NACIONALNA GROUPIE: Možemo! i za dom

Od Juričana sam saznao da Tomašević borda na sljemenu. Odlučio sam bordat s njim kao što su nekad ufurguzi trčali s Bandićem. Tko god je za Bandićem trčkarao oko igrališta, nije loše prošao

Pentrao sam se na Sljeme s izlizanom, prastarom bord daskom na leđima. Popalio sam je, odnosno posudio iz susjedove šupe. Prije uspona na Sljeme, prolazio sam gradom i kao u nekoj noćnoj mori naletavao svako malo na uglednije članove stranke pokojnog Milana Bandića. Pored bio-bio trgovine stajao je Slobodan Prosperov Novak, u novčaniku je premjeravao novčanice, kao da se boji kupiti salatu sa sjeckanom piletinom, na licu mu se vidjelo da strahuje od nadolazećih vremena, Grad više neće iskrcavati hrpu love za njegove enciklopedije o staroj, hrvatskoj književnosti, možda bolje da si na Dolcu kupi salatu i piletinu i doma si je sam nasjecka. U Martićevoj sam se skoro sudario s Pavlom Kalinićem. To kako me pogledao, tako je sigurno Isus pogledao Judu prije nego što će ga ovaj izdati. Kalinić je ekspert za krizne situacije, odličan psiholog. Kao da mi je u očima pročitao kuda sam se namjerio s tom bord daskom pod rukom. I kao šlag na torti ispred knjižare Vuković Runjić naletio sam na Milanu Vuković Runjić, sama je krpom brisala grafit koji joj je netko noću nasprejao na izlogu knjižare: Dolje kulaci kulture!

Svi su oni, kao u nekom vestern filmu, strepili od dolaska Tomaševića na čelo grada. Ja taj strah da će me Tomaševićevi izbacit iz gradskog stana više nisam mogao trpiti. Odlučio sam ući, odnosno bord daskom uklizat u samo srce tame i suočit se sa svojim strahovima. Od Juričana sam saznao da Tomašević, sad još dok na brdu ima snijega, svako popodne borda na Sljemenu na Činovničkoj livadi. Odlučio sam gore bordat s njim kao što su nekad ufurguzi trčali s Bandićem. Tko god je za Bandićem trčkarao oko igrališta nije loše prošao. Vjerojatno se još nitko nije dosjetio da ide bordat s Tomaševićem. Da, mogao bih pokupit vrhnje. Pogotovo što po svim anketama Tomašević gotovo sigurno postaje novi gradonačelnik.

Mudar kakav jesam (na mudima mi r piše) nisam se htio pred Tomaševićem pojavit praznih ruku. Noć prije pokušao sam sastavit novi kulturnjački program koji će stranku Možemo! učinit dopadljivijom glasačima s periferije. Nikad prije nisam sastavljao stranački program. Naivno sam mislio da je to lako pisati, kao i pornografiju. Samo nabaciš na papir hrpu sranja koja ti prva padnu na pamet. Gadno sam se prevario, teško je, užasno je teško to pisat kao što je teško i inventivnu pornografiju sastavljat. Rečenice sam cijedio kap po kap, kao napaljeni penzić prorijeđeno sjeme. Pred zoru većinu toga sam prekrižio flomasterom. Stvarno žalim te jadnike koji moraju za političke stranke sastavljat kakve takve suvisle programe. Radije bih se za sitan novac podavao pijanim mornarima u luci.

Na izmaku snaga popeo sam se na vrh Sljemena. Tomašević je fakat solo bordao u uskim, crvenim tajicama. Pričekao sam da se spusti i ponovo popne na vrh snijegom obijeljene Činovničke livade. Stao je blizu mene. Ali ni da me pogleda, sav je bio uživljen u čišćenje snijega nakupljenog na zavinutom vrhu borda.

“Sigurno se se spremaš počistit sve bandićevce u kulturi Grada kao taj prljavi snijeg s borda, ha? Neka, neka. I zaslužili su to. Ali za to ti treba većina u Skupštini. A Jelena Pavićevi..Vučko… Vukić…”, sapletem se i našalim se da joj je prezimena teže zapamtit nego Zagorovom Čiki. Nastavim:

“Ona je suzbila redove, svi uhljebi glasat će za nju, žele imat većinu u Skupštini. Znam to jer sam i sam još član njihove stranke. Ali spreman sam ih izdat. Jer sam istinski umjetnik, a istinski umjetnici ne pripadaju nikome. Ili pripadaju svima, poput snijega, vjetra i kiše…”

Tomašević me ovlaš pogleda, još uvijek je bio zabavljen čišćenjem borda. Ja mu brže bolje uvalim u ruku papirić s programom.

“Ti i ja imamo puno toga zajedničkog. Obojici su nam očevi bili branitelji, tvoj u HOS-u, moj u Gardi. Sigurno se i poznaju s ratišta. Moj stari devedesetih je prošao skoro sva ratišta. Meni spočitava da sam mlakonja, ljevičarska lignja. Prezire moj način života, svi nedjeljni ručkovi uvijek su nam završavali teškim obračunom. Spomenuo si negdje da si se i ti na nedjeljnim ručkovima redovito svađao s ocem oko politike. Točno znam kako si se osjećao…”

Tomašević razmota papir.

“Senfe, shvatio sam da se Možemo! mora približit ljudima sličnim našim očevima. Samo tako Možemo! može dobit većinu u Skupštini. Moramo se izmirit sa svjetonazorima naših očeva, to je jedini spas… Vidio si da su tvoje volontere neki dan napali na štandu da su Srbi… Vidiš do kud je to otišlo. Moraš brzo gasit požar novim, učinkovitim programom koji ti ni pakosni Raspudić neće moći isprdat na Fejsbuku!” položio sam bord na snijeg.

Tomašević preleti pogledom moj program na koji sam potrošio čitavu noć.

“Možemo! i za dom…”, naglas pročita. Naočale su mu se zamaglile na hladnoći.

“Šta je ovo, neka reklama za namještaj?” obriše zamagljena naočalna stakla mojim programom.

“Kako ne kužiš… S tom krilaticom dobio bi na svoju stranu sve one koji vas nazivaju soroševcima, Srbima. Ti da to trpiš… Ti koji nosiš ime prvog hrvatskog kralja! Ti bi s ovim mojim programom trebao stat ispod spomenika kralju Tomislavu i tamo glasno viknut da Možemo! itekako može bit i za dom spreman! Pljuštat će glasovi… Bez problema sastavit ćeš većinu u Skupštini…”

“Jesi došao baljezgat ili bordat? Ajmo ko će se brže do dolje spustit!” zaigrano će Tomašević.

Popnem se na bord oprezno kao na palubu ljuljajuće barke. Meni provincijalcu iz Đakova bord je bio kao Plenkoviću Borg skupina, vječni strah, prijetnja.

“Nije mi dobro. Ne možemo se utrkivat…”, procijedim.

“Možemo!” Tomašević me naglo pogurne niz snježnu padinu.

Komentiraj