NACIONALNA GROUPIE: Izgon iz Bandićeva raja

Za onu mačku Anastaziju koju su potjerali s krova dubrovačkog muzeja digli su se na noge intelektualci, a za mene nitko da pisne. U današnja vremena bolje je biti mačka nego čovjek

Nikome ne želim da proživi ovo što ja trenutno proživljavam – imati kao zaslužan umjetnik punih pet godina stan od Grada za koji sam morao samo plaćat režije, a onda dođe nova, gradska vlast i izbaci te na ulicu kao zadnje pseto. U takvim prilikama vidiš tko ti je prijatelj. Ispostavilo se da prijatelja nemam. Nitko mi nije priskočio u pomoć, niti jedan pisac nije u novinama napisao kako nije u redu to što mi rade. Jer to je na neki način i gušenje književnosti. Ako nemam krov nad glavom gdje ću stvarati, pisat kolumne, knjige? Po parkovima?

Zapravo jedina mi je ususret izašla glumica Marija Sekelez. Dopustila mi je da u njezinoj šupi držim torbe sa svojim stvarima. U stan me ipak nije mogla primiti jer ja sam previše neuredan, a kod nje je sve tako čisto. I moja odjeća bazdi po neopranosti, duhanu, alkoholu, ona si ne bi mogla dopustit da joj usmrđujem stan i da se svaku drugu večer kasno vraćam pijan iz Krole. Potpuno sam je razumio. Bio sam zadovoljan i s tom šupom u podrumu zgrade koju mi je prepustila. Iskreno, u toj šupi sam čak i prespavao dvije noći, sklupčao sam se na deki na podu, pokrio se svojim jorganom. Horor je bio kad mi je drugog dana, pred zoru preko lica pretrčao štakor. Još na obrazima osjećam njegov hladan, ljuskasti rep.

Shvatio sam da tako više ne mogu. Moram se sam izboriti za sebe, za svoja ljudska i umjetnička prava kad već nitko drugi to ne želi. Staroj u Đakovo ne želim se vraćat. To bi me uništilo kao pisca. Ne možeš iz Đakova sudjelovat u javnom životu. Radije ću u grob nego se vratiti u anonimnost provincije.

I sve to mi se događa baš u vrijeme kad su ukinute sve mjere protiv korone. Napokon mogu bez ikakve kovid-potvrde u ući u knjižnice, kina, kazališta, mogu putovati preko granice. Uspio sam čitavu epidemiju progurati bez cjepiva i kovid-potvrde i sad kad je svemu kraj umrijet ću do upale pluća ili ugriza štakora jer sklupčan spavam u podrumskoj šupi. Za onu mačku Anastaziju koju su potjerali s krova dubrovačkog muzeja digli su se na noge svi vodeći intelektualci, kolumnisti, a za mene nitko da pisne. U današnja dekadentna vremena očito je bolje biti mačka nego čovjek. Kao klinac uživljavao sam se da sam Mačak u čizmama. Tako sam lakše podnosio neveselu svakodnevicu, izgrede pijanog starog.

U ponedjeljak sam ušao u jedan od ulaza u Radićevoj. Čekao da naiđe netko od političara, jer ih se većina po Radićevoj penje prema Saboru. Nisam morao dugo čekati. Ubrzo sam spazio zastupnicu Karolinu Vidović Krišto kako uspravno korača po pločniku. Zavukao sam se u polutamu ulaza.

“Mijauuuuu-mijaoooo-mijauuuu”, ispuštao sam iz grla.

Karolina je zakoračila u ulaz.

“Di si, mala maco…” nježnim će glasom.

“Tu sam”, izašao sam iz tame.

Napravila je zgroženu facu. Brzo je izašla iz ulaza i još brže zakoračila prema Kamenitim vratima. Nisam joj se stigao obratiti ljudskim glasom uopće. Previše sam se uživio u ulogu napuštene mačke. Dvije noći na ulici i već lagano ludim.

Vratio sam se u ulaz. I nisam iz njega izlazio sve dok nisam ugledao mostovca Marina Miletića. Izašao sam pred njega, zamolio ga da me sasluša.

“Vi ste obećali da ćete kad se domognete vlasti počistiti sve koji su radili protiv hrvatskog identiteta, hrvatske kulture. Ja sam hrvatska kultura, objavio sam oko pet knjiga, otac mi je hrvatski branitelj, njegovu žrtvu u Domovinskom ratu često opisujem u svojim tekstovima. Pokojni gradonačelnik Bandić prepoznao je moj značaj, dodijelio mi gradski stan. I sad su me antikristi iz Možemo! izbacili na ulicu, a u stan uveli neko dvoje ukrajinskih andergraund pisaca. Razumijem ukrajinsku patnju i sve to… Ali neće ukrajinski pisci graditi kulturni identitet Hrvatske”, izverglao sam.

“Jesi li katolik, vjernik?” naglo će Miletić.

“Jesam, imam prvu pričest, krizmu, kao mali sam ministrirao u đakovačkoj katedrali.”

“Doista vjeruješ u Isusa Krista? Da je uskrsnuo od mrtvih?”

“Da, vjerujem. To je jedino što me drži na životu. Vjera u neki drugi bolji život. Iako blage veze nemam kako bi on trebao izgledat. Hoćemo li imat nebeska tijela nalik ovim našim zemaljskim tijelima? O, kako bih to volio. Imati neko ljepše, prozračno tijelo bez posramljujućih, unutrašnjih organa, bez želuca i crijeva koje moraš svako malo puniti i prazniti kao neka živina. Zato mi je Uskrs najdraži praznik. To kad učenici nađu prazan Kristov grob!” zanio sam se.

Miletić mi se blago osmjehnuo.

“Malo je danas, pisaca, kolumnista koji vjeruju u Boga, u život vječni. To što te crveni vragovi napadaju, tjeraju iz stana dokazuje da si na pravom putu. Svaki istinski katolik trpio je zbog vjere. Ponosno ponesi svoj križ. A što se tiče uskrsnuća i života nakon smrti, ne propituj to previše. U ovom životu ne možeš pojmiti kako to tamo izgleda. Samo vjeruj u uskrsnuće.”

“A di su mrtvi točno prije Posljednjeg suda? To baš ne razumijem. Kako idu u pakao ili raj bez tog Posljednjeg suda? A on koliko znamo još nije nastupio. Di su i što za to vrijeme rade svi oni mrtvi? Vi ste teolog, vi biste to trebali znati?”

“Morao bih ti to dugo objašnjavati, a žurim na sjednicu u Sabor. Možemo se jednom kasnije naći, pa popričati”, Miletić je dlanom zagladio razbarušenu kosu.

“Ja ću vas čekati… Molim vas, pomozite mi da se vratim u svoj stan. Ne mogu sam nosit ovaj križ.”

“Ne kukaj, nemoj biti mlakonja kao ovi koji nam vode državu”, Miletić me pljesne po leđima.

Dok je odlazio prema Saboru, doviknuo sam za njim:

“Sretan Uskrs! Ofarbajte u Mostu i meni jedno jaje u plavo!”

Komentiraj