NACIONALNA GROUPIE: Kika na Škorinu koncertu

Predsjednica sva u panici izlazi iz auta. Stalno ponavlja da mora napustit Đakovo prije koncerta svog protukandidata Škore. Djelovala je poput vampira koji se mora vratit u zamak do izlaska sunca. ‘Ako ostanem tu dok će on pjevat, neću se moći pred novinarima pravit da ne znam da je Škorin koncert! I onda ako ne odem na koncert, ispast ću jalna, a bit jalan i na koga znak je slabosti!’

Bio sam najponosniji Đakovčanin ovih dana. Predsjednica Kolinda prvi put je došla na manifestaciju koja je obilježila moje djetinjstvo, ranu mladost – Đakovački vezovi. Kako ja honorarno čuvam predsjedničinu kujicu Kiku ponudio sam joj da povede i nju, ja ću je čuvat u svom dvorištu, neka Đakovčani vide da Kika ide svuda s predsjednicom, da nije zanemarena.

I tako su Kiku doveli pred moju kuću u ulici Vuka Karadžića, tako se zvala sve do rata. Skupile se komšije, komšinice kad su vidjeli tko izlazi iz crne limuzine. Sjatila se čitava ulica. Tako je jedino bilo kad bi nekad prije komšiji Šariću u posjet dolazio Kićo Slabinac.

Nije se predsjednica dugo zadržala, samo je pustila Kiku da istrči iz auta. Odmah se pomokrila uz staru lipu ispred naše kuće. Predsjednica je morala dalje, tu na ergelu slikat se s lipicancima. Upozorio sam je da slučajno ne pokuša zajašit bilo kojeg lipicanca, dosta su neobuzdani, pa bi se mogao zaletit s njom na obližnju prugu kao što se početkom godine onaj jedan lipicanac zaletio u trenutku dok ga je ravnatelj ergele vodio na posudbu svom sinu.

Moja stara nije htjela izaći iz kuće dok je Kolinda bila ispred. Stara je nije podnosila, ona je sve svoje nade polagala u suca Kolakušića, da će on kao sudac Roj Bin napokon napravit reda u ovom hrvatskom bezakonju.

Isto tako netrpeljivo se držala i prema Kiki kad sam je uveo u dvorište iza kuće, praćen ljubomornim pogledima komšija. Mali Svirac ipak je daleko dogurao. Predsjednica kod njega ostavlja psa. Pokušam smekšat staru:

“Ajde, daj, podragaj je malo… Vidi kako te gleda!”

Kika pokuša skočit na nju, ali stara je odgurne nogom. Tom grubom gestom vratila mi traume što mi nikad u djetinjstvu nije dopuštala da imam psa. Samo mačke. Zato sam i postao polugej, od milovanja tih mačketina.

Odmah uz kuću, moj pokojni djed je sagradio kućicu u kojoj je pekao rakiju. Bila je poput kućice za psa, ali imala je puno manji otvor, taman da se može gurnut boca. U djetinjstvu sam uvijek zamišljao da unutra držim svog psa. Stara se vratila u kuću dovršit mi ručak. Ja odlučim oživotvorit svoju djetinju fantaziju, namamio sam Kiku da uđe u pecaru s koje se ljuštila bijela boja. Morao sam Kiku doslovno nagurat unutra, nije se uopće opirala. Onda sam kleknuo i gledao je jednim okom kao mačak Tom miša Džerija kroz rupu u dnu zida.

Nakon što se nauživala u kućici poput pravog seoskog psa, kažem joj:

“Izađi, Kika, ajde, idem ti u bašču bacat štap!” dohvatio sam štap s kojim sam nekad skidao kajsije s drveta.

Zamahnem štapom. Začujem Kiku kako cvili. Pokušavala je izaći iz pecare, ali samo je glavu uspjela progurat kroz otvor. Zaglavila se unutra! O, jebote! Počeo sam dozivat staru kao nekad kad bih u igri raskrvario koljeno. Raskuštrana je izletila iz kuće.

“Šta se dereš?”

Pokažem joj na Kikinu vlažnu njuškicu, virila je poput zatočene princeze. Stara se uhvatila za glavu:

“Budalo, šta si to napravio! Nikad se nećeš opametit! To si i kokošima radio! Naguravao ih unutra i zamišljao da su psi! Pa jel se sjećaš da je bakina najmilija kokoš nesilica uginula unutra od isparavanja rakije! I sad ovo!”

Nismo mogli ništa poduzeti, stara je rekla neka ja odem poručat da mi se ne ohladi juha i neka Kiki u kućicu dadem vode i hrane, tu će barem biti u hladu. Poslušao sam je.

Nakon obilnog ručka, zalegao sam na otoman na kojem je nekad drijemao dida Bajo. Zakrmio sam.

Probudio me isprekidan zvuk sirene. Vani se već lagano mračilo. Koliko sam ja to spavao? Ubio me svjež seoski zrak.

Istrčim pred kuću. Predsjednica sva u panici izlazi iz auta. Stalno ponavlja da mora napustit Đakovo prije koncerta svog predsjedničkog protukandidata Škore. Djelovala je poput vampira koji se mora vratit u zamak do izlaska sunca.

“Ako ostanem tu dok će on pjevat, neću se moći pred novinarima pravit da ne znam da je Škorin koncert! I onda ako ne odem na koncert, ispast ću jalna, a bit jalan na ikoga je znak slabosti!” govorila je svojoj savjetnici dok su ulazile u dvorište po Kiku.

Nevolja! Užas! Kika zatočena u pecari iza kuće! Ne smiju to vidit, gubim posao odmah! Bunovan iskočim pred predsjednicu, prodam joj priču da sam Kiku odveo na igru kod bratićevog psa Gare. Oni su kod Silosa. Ako nema vremena čekat da se Kika vrati, ja ću je Bla-bla karom vratit sutra u Zagreb, neka se izigra na selu do mile volje. Kolinda nervozno pristane. Vrati se žurno u auto.

Odahnem. Pa trk do podruma. Izvadim lonac svinjske masti. Dođem pred pecaru. Zagrabim po grudu masti u svaku šaku. Kroz otvor Kiku namažem svuda po dlaci. Onda je uhvatim za prednje šape i takvu namašćenu je bez problema provučem kroz otvor.

Kasnije prošetam s njom na Škorin koncert kod Katedrale. Kika se sad savršeno uklopila u slavonsku atmosferu, dlaka joj je vonjala po svinjskoj masti i rakiji. Miris rakije koji je poput radijacije iz černobilskih kuća i desetljećima nakon zadnjeg pečenja rakije izbijao iz zidova pecare, opio je Kiku. Takva supijana počela je glasno zavijat dok je Škoro slavodobitno kroz pjesmu poručivao predsjednici koja je odjurila iz Đakova: “Ko je gazda u dvorištu sad se valjda zna, ako je neko svoj na svome to sam onda ja”.

Nestašna kakva je, Kika mi se po tko zna koji put otrgnula s uzice, otrčala sve do pozornice. Škoro, ne znajući čiji je to pas, sišao je s pozornice, pogladio Kiku po glavi i našalio se u mikrofon:

“Psi odmah nanjuše predsjednike! Kao što je pas Luks nanjušio da će Tito vladat 35 godina Jugoslavijom i imat veće ovlasti od bilo koje Partije! Zato ga je na Sutjesci i spasio od metka i trajno si osigurao lagodan život!”

Komentiraj