Na maloj terasi kafića u Pakoštanima za svim su stolovima sjedili postariji muškarci u svečanim uniformama. Za stolom uz ulaz u kafić bio je general Gotovina. U svečanoj uniformi izgledao je impozantno. Dugo Gotovinu po medijima nisam vidio u uniformi. Uvijek je bio odjeven neobavezno, pa sam ga više počeo doživljavat kao ribara nego kao generala, jer je o ribolovu, odnosno lovu na tune samo i govorio, to mu je sad u mirnodopsko vrijeme postao jedini posao. Moj stari je u Pakoštanima bio u kampu na ljetovanju. On i njegovi suborci dobili su ovdje besplatno kampiranje. U kampu su razapeli veliki glavni šator, nalik onom u kojem su u doba Milanovićeve vlade mjesecima prosvjedovali ispred Ministarstva obrane i time na sebe navukli mržnju tadašnjeg premijera. Na tajnom sastanku pomirenja, branitelji su snimali Milanovića dok im se pokušavao umiliti sprdanjem Srba, nazvao ih je šakom jada. Nikad Milanović neće zaboravit braniteljima što su ga potajno snimali kao udbaši i onda pustili snimku u javnost baš pred tadašnje stranačke izbore. Zato im sad kao predsjednik zapapri kad god stigne. Vjerojatno će i u Kninu na proslavi Oluje izlanut nešto uvredljivo spram branitelja. Jer on je po horoskopu škorpion, a škorpioni pamte ubode i vraćaju ih.

Moj stari, također u svečanoj uniformi, istrgne mi čašu vina iz ruke.

“Ti si dosta popio… Reci, što je to toliko važno da si me ovdje došao tlačit?”

Bez puno kolebanja ispalim:

“Hoću da odeš u Grubore.”

Ošine me pogledom. Nastavim:

“Molim te da tamo u kameru kažeš da bi volio da se one naše komšije Oljače vrate iz Srbije u Đakovo…”

“U usta ti spakovo! Oljača da se vrati!? Ona oficirčina šta je u kući skrivao snajper!” starom se ispod kape znojilo čelo.

“Ili, zapravo, da samo njegovu kćer Gilu pozoveš da se vrati… Šta je ona kriva? Imala je jedva sedam godina kad je morala na traktoru, odnosno u vojnom kamionu iseliti tamo negdje u Srbiju. Sve prijatelje iz razreda ostavila bez pozdrava. Ja sam bio zaljubljen u nju, ona je moja prva ljubav. Noćima sam se tresao od maštanja i želje da je drugi dan u stvarnosti vidim. To je snaga prve ljubavi, to se više nikad ne ponovi. Zato nakon toga ne mogu više biti prisan s niti jednom djevojkom.”

“Ne možeš jer si takav kljakav, glup i nesposoban! Od svih cura u Đakovu ti si baš izabrao u Srpkinju se zaljubit! To te ona tvoja mater komunjara natentala… Ta je mislila da će miješani brakovi sačuvat njezinu dragu Jugoslaviju. Hoće kurac. Čim se raspala Jugoslavija, raspali se i svi ti miješani brakovi!” stari si uzrujano natoči vino u čašu.

“Ako može ministar Medved ići u Grubore poklonit se nevinim, srpskim žrtvama zašto ne bi i ti.”

“Zajunio si ko lički medvjed.”

“Jesam, ako treba za ruku ću te odvući u Grubore”, uhvatim starog za lakat.

On me instinktivno u zahvatu samoobrane prevali, što bi rekao Kerum, na patos. U padu, porušio sam za sobom bokal vina, bocu mineralne, čaše. Terasom odjekne zvuk pucanja stakla. Sigurno su na dan Oluje takav zvuk proizvodila stakla što su od topovskih udara popucala na srpskim kućama u Kninu. Svi branitelji na terasi naglo poskoče sa stolica. Posebno se uznemirio general Gotovina. Ljutito je dokoračao do mog starog. Naribao ga odrješito, vojnički:

“Hrvatskom branitelju ne doliči da se s civilima slabijim od sebe tuče po birtijama! Sram vas bilo, sramotite svečanu odoru na sebi!”

Prvi put u životu vidio sam da stari drhće pred nekim. Uvijek su svi drhtali pred njim, pogotovo kad bi popio. Negdje sam pročitao da je Gotovina isto tako na jednoj terasi u Tkalčićevoj opatrnuo raspojasanog generala Koradea koji je pio gemište i dobacivao uvrede Pukaniću i još nekim novinarima. Korade se tada pred Gotovinom skutrio isto ovako kao moj stari. Prvi put u životu osjetio sam se istinski zaštićen. Ukipljeno sam gledao u Gotovinu, poželio da je on moj otac koji me vodi kroz život, štiti, ali i podučava kako da se sam branim, borim za sebe. Prođe mi kroz glavu: da ponovo bukne rat, ja bih odmah pošao za Gotovinom u bitku i možda čak bio spreman umrijeti za njega. Tolikom je karizmom zračio.

“Nije on civil. To mi je sin…”, drhtavog će glasa moj stari.

“Tim veća je, vojniče, sramota što ga u kafiću bacate na pod!” odrješito će Gotovina.

“Ali on je mene prvi napao. Htio me u Grubore odvući na silu.”

Bivši vojnici oko starog počnu negodovat, potvrđivat da sam ga silio da ide u Grubore.

“Šta je toliko loše što sam ga zamolio da ide u Grubore? Pa sigurno ćete i vi, generale, otići tamo s ministrom Medvedom. Svi se ponovo pozivaju na vaše riječi da se okrenemo budućnosti i miru. Ja samo želim da moj otac pozove kćer odbjeglog JNA oficira da se vrati u Đakovo. Ona i ja zaljubili smo se nekad davno. Kao Romeo i Julia. Vi to, generale, sigurno razumijete. U Vrdoljakovom filmu svako malo recitirate djevojkama odlomke iz ‘Romea i Julije’… I vi ste, kao i ja, zadnji romantik na ovom svijetu šta se sporo kreće i čeka raj”, potpuno sam se izbezumio, Gotovinina energija prešla je na mene.

“Vidite da bunca, on je zaostao u razvoju. Križ mi je bio odgajati ga. Zato ponekad izgubim kontrolu. Moram ga vratit majci”, moj stari usiljeno se osmjehnuo Gotovini.

Pa onda on mene grubo zgrabi za ruku, odvuče me iz kafića. Dvadesetak metara od kafića zastane. Osvrne se. Kad je bio siguran da ga Gotovina ne vidi, opali me iz sve snage čizmom u dupe. Kroz umjetne će zube kakve ima i general Domazet Lošo:

“Mrš, da te nisam vidio! Na ovu Oluju nećeš se nažderat janjetine na moj račun! Gubi se u Grubore! Tamo s Miloševićem umači kruh u sol!”