom.

“On samo debatira”, propiskuta tip.

“Opet si protiv mene, nikad se ne usudiš zauzet za mene! Zato ni izdavačima ne uspijevaš prezentirat moju knjigu priča! Zbog tvoje nesposobnosti sam još uvijek bez knjige! A ide mi vrijeme!”

“A, ti i pišeš, dalmoška Ferente. Priče o tvom odrastanju u Dalmaciji di su muškarci grubi, pa si našla ovog jadnika u Zagrebu. Njega jebeš u mozak, tjeraš da ti nalazi izdavače”, podsmjehnem se.

“E, sad je dosta. Nećeš tako s mojom djevojkom. Ja ću ti…”

“Popušit kurac?” dovršim mu rečenicu.

Ostavim ga širom rastvorenih usta od nevjerice i tko zna čega. Pokupim se iz Krole. Bilo je pet minuta do ponoći. Što znači do bespogovornog koronaškog fajrunta.

Radićevom se spuštala povisoka markantna žena. Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto. Željan ženskog društva, razgovora nisam mogao odolit da joj se ne obratim:

“Nije valjda da se i gore na Markovu trgu saborske sjednice, kao i zajebancija u kafićima, moraju prekinut točno u ponoć zbog korone.”

Zastane, upitno me pogleda. Kažem joj da sam novinar. I požalim se da me ovo zatvaranje kafića u ponoć počelo bacat u čudna stanja, čak i u blažu agresiju.

“Nas ova vlada želi vratit u boljševizam, komunizam, kad su se tu u gradu sve birtije, kavane zatvarale u 11 sati… Proleteri su morali ići spavat rano kao kokoši.”

Ponadao sam se da ću usporedbom današnje situacije s komunističkim režimom uvući Karolinu u razgovor. Možda joj ponuditi da odemo na neku kupu pored HNK popiti pivo, sok. Ona je zaustila nešto mi odvratiti, ali baš u taj čas iz Krole izađe onaj nevoljnik i njegova dalmoška djevojka. Ona mu pred vratima birtije naglo stisne zvučnu šamarčinu i zatrči se prema tramvajskoj stanici. On pokunjeno dođe do Karoline i mene.

“Fasovao si, ha?”

Kimne.

“I nije mi žao. Priznao sam joj da bih ti rado napravio ono što si mi predložio”, protisne.

“Ja tebi predložio nešto? Aha, da se makneš od te rabijatne Dalmošice.”

“Ne… Ono drugo. Da te oralno zadovoljim.”

Stiltam se. Okrznuo sam krajičkom oka Karolinu. Gledala me prezirno. Začujem je:

“Možda ipak i nije loše da kafići, klubovi rade do ponoći. Danas je to ionako postalo leglo homoseksualizma. Nije ni čudo da se mladi sve više okreću homoseksualnosti kad u društvu postaje normalno da se na etiketi za sok Pipi nalaze dva homoseksualca u tangama. To postaje moda.”

“Homofobija je bolest”, tugaljivim glasom zapjeva ošamareni.

“Nemaju etikete, reklame nikakve veze s tim. Nego žene. Danas, kad svi vrište protiv nasilja, tolerira se da djevojka ošamari mladića. Pa nije ni čudo da će muški bit radije s muškim, sigurniji je. Snažne žene polako sve preuzimaju. Kao što ste vi nadjačali, istisnuli Hasanbegovića, čak i tvrdokuhanog generala Glasnovića. Zato sve žene i obožavaju ovu Ferante. Svojim pisanjem daje im vjetra u leđa da se bore protiv muškog roda koji ih je stoljećima tlačio, ponižavao”, sram sam trudio suzbiti kafanskim teoretiziranjem kao u doba praksisa i novog vala, kad su birtije po centru također radile najduže do ponoći.

“Vidi ti se u tim zečjim očima da se bojiš žena. Možda te u prijašnjem životu na Blajburgu mučila neka partizanka. Zabavi se ti sa svojim prijateljem, toplim”, posprdno će Krišto. I nastavi koračati niz Radićevu prema pustom trgu.

Moj novopečeni topli prijatelj požudno me gledao. Nježno me uhvati za lakat. Istrgnem mu se, viknem:

“Daj, majmune šta me diraš, puši kurac!”

“Pa to i želim”, svijetlile su mu u mraku oči kao mačku pred parenje.

Ne znam što bi bilo da se niz Radićevu u tom trenutku nije spustio i saborski zastupnik Miletić. Onaj vjeroučitelj iz Mosta. Na ušnim resama imao je crne naušnice nalik babljim madežima.

“Zastupniče, vi ste prije nego što ste ušli u Sabor u školi držali vjeronauk. Dajte, molim vas, poučite ovog nesretnika da je u Bibliji sodomija težak grijeh zbog kojeg je Jahve sravnio sa zemljom Sodomu”, poskočio sam pred njega.

“Nisam ja dokon pop koji u ponoć na ulici jariće krsti!” uzrujalo ga je moje naglo uletavanje.

“Da, niste vi adresa za to. Iako se vaša stranka zalaže za ukidanje ikakvih prava homoseksualcima. Ali vi ste iz Rijeke, najgejfrendli grada u Hrvatskoj. I s tim naušnicama i irokezicom ala Petar Vlahov djelujete mi kao metroseksualac. Nikakve pomoći od vas”, uzdahnem pa potrčim gore prema Kamenitim vratima da tamo nađem utočište u molitvi. U ovom prljavom gradu još samo Kamenita vrata ne zatvaraju vrata u ponoć.

Komentiraj