Ponadam se da će mi kazališna uprava platiti da nastavim pratiti suđenje Smiljani Srnec. Možda će se čitava moja drama i odigravat u sudnici. Pogotovo što sad pak svjedoci Jasminina oca prikazuju kao čovjeka kojeg je pijanstvo činilo agresivnim… Iz sudnice ravno u kazalište!
Podnapit od autohtonog vina, u varaždinskoj sudnici pratio sam suđenje Smiljani Srnec, optuženoj da je tupim predmetom zatukla sestru Jasminu i njezino tijelo devetnaest godina držala zaleđeno u škrinji. Smiljana se branila, nije ona ubila sestru. Jedan svjedok je tvrdio: kad se u ranoj mladosti posvađala s Jasminom, Smiljani su zjenice bile skroz izvrnute, kao kod opsjednutih. Kroz prozor sudnice, na krovu preko puta, ugledao sam crnog mačka. Sutkinja se, blijeda u licu, ispričala – mora kratko van. Iskoristio sam to da se približim optuženoj na klupi.
“Pišem dramu o vama i Jasmini… Oko Božića će se izvesti tu u Varaždinu. Želite li mi reći nešto što bi mi pomoglo da budem što istinitiji…”
Prostrijelila me pogledom od kojeg zadobijem napad teške anksioznosti, paranoje da je bacila na mene urok.
Blijed u licu kao i maloprije sutkinja, iskrao sam se iz sudnice i bauljao po Varaždinu. Posvuda crkveni tornjevi. Nađem se pred građevinom na kojoj je na spomen-ploči pisalo: baka (po majci) velikog hrvatskog književnika Miroslava Krleže umrla je u ovoj kući – varaždinskoj nemoćnici (Xenodochiju). Znoj me oblije. Ta Krležina baka, Terezija Drožar vjerovala je u crnu magiju. Kad joj je u jednom danu izgorjela kuća, štala i sve blago, rekla je da je to učinio đavo. Noć prije, na krovu štale, ukazao joj se u obličju crne mačke. To je Krleža ispričao Enesu Čengiću. Prenuo sam se kao iz noćne more kad je na zvoniku otkucalo sedam. A u pola osam trebao sam biti na premijeri drame “Nebo od gume” u varaždinskom HNK.
Pojurio sam u pansion nabrzinu se proprati. Apartman mi je bio u potkrovlju. Prisna, starinska atmosfera popravi mi raspoloženje. Ponadam se kako će mi kazališna uprava platiti da tjedan, dva ovdje odsjednem i nastavim pratiti suđenje Smiljani Srnec. Možda će se čitava moja drama i odigravat u sudnici. Pogotovo što sad pak pojedini svjedoci Jasminina oca prikazuju kao čovjeka kojeg je pijanstvo činilo agresivnim, nekom kolegi s posla alkoholiziran je razbio glavu… Iz sudnice ravno u kazalište! Zbilja i glumačka igra neka se uskovitlaju u božansku vijavicu koja će iz ljudskih duša pomesti sve demone! Tako sam zabrijavao, grabeći prema varaždinskom HNK. U tih par stotina metara od pansiona Maltar do kazališta kao da sam prevalio put od socijalizma, sela, pa do vladavine Austro-Ugarske. Predimenzionirana, veličanstvena zgrada varaždinskog HNK djelovala mi je poput raskošne, bečke grofice koja se na proputovanju zaljubila u dlakavoprsnog lovočuvara i zauvijek ostala u ovom gradiću, dosađujući se beskrajno. Na predstavu sam zakasnio više od pola sata. U ložu na balkonu upao sam taman dok je glumac Kerekeš dolje na pozornici izgovarao da je neki budući biskup koljena mazao šlagom, a ministranti u kostimima mačaka morali su mu lizat taj šlag. Opet mi se smračilo.
Nakon predstave, sišao sam na domjenak. Štrukle su se žutile na pladnjevima. Dokoračam za šank do redatelja Ozrena Prohića. Uzbuđeno mu krenem pričat doživljaje iz sudnice. Drama za koju me angažirao, “Škrinja”, sigurno će bit gotova do Božića. Prohić me blijedo gledao. Kakva sudnica, kakva Jasmina? On samo želi da nabrzinu napišem božićnu predstavu u kojoj djeca iz čarobne škrinje vade neobične poklone. Osjetim mučninu.
“Pa nisam ja Sunčana Škrinjarić da pišem dramolete o bakinim škrinjama! Ja pišem dokumentarnu dramu u stilu Kapoteovog Hladnokrvnog ubojstva!”
“Nije dobro miješati književnost i novinarstvo. Koliko je to loš spoj najbolje se vidi u Baretićevu Osmom povjereniku. To je kao da u dobro domaće vino sipaš običnu vodu. U Baretićevom slučaju još gore – morsku vodu”, Prohić od šankerice zatraži čašu vina bez vode.
“Došao sam ovdje pisati ozbiljno, a ne igrati se!” posegnem i ja za čašom.
“Da sam htio bit ozbiljan završio bih elektrotehniku ili medicinu. Igre mi dajte… Dajte mi komad s kojim se mogu igrat na sceni”, pred nas je stao glumac Stojan Matavulj, on je u Špišićevoj predstavi glumio kardinala kojem ministranti kostimirani u mačke ližu šlag s koljena. Ugledam onog crnog mačka kako se pandžicama uspinje na Matavuljevu nogu. Glumac ga odgurne, kao da se radi o običnoj, kućnoj mački. Mačak potrči u hodnik. Ja za njim. Moram se uvjerit je li utvara ili nije.
Kazalište je ispremreženo stepeništima, sobama, međukatovima, hodnicima koji ne vode nikamo. Obezglavio sam se u tom labirintu, uznojen se penjao i spuštao po zavojitim stepenicama. U jednom trenutku našao sam se u ogromnoj dvorani s lusterima iz tko zna kojeg doba. Tu sam skroz odlijepio, uvjeren da sam kroz borhesovski labirint završio u Alephu, prostoriji u kojoj se prelamaju sva protekla, sadašnja i buduća vremena. U ušima mi je odjekivala muzika nekog davnog bala, slušna halucinacija. Istrčao sam iz dvorane. Zašpurao se niz drvene, strme, zavojite stube, očito su vodile u samo podzemlje kazališta. Naglo sam se spustio u polumračan podrum, fulao stepenicu i pao u škrinju punu prastarih kostiju. Poklopac se sam od sebe zaklopio za mnom, nisam mogao van. Histerizirao sam, ali bio sam toliko pribran da izvadim mobitel. Svjetlost mobitelnog ekrana osvijetli lubanju pored mog ramena. Kriknem živinski. Ipak uspijem napiknut broj Prohićevog mobitela.
Ubrzo sam začuo škripu na stepeništu. Prohić se spustio po mene, otvorio škrinju. Lubanja je bila glumački rekvizit. Prohić mi je pomagao da se iskobeljam iz škrinje. I usput docirao citiranjem Danila Kiša: ne možeš literarno obrađivati temu iz stvarnosti, a da ne budeš kažnjen. Kiš, dok je u “Enciklopediji mrtvih” opisivao rak na plućima svog pokojnog tasta, i sam ga je dobio.
Komentari