NACIONALNA GROUPIE: Izdajalica za Igora Zidića

Provincijalci imaju velike ambicije, to znamo iz Stendalova ‘Crvenog i crnog’, seljačić Žilijen Sorel naumio je postati novi Napoleon. Pjevač zabavne glazbe Miroslav Škoro naumio je postat predsjednik

Iz pouzdanih povjesničarsko-umjetničkih krugova saznao sam da se u stožeru predsjedničkog kandidata Miroslava Škore nalazi jedan kulturnjački kapitalac, Igor Zidić. On je Škori trebao pomagati na polju kulture. Polje kulture, stupidan izraz, ali u Škorinu slučaju možda najtočniji. Mogao sam zamisliti kako Škoro običnom, seoskom kosom kosi pšenicu na polju kulture, a onda dolazi Zidić s kombajnom i pokosi čitavo to polje u pola sata. Priprosti Hrvati vole kulturu uspoređivat s poljoprivredom. Nije slučajno književna kritičarka Jagna Pogačnik svoju zbirku književnih kritika nazvala “Kombajn na književnom polju.”

Provincijalci uvijek imaju velike ambicije, to još znamo iz Stendalova “Crvenog i crnog”, ubogi, ali ambiciozni seljačić Žilijen Sorel naumio je po svaku cijenu postati novi Napoleon. Pjevač zabavne glazbe Miroslav Škoro naumio je pak postat predsjednik države. Ja koji nemam pojma o slikarstvu naumio sam svojevremeno napisat knjigu o suvremenim hrvatskim slikarima, nazvao sam je “Slikaranje”. I ni više ni manje htio sam da mi predgovor za nju napiše Igor Zidić, baš kao što je napisao za Vaništinu knjigu zapisa. Ali Zidić me odbio.

Sad kada sam se dokopao informacije da je u Škorinom stožeru, ponovo sam ga zamolio za sastanak. Imam mu, rekao sam, nešto jako važno ponuditi, nešto što bi moglo biti presudno za predsjedničke izbore. Nešto što bi Kolindu moglo uništiti baš kao što je Milanovića na izborima uništilo ono kad ga je netko tajno snimao na sastanku s braniteljima. Zidić nije mogao odbiti.

Našli smo se u restoranu “Kod Pere ustaše”. Zidić je bio nervozan, htio je da odmah pređem na stvar. Naručili smo puricu s mlincima. Oglodao sam kost, isisao srž iz nje i uperio je prema Zidiću.

“Vidite, tvrdi desničari vole jesti jaja od bikova, gristi kozlićeve butine, pit mlijeko direktno iz kozjeg vimena, ali naroguše se, vrijeđa ih i sablažnjuje pokazivanje ikakve ljubavi prema životinjama. Sablažnjuje ih ako netko pušta psa na krevet.”

“Došli ste mi držat predavanje o životinjama?” namrštio se Zidić.

“Jeste li vidjeli onu slovensku umjetnicu koja je prošli tjedan imala performans u Tehničkom muzeju? Ono u sklopu izložbe posvećene temi Ekstravagantna ljubav .”

“Ona šta je dojila psa?” zgađeno će Zidić, stružući nožem meso s onog što je nekad bila puričina noga. Suzdržavao se da jednostavno zubima oglođe kost kao što ja sam učinio. Pa desničari se ovdje “Kod Pere ustaše” i okupljaju da na miru, kao nekad u svojim selendrama, mogu glodat kosti. U fićfirićkim restoranima u centru to bi bilo skandalozno.

“Da. Maja Smrekar”.

Onda mu nabrzinu izverglam kako ja već skoro godinu dana šetam Kolindinu kuju Kiku. A umjetnica Maja Smrekar u Austriji je pred izbore napravila skandal. Liberalne struje dodijelile su joj uglednu nagradu Zlatna Nika. Na to su se digli na noge svi austrijski radikalni desničari, svoju kampanju bazirali su na prosvjedovanju protiv dodjeljivanja nagrade ženi koja doji psa.

Smrekar je očito skandal-majstorica koja diže prašinu na čitavom prostoru bivše Austro-Ugarske. Ja sam preko Siniše Labrovića stupio s njom u kontakt.

Imam osjećaj da je ona spremna i tu u Hrvatskoj izvest skandal sad pred predsjedničke izbore. Ja bih joj potajno doveo Kiku, ionako je šetam gdje me je volja. Smrekar bi je podojila i snimila video. Mlijeka tog posebnog psećeg još ima u dojkama, nekim kemijskim putem si ga je upumpala u sise. Ako to mlijeko obožava njezina kujica Ada, sigurno će i Kiki prijat.”

“Vi ste baš naumili zgadit mi ovu finu puricu!” prosvjedovao je Zidić.

“Nemojte sad bit picajzla. Vi za dobrobit Škore morate organizirat u Modernoj galeriji tu izložbu na kojoj bi bio izložen videorad Maje Smrekar kako doji Kiku. Time bi zauvijek uništili Kolindu u očima svih desničara, više ne bi bilo kod njih dileme hoće li glas dati Škori ili Kolindi. Zgađeni i sablažnjeni videouratkom, osuli bi kamenje na Kolindu puno više nego kad je po banketima hranila Vučića…”

“Što, i Kolinda je hranila životinje?” smeteno će Zidić, mozak mu se valjda pogubio od mlazeva dekadencije kojima sam ga zaprskao, a on je još k tome u godinama…

“Ma, Vučić, srpski premijer.”

Zidić rastreseno kimne glavom.

“Pristajete li onda organizirat joj tu izložbu uoči predsjedničkih izbora?”

“Zanimljiv je… I ima logike u tome što mi govorite… Doduše, udbaške. Udbaši su se služili umjetnošću kao oružjem… I ne bih želio da se moje ime veže uz tako nešto profano…”

“Opet se sad pravite uzvišeni, fini, a u Hrvatskoj to ne prolazi, ovdje se igra grubo… Uostalom kao da već niste Lupinu organizirali izložbu na kojoj su bile izložene fotke polugolih ženski koje poziraju s konjima… Tad ste podigli veliku prašinu, feministice su oštrile pera na vama, optuživale vas da ste u svom tekstu o toj izložbi izjednačili žene s konjima, kobilama…”

Zidić zgroženo zatrese glavom.

“Zašto da se ja ponovo upetljavam u skandal… Zašto je uopće važno da baš ja organiziram tu perverzariju…”

Slavodobitno podignem mobitel.

“Imate pravo. Više i nije… Ja sam svoje dobio. Snimao sam čitav ovaj naš razgovor. Iz kojeg se jasno vidi da ste preko kulture spremni rovarit protiv Kolinde. Kad to objavim, još jedan jaki igrač iz Škorinog tima razotkriven je i izbačen iz igre.

Zidić odgurne tanjur od sebe. Zabije glavu među dlanove.

“Bože moj… Koliko još Udbinih kaleža moram ispiti? Zagorčili su mi mladost, a sad će i starost…

Hercegovci za stolom u dnu sale, uz litrenke Žilavke zapjevali su Thompsonovu pjesmu kao da bodre Zidića: “Moj je život/knjiga puna ratova…”

Komentiraj