NACIONALNA GROUPIE: Lažni izbjeglica kod Tonija Cetinskog

Razmišljao sam kako bih mogao pomoći Ukrajincima. Da odem na bojište nisam imao dobar razlog, nemam ženu ni djecu od kojih bih bježao. A i kukavica sam. Da vozim na granicu – nemam vozačku

Dobrim namjerama popločan je put do pakla. Zakoračio sam tim putem kad sam prošlog tjedna odlučio priključiti se Hrvatima volonterima koji pomažu ukrajinskim izbjeglicama.

Nakon dvije godine koronaške čamotinje u kojoj mi nije ostalo drugo nego propiti se iz dosade, bio sam željan akcije, adrenalina. Aktivisti koji su pripremali pomoć za izbjeglice imali su, činilo mi se, svega toga u izobilju: na vijestima su sjajnih očiju nabrijano puhali u mikrofone koje su im reporteri gurali pod nos dok su u kombije tovarili kutije pune potrepština i spremali se za put prema granici. Gledajući te male ljude velikog srca, došlo mi je da izađem na balkon i plješćem im.

“Da, takvog adrenalina mi treba!” pomislio sam i odmah se na Facebooku učlanio u grupu volontera koji pomažu pridošlim Ukrajincima.

Neki u toj grupi bili su spremni ostaviti svoje žene i malu djecu i otići branit Harkiv. Potpuno sam ih razumio, napokon su dobili dovoljno dobar razlog da se otresu te malograđanske muke, pelena i kmečanja, a da pritom ne ispadnu luzeri nego heroji. Bilo je dosta takvih tipova, najviše iz Dalmacije. Ostali su se dogovarali oko prijevoza izbjeglica do Hrvatske, gdje su im dobri vlasnici kuća, stanova i apartmana na moru nudili smještaj u svojim nekretninama.

Razmišljao sam kako bih se ja mogao uključiti. Da odem na bojište nisam imao dovoljno dobar razlog, nemam ni ženu ni djecu od kojih bih bježao. A i nepopravljiva sam kukavica. Da vozim kombi na granicu – nisam ni to mogao jer nemam vozačku. Da odnesem lijekove i odjeću za pomoć izbjeglicama – ni od toga ništa jer sve što sam imao od lijekova bio je Carbomed, ugljen u tabletama kojim sam liječio mamurluk, a to je bilo potrebnije meni nego izbjeglicama. Moja dronjava odjeća koja je u ormaru visjela kao oguljeni zmijski svlakovi u gustoj drači, mogla je Ukrajincima poslužiti jedino kao materijal za fitilje za Molotovljeve koktele.

Pretraživao sam dalje objave u toj grupi humanitaraca, ne bih li se domislio kako pomoći.

“ROVINJ, apartman za tročlanu obitelj, vremenski neograničeno, prijevoz, sve što je potrebno”, pisalo je u jednoj objavi koja je dobila puno lajkova. Pogledao sam bolje, autor je bio Toni Cetinski.

Kako velikodušno od Tonija! Apartman u Rovinju… Blago toj izbjegličkoj obitelji koja se tamo smjesti, pomislio sam i odmah osjetio jal prema Ukrajincima koji će tamo, u istarskom dragulju, besplatno uživati. Ja sam zadnji put bio na moru prije korone, i to samo dva dana, kad sam prespavao kod brata Lovre Kuščevića na Braču, u štali za magarce.

Pogledao sam na Googleu kakvo je vrijeme u Rovinju. Sunčano i duplo toplije nego u Zagrebu. Poriv da pomažem izbjeglicama čudesno me napustio, oslobodivši mjesto porivu da se dokopam mora.

“Dragi Toni, ja sam izbjeglica iz Ukrajine. Ovo pišem na ukrajinskom, a koristim Google Translate za prijevod na hrvatski. Iz vihora razaranja izvukao sam svoju bolesnu staru baku i jedno siroče koje sam našao na ulici. Volio bih se smjestiti u tvom apartmanu u Rovinju. Molim te javi se, hitno je, gladni smo, iscrpljeni od puta i jako žedni”, natipkao sam Toniju u poruci.

Grizao sam nokte čekajući njegov odgovor. Na ekranu je pisalo: “tipka”.

“Ne mogu ni zamisliti što ste sve prošli… Rado ću primiti vašu malu obitelj u svoj skromni dom. Ali, imam jedno pitanje: na slici izgledate kao mlada osoba. Zar niste obuhvaćeni obvezom mobilizacije?”

Munjevito sam razmišljao.

“Htio sam braniti svoju zemlju, ali su me odbili jer sam gluhonijem pa ne bih mogao upozoriti suborca kad vidim da prema njemu leti metak.”

Toni je odgovorio uplakanim smiješkom. Zaista je imao veliko srce. Sad mi je bilo žao što sam ga cijelu pandemiju zvao Toni Cjepinski.

Sutradan je Toni čekao na autobusnom kolodvoru u dogovoreno vrijeme. Nakon što sam među zadnjima izašao iz busa, zbunjeno je pogledavao oko sebe.

“Gdje su baka i siroče?” natipkao je na mobitelu, okrenuo ekran prema meni.

“Zadržali su se u Crvenom križu. Zbog dokumenata i lijekova. Doći će sutra”, natipkao sam na njegovom skupom mobitelu.

Apartman je bio još ljepši nego što sam zamišljao: s prozora se vidi toranj crkve, u daljini neki brod, galebi se karaju. Kad je Toni otišao, zavirio sam u frižider, bio je pun. Zavalio sam se na krevet; to nije bio madrac, to je bio mekani mirisni oblak sa sedam zona. Na polici knjige Davida Ickea, figure Porina i ploče talijanskih kanconijera.

Napravio sam si sendvič s prst debelim slojem mortadele, dugo se tuširao vrućom vodom, koristio Tonijev mirišljavi gel i aftershave, stavio Tota Cotugna na gramofon, naslonio se na prozor s čašom malvazije u ruci. Uskoro natočio još jednu čašu, plesao po stanu u Tonijevom kupaonskom ogrtaču, zagrlio figuru Porina, prolijevao vino u plesu, ogrtač mi se raširio, nije me bilo briga, bio sam potpuno slobodan, penis mi je poskakivao kao datulja na grani palme dok sam iz petnih žila u zanosu, zatvorenih očiju, pjevao refren: “Europa non e lontana, če na kancone talijana, per noi, Insieme, junajt junajt Jurop!”.

Kad sam otvorio oči, našao sam se licem u lice s Tonijem Cjepi… ovaj, Cetinskim.

Od muzike nisam čuo da je ušao. Stajao je preneraženo nasred sobe.

“Znao sam! Ti nisi gluhonijem!”

“Jesam!” otelo mi se.

Gledao me je lisičje prepredenim pogledom, onakvim kakvim Putin preko dugog stola gleda izaslanike zapadnih zemalja.

“Ti uopće nisi Ukrajinac! A baka i siroče sigurno i ne postoje! A ja, naivan, išao kupiti igračke za dijete, lijekove za baku”, bijesno je na krevet bacio vrećice koje je držao u rukama.

“Van, huljo!” izgurao me van.

Već se smračilo. Gledao sam mjesec i s Porinom u rukama nujno pomislio “Bože, kako neki mogu gore, a Pavle Svirac ni na more…”

Komentiraj