NACIONALNA GROUPIE: Jesmo li zaslužili stanove?

‘Danas možemovci tjeraju tebe iz gradskog stana, sutra će mene. Ne smijemo se predat. Moramo jedan drugome dat ruke. Samo zajedno imamo šanse protiv zelene pošasti’, rekao sam Rafaeliću

Podbrežje, novi kvart na rubu Novog Zagreba. Tri zgrade na opustošenoj livadi. Iza livade počinju sela prema Svetoj Klari i Čehima. Jedan kafić u srednjoj zgradi, jedan mali dućan dražesnog naziva – Decentia. U blizini strši netom sagrađeni neboder. Majke u kolicima guraju djecu. Atmosfera kao u Travnom i Utrinama kad su se tek počeli graditi ranih sedamdesetih. Pogled na mlade obitelji budi u čovjeku neku nadu da ipak kao narod nećemo uskoro izumrijeti i postati država starih i nemoćnih.

Samo jedan stanar u tim novim zgradama zabrinuto stoji na balkonu, tjeskobno pogledava svakog tko po livadi prilazi zgradi. Upravo sad gleda prema meni koji mu se približavam tegleći plinsku bocu na leđima. To je intelektualac, stručnjak za stare filmove, Daniel Rafaelić.

Uđem u zgradu. Popnem se na kat. Pokucam Rafaeliću pred vrata. Odškrine ih preko lanca.

“Ja sam, Svirac, došao sam pomoći kolegi u nevolji. Danas možemovci tjeraju tebe iz ovog gradskog stana, sutra će mene. Ne smijemo se predat samo tako. Moramo jedan drugome dat ruke. Samo zajedno imamo nekakve šanse protiv te zelene pošasti”, izverglam.

“A, ti si…”, Rafaelić skine lanac sa vrata, širom ih otvori.

Uđem s plinskom bocom u stan. Rafaelić mi napravi Cedevitu.

“Kad su ti dali rok da iseliš?” upitam ga.

“Po njihovu sam trebao već početkom mjeseca.”

“Jel ti rade pritisak?”

“U noći mi zna zvonit telefon. Kad se javim, samo čujem kako netko diše u slušalicu. Baš kao u vrhunskom filmskom ostvarenju Ministarstvo straha. I vidio sam Tomaševićeva savjetnika Josipa Jagića kako se mota tu oko zgrade. Selim čim nađem novi prikladan smještaj. Ne mogu više ovo izdržat.”

“Nemoj im tako lako prepustit stan. Kad vide da se tako lako predajemo, još više će se osilit. Neka ti snagu ulije primjer hrabrog glumca Dragana Despota. I njega je ministarstvo straha, odnosno kulture htjelo strpat u mirovinu, maknut ga iz HNK. Vjerojatno zato što se njegova žena Anja Šovagović svojim medijskim istupima zamjerila ministrici Nini Obuljen”, iskapio sam Cedevitu.

Zagledao sam se u figurice filmskih superjunaka na polici iznad televizora. Uzeo sam u ruke Spajdermena. Stavim ga na stol pred Rafaelića.

“I Spajdermen je bio slabić poput nas dvojice. Ali jedan ugriz pauka pretvorio ga je u hrabrog superjunaka. Tebi je pauk iz Možemo! ugrizao ruku. Sad se i ti pretvori u superjunaka!”

“Kad bi bar došla Ketvumen”, Rafaelić dohvati s police figuricu Žene-mačke.

“Misliš Milana Vuković Runjić? Da, ona se zna borit, nije se predala možemovcima, i dalje se nekako održava u Poglavarstvu, pruža zadnju liniju obrane.”

Dok sam to izgovarao, Rafaeliću se zaledio pogled. Gledao je prema livadi. Pogledam i ja. Neki tip se približavao zgradi.

“Josip Jagić…”, protisne Rafaelić.

Ja brzo dohvatim plinsku bocu koju sam donio sam sobom, postavim je na balkonsku ogradu. Jagić se približio zgradi kao gusar lađi.

“Dobro pogledaj ovu plinsku bocu! Moj stari postavio ju je u Selskoj dok su branitelji prosvjedovali u šatoru ispred Ministarstva branitelja! Još takvih boca bit će postavljeno ispred ove zgrade ako ti i tvoji pokušate na silu izbacit Rafaelića iz stana!” pokušao sam zvučati kao Klem kad je u olovno-plinska, šatoraška vremena svašta vikao tadašnjoj vlasti i Zoranu Milanoviću.

Jagić je samo šutio, nepomično gledao u mene.

“Neće se vratit stara dobra vremena kad su partijski birokrati izbacivali iz stanova umjetnike, intelektualce! Rafaelić i ja pošteno samo zaslužili gradske stanove! Rafaelić je toliko napravio na za hrvatski film, za hrvatsku filmsku baštinu! A ja pak svojom vlastitom krvlju ispisujem kroniku ovog slomljenog Zagreba. Dakle, obojica radimo nešto što će ostat upisano u povijest! Pa šta nismo za taj trud zaslužili barem krov nad glavom na gradskim periferijama. Nismo tražili stan u centru ni garaže za naše knjige kao Frka-Petešić! Njega ćete ostavit u stanu, a nas tjerate kao šinteri periferijske pse!” održao sam pravi, potresni govor na balkonu, kao nekad Vita Peron. Dont kraj for mi, Zagrebe…

“S tim plinskim bocama tražite frku, dobit ćete je!” dolje s pločnika uzvratio je Jagić.

Tad u daljini na livadi ugledamo neku ženu raspuštene, plave kose i razdrljene, sve do pupka raskopčane bijele košulje. Milana Vuković Runjić, pomislim u prvi mah. Ista kao na onoj slici na kojoj Ivana Orleanska simbolizira borbu za slobodu. Kad se malo približila, vidio sam da je to neka majka koja je do maloprije dojila dijete na klupi u parku, a onda pojurila za nešto starijim sinom koji joj se iza zgrade izgubio iz vida.

Čini se da je i Rafaelić u prvi mah pomislio isto što i ja, pa se razočarao kad je shvatio da to ipak nije Milana Orleanska. Povukao me s balkona unutra u stan. Uzeo plinsku bocu iz mojih ruku i namontirao je ispod štednjaka.

“Struju su mi isključili u stanu. Vjerojatno po nalogu Tomaševića. Time me valjda misle do kraja slomiti, ne mogu si ni ručak podgrijat. Ali doskočit ću im na neko vrijeme… Kuhat ću na plin”, slavodobitno će Rafaelić.

“Šteta što je toliko poskupio da se ljudi u krizi više neće moći ni počinit samoubojstvo puštanjem plina”, zagledao sam se u plinsku bocu.

I zamislio se nad njezinom gotovo magičnom putanjom. Moj stari prijetio je s njom dok su se u vrijeme vladavine SDP-a pobunjeni branitelji igrali s đavoljim repom državnog udara. Stari je tu jednu bocu kasnije kod mene u stanu ostavio kao uspomenu na te slavne dane. A sad će si Rafaelić na toj istoj plinskoj boci kuhati ručkove i, kao u tvrđavi Alamo, odolijevati možemašima dok god može.

Komentiraj