Iscrpljen i znojan, hodao sam prema Jankomiru. Dario Juričan pozvao me da gostujem u njegovom tok šou Direktor svemira. Ponudio mi je poslati taksi. To mi je dalo osjećaj da sam poput američkog pisca Trumana Kapotea po kojeg je Dik Kavet slao limuzinu da mu dođe u šou. Ali iz daljnje prepiske shvatio sam da Juričanu baš i nije milo trošiti na taksi. Između redova dao mi je do znanja da će poslati taksi ako baš nikako drugačije nisam u stanju doći.

Od Remize sam malo hodao pješke, malo ulazio u buseve. Razmišljao kako ću u emisiji biti zajedno s najpoznatijom influencericom Elom Dvornik i mladim lavovima jutjubertsva. Kako porazno za nekoga tko je nekad želio biti ozbiljan pisac, držao se deset zapovijedi Danila Kiša upućenih mladim piscima. Jedna je od njih bila: ne profaniraj svoj poziv.

Nadomak Jankomiru zazvoni mi mobitel. Valjda Juričan brine jer kasnim. Javim se. Neka ženska iz Poglavarstva.

“Svirac?”

“Da…”

“Vi još koristite stan koji ste dobili od Grada kao zaslužni književnik?”

“Da. I zadovoljan sam.”

“Toliko zadovoljni da idete gostovat kod Juričana onog u tok šou…”

“Očito ste u toku. Vidjeli ste da idem?”

“Vidjeli smo, da. Možete onda kod njega i stanovat. Redatelj i pisac, kao na Monmartru.”

“Ali… Ja ću u tamo branit sve u vezi Bandića, evo baš sam nadomak studija… Zašto ne bih iskoristio medijsku prostor za promociju Bandića… Ko kad je Raspudić Acu Stankovića iskoristio za promoviranje Mosta. Odradit ću to makijavelistički…”

Muk.

“U redu. Pomno ćemo pratit snimku”, poklopila je službeni telefon.

Nemam ovdje prostora opisivat muke koje sam prošao da bih pronašao hangar u kojem se snima šou. Juričan me dočekao hladno, indisponirano. Prijašnjeg gosta Acu Stankovića na sva usta je hvalio zbog profesionalnosti, točnosti. Dok sam se presvlačio u veceu u novu košulju s ruskom kragnom, čuo sam Daria kako glasno govori suradnicima:

“Nevjerojatno. Tip mi zakasni više nego Ella Dvornik. Al sad šta je tu je, nemam izbora, moramo ga snimit.”

Skoro su mi suze potekle. On misli da glumim razmaženog, neodgovornog influencera… Nije mu na kraj pameti da sam zakasnio jer mu nisam htio stvarat trošak za taksi.

Ušao sam u studio. Sjeo u fotelju. Natočili su mi džin tonik s kockicama leda. To mi je vratilo raspoloženje. Nekontrolirano sam počeo hvaliti studio, organizaciju – sve ovo tako je američki! I odmah se posrao po svim prijašnjim emisijama u kojima sam gostovao.

“Lako te kupiti. Čašom džina”, otpočeo je Juričan šou.

“Još i lakše. Čašom Simfonije ili Ribara.”

S vina smo prirodno prešli na Bukovskog. Pričali o razlici između fanova Bukovskog i Karvera.

“Karverovci samo piju, a bukovskijevci piju i previše jebu”, sumirao sam.

Pa spomenem porno priče koje sam, kao nekad Bukovski, pisao za jedan porno časopis.

“Ti si kao Raspudić. On je pisao ljubavne romane za Stori.”

“Različit sam. Ja sam pisao tvrdu pornografiju, a on ljubiće. Zato je u stanju Mariju Selak onako divno nazvat malom lavicom.”

“Mala lavica? Tebi je to fakat divno? Izvaljivanje takvih treševa? Svaka ženska bi povratila od toga”, Juričan zamahne tankim sado-mazo bičem po zraku.

“Griješiš. Nakon što je Raspudić to izjavio, meni su u Kroli na ramenu plakale ganuto mnoge novinarke i feministkinje, naricale zašto one ne mogu naći muškarca koji će im davat takve romantične izjave: da su male lavice s kojima će se borit protiv narodnog neprijatelja”, iskapio sam džin i posegnuo za bocom na stoliću, otvorio je. Juričan popizdi, bila je to sponzorska boca. Razdraženo mi saspe:

“Puno sereš za nekog tko tako malo radi, pišeš jednu kolumnu tjedno…”

“Vedranu Rudan je i to ubijalo. A ti se pak previše ubijaš od posla. Rastrčao si se na sve strane, sagorjet ćeš kao krijesnica”, spremno uzvratim. I nadosolim:

“Nisam ja kao ovi tvoji jutjuberi… Ipak nešto i čitam. Prošlo ljeto pročitao sam čitavog Prusta… Pišem i opsežni roman o svom djetinjstvu u Đakovu, hrvatskom Kombreju.”

Nastavili smo trkeljat, jezik mi se pleo. Kako je džina u boci nestajalo, tako su mi odgovori postajali sve konfuzniji.

Nakon emisije, vratio sam se do grada s Juričanovim montažerom Ivorom Šonjom, on je pozvao Uber. Pričali smo o novinarima, piscima. Taksist nam preko ramena dobaci da je i on neko vrijeme radio kao novinar. Sad piše zapise iz taksija. Onda ih snimi pa u autu pušta mušterijama. Pustio je i nama. Pomislio sam kako je Orvel imao pravo kad je zloguko prorokovao – u budućnosti će svi nešto srat, a nitko nikog neće slušat. Dotučen taksistovim ispovijestima, izašao sam iz Ubera pored Krivog puta. Ušao unutra, na šanku si natočio veliki gemišt. Dok sam pio, zazvoni mob. Opet ona ženska iz Poglavarstva. Zanimalo ju je kako je prošlo. Jesam li govorio o Bandiću?

“Jesam… Juričan me pitao mislim li da Bandić ima ikakve šanse opet pobijediti za gradonačelnika. Rekao sam da će nakon operacije glasnica vrlo vjerojatno uspjeti u tome. Ali Juričan je odmah tamo montažerima u studiju rekao da to režu. Jebi ga, nije išlo uživo.”

“I to je sve?”

“Uglavnom. Kasnije smo se jedan drugom kao u Oprah šou žalili na fizičke nedostatke. Ja na nagli gubitak kose, on na podbradak.”

“Ma, ti fejkaš ko i taj Dario. Sigurno se sad pitaš što ti je to trebalo?”

“Ne. Moram svugdje gostovat ako želim postat vidljiviji influencer. Sve mi se čini da će uskoro biti isplativije biti influencer nego član Bandićeve stranke”, posegnem za gemištom.

Začujem kako je ženska pljunula na pod ureda. I to tri puta. Po tome sam zaključio da je porijeklom iz ruralnih krajeva u kojima vlada praznovjerje.