NACIONALNA GROUPIE: Naklon do poda, premijeru

Premijer se okrene prosvjednicima, zakorači pred Mihalineca. Pobjesnim na prosvjednike: ‘Vi, takvi neodgojeni, trebali bi odgajat učenike! Pa s takvim profesorima, učenicima je bolje da nema nastave. Bolje da ih odgaja ulica kao što je i mene odgojila…’

S novinarima sam se vrzmao ispred Banskih dvora u trenutku dok su na Markovu trgu prosvjedovali prosvjetari i sindikalisti. Prosvjed šutnje, tako su to nazvali. Iz Banskih dvora izađe premijer Plenković iznimno dobro raspoložen. Hrpa moćnika iz EU došla ga je posjetiti u Zagreb i cvao je od sreće. Čak je i mene, koji sa svim tim nisam imao neke izravnije veze, oprao adrenalin. Kad sam vidio da se premijer nonšalantno približava nama novinarima, zapao sam u totalni afan:

“Kako sam jebeno ponosan što je Ursula Vanderlajn u Zagrebu, što ima čak sedmero djece, a energično u uskim hlačama skakuće kao štajerski Kekec i našeg premijera prisno naziva Andrej! Kako mi to budi optimizam! Ipak smo mi dio neke veće cjeline. Negdje ipak idemo.”

“Sad bi ti rekla di idemo…”, prezirno frkne reporterka s N1.

Dovoljno sam sve to glasno izgovorio da čuje i premijer. Njegova reakcija nije izostala:

“Pustite ga, neka govori. Prvi novinar koji je smogao snage uvidjeti stvarne domete i uspjehe ove prosperitetne vlade i odmah ga ušutkavaju.”

Nakon što je namršten to izgovorio novinarki, pogledao je prema meni i uz osmijeh mi namignuo.

“Svirac. Iz tjednika Nacional, jel tako?”

Na to totalno odljepim, pokušam duhovito odvratit:

“Jesam! I slobodno mi možete reći da sam sladak… Nećete mi se zbog tog morat poslije ispričavat kao onoj, njemački sustegnutoj Damiri Gregoret s RTL-a. Žene danas više ne znaju ni primit kompliment…”

“Ne samo da si uvlakač, nego si i mizogina seljačina”, opet me presiječe reporterka s N1.

Premijer svojim beskonfliktnim, diplomatskim njuhom osjeti da mu je sad bolje povući se. Okrene se prosvjednicima, zakorači pred sindikalista Branimira Mihalineca. Krajnje ljubaznim, dobrohotnim, pomirljivim riječima počeo se obraćat prosvjednicima. Da bi mu oni na to samo podigli pred facu nekakav transparent, maltene su mu ga na naočale nabili. Pobjesnim:

“Kako možete bit toliko bezobrazni! Vi, takvi neodgojeni, bi trebali odgajat učenike! Pa s takvim profesorima, učenicima je stvarno bolje da uopće nema nastave. Bolje da ih odgaja ulica kao što je i mene odgojila… Više sam naučio kad su me izbacili iz gimnazije nego kad sam sjedio u klupi i slušao imbecilna predavanja…”

Plenković se, potpuno hladnokrvan, pokupi sa svojom svitom. Stanem na njegovo mjesto. Zaokružim pogledom po svoj toj hrpi nastavnika. Ugledam svoju razrednicu iz gimnazije, stajala je s nekadašnjom nastavnicom Miroslava Škore, već sam se s njih dvije sukobio dok su prije mjesec dana štrajkale ispred škole u Đakovu. Iako već debelo penzionirana, Škorina bivša profa bezrezervno je davala podršku kolegama. Mahnem bivšoj razrednici.

“Što je, uplašili ste se? Nakon toliko godina našli smo se u izmijenjenim ulogama. Sad je vama ugrožena egzistencija kao meni kad sam izgubio pravo na školovanje jer sam markirao i ništa nisam učio. Evo, sad ste vi u poznoj dobi ugrizli đavla za muda. I predaleko vas je odvukao… Opili vas malo prekasno bunt i sloboda…”

“Jado jadni!” odvrati mi ogorčeno.

Džokerovski joj se nacerim:

“Prije ste to vi… Plaća vam od ovog tjedna više ne ide. Zbog vašeg štrajka čitav je školski sustav u kolapsu. Ako ovo do kraja eskalira, lako moguće da svi vi tu glavni pobunjenici dobijete otkaz. E, pa onda se možete počet bavit umjetnošću, kao i ja kad ste me nogirali iz gimnazije. Hahaha, odmah da vam kažem, gorak je to kruh, u početku ćete bit sretni ako 1000 kuna mjesečno zaradite. A, ako ne zaradite taj minimum, ministrica Obuljen neće vam dozvolit privilegije samostalnih umjetnika, tako da nećete imat ni zdravstveno ni mirovinsko. Morat ćete se kao i ja liječit kod seoskih travara, hahahaa! Sad si možete na čelo zaljepit onog pljesnivog Gundulića s kojim ste me čitavu godinu jebali u mozak, tjerali me da napamet učim njegove krepilne stihove o slobodi. Ali ovo sam njegovo jedino zapamtio: ko bi gori, sad je doli, ahahaa!”

“Pazite da vi i vaš Andrej ne dobijete progon iz Hrvatske kad moj Škoro postane predsjednik! Oni koji bacaju blato na svoje učitelje bacaju i na državu!” umiješa se Škorina učiteljica.

Kao da sam samo na to čekao:

“Pa da, vi učitelji i jeste produžena ruka države. Dobro piše Tomas Bernhard za kojeg vi sigurno nikad niste ni čuli: ‘U nastavnički kadar guraju se samo sentimentalni tupoglavci iz nižeg srednjeg sloja, nastavnici su samo produžena ruka države, oni u mladima ubijaju život, poduzimaju sve da bi ga u njima ubili.’ I takvi se idete inatit jednom Plenkoviću, jednom europejcu pogleda širih od svih vaših njiva zajedno… On je potekao iz obitelji visoko obrazovanih intelektualaca. A to na kojoj ste razini vi slavonski učitelji, vidi se po snimkama onih bećaraca preko kojih ste dubokoumno pregovarali s premijerom. Bećarac i stupidne rime, to je vaš domet.”

Škorina učiteljica zaustila je da mi nešto odgovori, ali ja je preduhitrim, opet u stilu Džokera:

“Ovo je prosvjed šutnje, ko prvi pisne govno stisne!”

Moja bivša razrednica probije se kroz demonstrante. Stisne me za masnogovnjivu kosu i snažno počupa.

“Bitango neodgojena! Srami se! Ako te mama nije naučila pristojnosti, onda ću te ja!”

Tjeme mi je bridjelo. Koliko god se trudio, nisam uspio zadržat suze. Isto kao kad me u osnovnoj profa iz tjelesnog počupala jer sam s vrha užeta skočio na strunjaču. Dlanom sam trljao obraze. Skupio svu moguću snagu da mi glas ne drhti dok izgovaram:

“To vi čekate! Da Škoro uvede diktaturu I vrati fizičko kažnjavanje u škole… Imao je Tomas Bernhard potpuno pravo kad je napisao: svi su nastavnici nasilni, pokvareni i kaotični!”

Komentiraj