Jesenski rokovi, moja zadnja šansa da ne izgubim pravo na studiranje. Naravno, ništa nisam učio. Pred ljeto sam se već pomirio s tim: bit ću još jedan Hrvat bez diplome. Ali sada kad se taj trenutak neumitno približio, uhvatio me očaj. Valjda je slično i s umiranjem. Znaš da ćeš kad tad riknut, saživiš se s tim. Sve dok ne dođe taj dan: smrt lupa na vrata poput nervoznog inkasatora. Panika! Utišavaš radio, skrivaš se iza kauča. Kao nema te doma. Pokušavaš dobiti na vremenu. Tako i ja s tim fakultetom. Počele su mi se vrtit sulude ideje po glavi. Nanovo sam pročitao sve Manolićeve intervjue. Kako su Karamarka tajni agenti zavrbovali na Filozofskom, ponudili mu: umjesto kazne za šverc tranzistora počni drukat studoše.

Možda bih i ja mogao nešto slično. Preprodavat švercane ajfone po Filozofskom, a kad me uhvati murja, zatražim da me spoje s nekim iz SOA-e. Onda tom tipu u SOA-i ponudim da ću pisat tajne izvještaje o sumnjivim tipovima na Filozofskom. Koji je i osnovan samo zato da bi bio bio rasadnik anarhističkih, protudržavnih elemenata. SOA mi pomoću svojih tajnih veza sredi nesmetane prelaske iz semestra u semestar. Umjesto pisanju eseja o Petru Hektoroviću i sličnim smorovima zdušno se posvećujem pisanju drukerskih izvještaja.

ALI ONDA MI JE, DOK SAM PRATIO VIJESTI O NAJNOVIJEM TRGOVAČKOM RATU SA SRBIJOM pala na pamet puno bolja, manje riskantnija ideja. U kupaoni mi se sušila gardistička uniforma od starog u kojoj je još do prošli mjesec dreždao u šatoru u Savskoj. Navukao sam je na sebe. Zavezao oko struka pojas s futrolom za pištolj.

Taku upicanjen, krenuo sam polagat ispite. Dobro mi je krenulo. Profe mi uopće nisu postavljali regularna, ispitna pitanja. Zanimalo ih je zašto sam u uniformi. Svakom sam nanovo objašnjavao: među prvima sam se prijavio u dobrovoljce. Novi rat sa Srbijom se kuha. Ne mogu sjedit doma i učiti dok Srbi po već viđenom, uhodanom scenariju u medijima prikazuju našeg premijera s utetoviranim U na čelu. Znamo što nakon toga slijedi: balvani na cesti, pa rokanje iz sveg raspoloživog naoružanja. Slušali su me sa strahom u očima.

Na kraju bi mi reda radi postavili neko lakše pitanje iz predmeta koji sam polagao. Ja bih na jedvite jade izmucao odgovor, a profe bi mi u indeks šutke ispisali solidnu, neutralnu trojku. I poželjeli sreću u nemirnim vremenima pred nama.

BAŠ MI JE KRENULO, INDEKS MI SE PUNIO POZITIVNIM OCJENAMA kao košara grožđem u ovim jesenjim berbama. Sve dok me netko od nadobudnih aktivističkih šupaka iz studentskog vijeća nije tužio dekanu: Svirac mimo svih propisa izlazi na ispite u uniformi. Vraća na fakultet zadah tuđmanizma.Ono kad su uniformirani dobrovoljci širili strepnju među civilnim življem. Morao sam se javiti na prijavak kod dekana. Koji nije pokazao neko strahopoštovanje prema mojoj uniformi. Spočitnuo mi je, tako ne izgledaju pravi vojnici! Uniforma na meni visi kao vreća kukuruza!

“Više, kolega, izgledate kao onaj odrpani, pobješnjeli Maks… I o kakvom vi to ratu trubite i širite paniku tu po fakultetu!? Nema to veze s pravim ratom, to je nekakav kamionski rat koji je zakuhao naš premijer…”

“UPRAVO TAKO, DOBRO STE REKLI… KAMIONSKI RAT. A i mene ste dobro usporedili s Med Meksom… Ovo što je započelo i jest pravi postaopkaliptički rat… Tu ćemo se klat za običan benzin, kamione! Pa oko nafte, benzina se i vode svi ratovi! Vama to nije dovoljno?”, izazivački ću.

“Ma, dajte molim vas… U koju ste se vi to uopće dobrovoljački odred prijavili? Koji su vam ciljevi? Više mi djelujete kao provokator… Ako se dokaže da je sve to provokacija, ja ću morat izvršit sankcije…”

Na to sam izvukao gumenu cijev s kojom sam prije neki dan ispijao mlado vino kod frenda na berbi u Đurđevcu. Zamahnuo sam njome dekanu pored lica kao omanjim pendrekom ili dildom.

“Vidite ovu cijev? Dok je trajala blokada granice, ja sam se u noći prišuljavao srpskim kamionima, kroz ovu cijev isisiavao benzin iz njihovih srpskih rezervoara i u ustima taj beniz prenosio do hrvatskih kamiona. Kroz ovu istu cijev ulijevao benzin iz svojih usta u naše kamione, kao orao kad hrani mlade. I tako kroz besplatni benzin nadoknađivao trošak uzrokovan zatvaranjem granica… Zato se naše kamiondžije nisu bunile zbog troškova nastalih zatvaranjem granice, samo su onako malo reda radi seruckali… A srpske kamiondžije, totalni bankrot! Tako se danas neprijatelj najbolje uništava! Ekonomski! To ga više razori nego haubice, zolje, krmače!”

“Šta vi to bulaznite? Djelujete kao da ste pošmrkali sav taj benzin…”, sneveseljeno će dekan.

Ou šit! Ovaj neće popušit moju spiku… Poništit će mi sve pozitivne ocjene u indeksu! Odlučio sam, idem na sve ili ništa: gluma PTSP-a. Čučnuo sam, položio dlanove na uši kao da se branim od zaglušujće buke u mozgu.

“NEĆETE MI ODUZET OVAJ RAT! Imam pravo i ja na svoj rat protiv Srba! Ovdje je to da si bio u ratu bolja preporuka od bilo kakve diplome! Kad god se posvadim sa starim, on mi nisko spušta ko Karamarko Milanoviću, u stilu: šta ti, njonjo, imaš raspravljat samnom kad nisi vidio rata! Ne mogu to više izdržat! Hoću svoj rat! Makar ovaj kamionski! Hoću sad i hoću sve! Ne želim da živim hiljadu godina!”, zakričao sam partibrejkerski.

Tek sad sam u dekanovim očima spazio iskru straha. Mrsio je nešto kako sam se premorio od učenja… Tako to bude kad se kampanjski uči, strada psiha. Nastojao me što prije otpravit iz sobe, rekao je neka malo odmorim od učenja, javim se psihologu. Poništavanje ocjena nije spominjao. Pobijedio sam u ovom svom psihološkom ratu!