NACIONALNA GROUPIE: Klub naš svagdašnji

Kovačević je odrastao na zlatnoj žlici i Zlatnim dukatima. kaže da slovenska nije elitni klub nego klub Slavonaca. Pa kako nikad nas obične Slavonce nije pozivao, nego ministre, novinare, lezileboviće…

Ušao sam u ulaz u Slovenskoj 9. Unutra su u hodniku majstori gletali, farbali zidove. Očito je počela obnova svih zgrada u centru načetih potresom kojeg je sada već prekrivao prašnjavi veo povijesti. Ovlaš pozdravim radnike, pa podignem kažiprst prema zvonu pored vrata Kovačevićeva kluba.

“Svirac!” začujem iza svojih leđa. Okrenem se. To me zazvao jedan od radnika, lice mu je bilo umrljano bijelom bojom pa je više sličio na ratobornog Sijuksa nego na poštenog, hrvatskog radnika.

“Joza…” prepoznam ga. Ime mu je Josip, ali svi smo ga u Đakovu zvali Joza. Zakoračim prema njemu. Pitam ga što radi ovdje.

“Pa, evo vidiš, radim”, odvrati ne baš srdačno kako sam očekivao. Onda mi još nadrkanijim glasom kaže kako u Đakovu i općenito Slavoniji nema posla. Zato je došao rintat u Zagreb.

“Onda je dobro… Ima love ovdje… Iskeširali su za obnovu centra. Svi hoće da im se obnavlja”, protrljam.

“Ima, da. Radim ko životinja. Nas Slavonce uvijek iskorištavaju. A ti?”

“Evo, knjige svoje nosim tu na poklon… Inače ih ovako po stanovima prodajem. Oglašavam preko društvenih mreža, pa ljudi naruče. Sad u doba epidemije svi hoće sve da im se na vrata donese”, pokušam se i ja prikazati iskorištenim.

“Pričo mi je Matulja da si influencer. Da si kod Juričana gostovo s Ju-tjuberima…”

“Mah.”

“Nikad ti nisi htio pošteno radit. Kad smo jedni drugima u ulici pomagali obrat šljive, kruške, kukuruz, skrivo si se na čardaku i di sve ne. Mater te štitila od svega, gospođa doktorica… I u SDP se ugurala… Nit učio nisi, samo u ladovini ladio jaja, knjige čito ko majmun Čita. Pa da, moglo se očekivat da će od tebe jedino influencer postat…”

“Ajde, ajde, pa sigurno i ti svoj posao oglašavaš preko interneta…”

“Da, preko TikToka”, Joza podigne čekić što mu je ležao pored blatne cipele.

“Stvarno si na TikToku? Ja još nisam…”

Joza počne čekićem zabijat čavao u zid. Odjekivalo je hodnikom: tik-tok, tik-tok.

“To ti je moj TikTok, a sad mi se gubi s očiju, neradniče, jebat ćemo ti ja i moje lege mater neradničku! Uvijek mi je bio san natuč te, al nisam mogo jer mi je stari bio teško bolestan, trebo je usluge tvoje stare… Sad je mrtav, laka mu slavonska zemljica… Sad te mogu!” podigne čekić kao neki radnik revolucionar na staljinovskom agitprop plakatu. Ja klisnem natrag do vrata kluba, panično nalegnem na zvono.

“Zvoniš Kovačeviću… Našli ste se, i taj je odrastao na zlatnoj žlici i Zlatnim dukatima. Vidio sam ga neki dan na televiziji, kaže kako ovo nije nikakav elitni klub, nego klub Slavonaca. Pa kako onda nikad nas obične Slavonce nije pozivao unutra, nego samo ministre, novinare i lezileboviće… Vidim, i ti si mu se tu uguzio… To što Svirac zalazi u taj klub, sve mi govori o njemu. Tu ste se razbacivali parama koje ja i ovi moji nesretnici ne vidimo u deset godina”, Joza čekićem pokaže na radnike u tami memljivog hodnika.

Ponovo zazvonim. Ništa. Možda je pokvareno, pomislim. Pa mahnito zakucam na vrata.

“Kucaj, samo kucaj… Sad ću ja malo tebe zakucati”, Joza s čekićem krene prema meni.

Naglo se, uz glasnu škripu, otvore vrata na ulazu u zgradu. U hodnik, u podugačkom kaputu, zakorači TV voditelj Zoran Šprajc. Kao da me sunce obasjalo.

“Ej, bok!” pozdravim ga.

Šprajc nešto promrmlja. Ozbiljnog lica zakorači do vrata kluba, pozvoni.

“I vi, Zorane, u klub među elitu… A u Direktu se predstavljate kao da ste jedan od nas iz naroda, ismijavate moćnike i političare”, začuje se Jozin pritajeno agresivni glas.

Umjesto Šprajca, ja mu uzvišenim, namjerno patetičnim tonom odvratim:

“Mi medijski djelatnici imamo taj usud da moramo biti svuda di se nešto bitno događa, di se mogu izvući korisne informacije… Mi smo suvremeni Prometeji. Odlazimo kod bogova da im ukrademo malo svete vatre i podijelimo je promrzlom, napaćenom narodu…”

“Da, ja sam zbilja došao tu po malo vatre… Za kobasice. Nemaš u gradu više šta pojest, sve zatvoreno. Nigdje nikakvih božićnih domjenaka… Pa sam Mati Jankoviću rekao da nešto od onih kobasica što ih je mislio prodavat na Adventu donese ispeći tu u klub. Da ne propadne”, sarkastično će Šprajc, skroz nesvjestan opasnosti koja se u Jozi očito sakrila bolje nego Kovačevićev inkriminirajući mobitel u savskom mulju.

“Ovo je moj prijatelj iz Đakova… Baš sam pomislio da bi za božićno izdanje Direkta umjesto političara i raznih guzonja ovaj put mogao ugostit radnike koji obnavljaju Zagreb, da gledatelji, umjesto preseravanja, čuju njihovu priču”, predložim Šprajcu.

Jozino smrknuto lice naglo se ozari. Ne mareći za epidemiološke mjere, primakne se Šprajcu na desetak centimetara razmaka, pruži mu žuljavu ruku, predstavi mu se.

Šprajc, zatečen, izmudomrsi:

“Pa da, zašto ne, nije loša ideja… Ugostit radnike koji šljakaju u ulazu u Slovenskoj 9. Izvrsno za božićni Direkt…”

Joza se vrati do svoje ekipe. Kao šiparica uzbuđena zbog objave na Instagramu objašnjavao im je da će svi zajedno gostovat u božićnom Direktu.

“Gazdi ćemo napravit reklamu ogromnu ko Škorina kuća! Svima će nam za duplo povećat plaću kad vidi! Žene će nam za Božić jesti iz ruke!”

Ponovo se vrati do nas. Šprajcu izdiktira broj mobitela. Mene srdačno potapše po ramenu.

“Ovaj naš Svirac uvijek je bio na svoju stranu… Al znao sam da će od njega nešto postati!” raznježi se.

Pa ponudi da kobasice, kad ih Janković donese, ispečemo na njihovom plinskom rešou.

“Može, samo da ne naiđe naš vrli predsjednik i sve nam ih potamani kao one ribe na Uskrs”, našali se Šprajc. Radnici prasnu u smijeh. Vidjelo se da je Šprajc i dalje njihov glavni tribun.

Komentiraj