NACIONALNA GROUPIE: Kengurovina

‘Ne trebaju meni žena, djeca! Imam svoj talent, svoje knjige. Baš kao Novak svoj reket, turnire… I sad mu to oduzimaju jer nije cijepljen! Ne mogu više sudjelovat u kulturi ko ni Đoković u tenisu’

Stari mi i dalje boravi u prostorijama udruge U ime obitelji. Čeka moju ispriku kao što je Novak Đoković čekao u emigrantskom prihvatilištu hoće li ga ili neće deportirat iz Australije. Na inzistiranje Željke Markić došao sam danas na drugi pokušaj mirenja sa starim nakon što sam na Fejsbuku objavio podršku ocu Novaka Đokovića, a svog starog u toj objavi prikazao kao obiteljskog nasilnika i dodatno pred srpskim življem prikazao hrvatske branitelje kao teške agresivce.

Stari me dočekao sa smiješkom.

“Evo, valjda ti je sad došlo iz gujce u glavu zašto te nikad nisam podržavao, borio se za tebe. Vidiš kako to ispadne. Stari je Đoković sinu napravio samo štetu svojim laprdanjem. Mlatimudan je australskog ministra nazvao običnim skotom. I sina mu danas deportirali. Ništa od turnira. I još će hrpu love morat dat jer je izgubio na sudu. I tri godine ne smije prismrdit Austrelijan openu. Uništen je, izrugan…”

“Pa šta, bar ima podršku u obitelji, a to je najvažnije. Jebeš sve drugo”, odvratio sam.

“Obitelj. To je najvažnije”, ubacila se predsjednica udruge u Ime obitelji.

“Pa ako ti je obitelj toliko važna, šta si je sam ne napraviš? Šta si se za mene uhvatio ko pijan za tarabu. Još par godina i imat ćeš četrdeset, a nit kućice nit štalice. Pogledaj Raspudića, evo novo dijete će dobit, objavili su danas. Tako treba. Bez takvih bi mi Hrvati uskoro izumrli ko Čejeni. Jesen Čejena mi je najdraži vestern. Al ne bih volio gledat Jesen Hrvata u režiji Jakova Sedlara. Di bi našeg tužnog poglavicu glumio Kevin Spejsi”, stari će.

“Ne trebaju meni žena, djeca! Imam svoj talent, svoje knjige. Baš kao Novak svoj reket, turnire… I sad mu to oduzimaju jer nije cijepljen! Kao što su meni iz istog razloga oduzeli pravo da ulazim u knjižnice, kazališta, na književne tribine. Ne mogu više sudjelovat u kulturi ko ni Đoković u tenisu.”

“Jebalo te to tvoje pisanje, knjige… Ko će te više čitat na hrvatskom kad ćemo izumrijet kao narod. Uzalud se Ljudevit Gaj trudio oko hrvatskog. Uskoro će to postat jezik mrtvih. Svi bi pisali, glumili, pjevali, bavili se umjetnošću a nitko neće radit djecu”, zgađeno će stari. Lice mu je, posprdno nacereno, načas izgledalo kao lice pape Franje.

Kao da je to i Željka Markić primijetila. Umilnim glasom rekla je starom:

„To sve što govorite sinu lijepo je prije neki dan objasnio papa Franjo. Napokon je i on izgovorio nešto što je naljutilo lijeve medije koji mu jedu iz ruke. Mojmiri Pastorčić zacrvenilo se lice kad je u RTL Direktu morala prenosit Papinu osudu svih onih koji u svojim kućnim ljubimcima traže nadomjestak za djecu.”

„Šta sad taj papa Franjo hoće? Navalio i on na to da moramo imat djecu. A niti jedan svetac nije ih imao. Najveći heroj crkve, sveti Franjo, toliko je volio životinje da je čak naučio i razgovarat s njima. Više je volio pričat sa životinjama nego s ljudima. Uopće mu se ne čudim. Životinja te nikad ne može zasut tolikom količinom gluposti kao čovjek.”

„Osim onog Titova papagaja na Brijunima koji tamo zatočen u kavezu ko na Golom otoku veliča Tita”, prekinuo me stari.

„Ne bih se čudila da sad kod ovih vakciniranih ljevičarki postane moda da umjesto pasa i mačaka počinu kao nadomjestak za djecu uzimat male kengure. Kao podršku Australiji jer je pokazala zube antivakseru Đokoviću”, Željka će Markić.

„Ja životinje volim jedino na ražnju. Baš sam i ogladnio od sve ove puste priče. Nedjelja je, ajmo mi, gospođo Željka, kupit neko meso za ručak dok su još mesnice otvorene. Ja bih danas počastio da se odužim što ste mi sve ove dane smještaj pružili. I za sve što činite za mene”, stari je prislonio dlan na trbuh.

Željka Markić rekla je da blizu Dolca ima mesnica koju drži jedan Srbin, Mitar. Tamo prodaju gotova pečenja. Milorad Pupovac tamo kupuje meso.

„Ako se Srbi u išta razumiju, onda je to meso. Ajmo onda kod tog Mitra, jadan ne bio”, složio se stari.

Ja sam uvjetovao, ako i mene povedu na Mitrovo pečenje, ispričat ću se starom na Fejsbuku.

Ispred mesnice pisalo je da imaju pečenje na akciji. Stari i ja ušli unutra. Zagledali se u pečenku. Fino je mirisalo.

„Pola kile bi tog na akciji”, kaže stari brkatom mesaru. „A koje je to meso? Teletina ili svinjetina?”

„Kengurovina”, odgovori mesar.

Muk.

„Hoćete reći, meso od klokana?” upitam.

Mesar kimne.

„Jako je dobro, bolje od praseta. Žilavo, a ukusno. Ko zec, ko najbolji zec. Malo krumpira si ispecite uz to i imate lep nedeljni obed. I uz njega svakako popijte čašu crnog, nazdravite nad pečenim kengurom za našeg Novaka”, mesar je masnim prstom zasukao još masniji brk.

Vidio sam starom na faci da se dvoumi da li da to uzme. Ali bilo je jeftino. Željka Markić neće ni znat da jede klokanovo meso. Može joj prodat spiku da je to janjetina. Da, poznavao sam svog starog u dušu i uopće se nisam začudio kad je spremno odgovorio mesaru Mitru:

„Zašto ne? Sve treba probat. Pa u Kini jedu pse. Kengur i zec je zapravo slično, oba skaču i imaju duge uši.”

Mesar nam je zapakirao pola kile kengurovine. Stari je meni uvalio da je nosim. S pečenim, klokanovim mesom pod rukom osjećao sam se kao nekad jako popularni Krokodil Dendi. Željka Markić rekla je da baš fino miriši po janjetini. Ostavili smo je u tom uvjerenju. Vratili smo se u prostorije udruge i tamo poručali. Fakat je meso imalo okus po nekoj egzotičnoj janjetini. Tražio sam repete.

Dok sam na povratku doma prolazio pored ZOO vrta, sa strepnjom sam zavirio preko ograde nedostaje li koji klokan u nastambi.

Komentiraj