Onda je još halom prošetao Tonći Huljić i ja sam, NE BIH LI MU SE DODVORIO, pokušao povest njegovu pjesmu, u gejastom falsetu sam zapiskutao: ‘Ja san rojen da mi bude lipo…’ Zamuknem. Ugledao sam Stojku, izbezumljenu od bijesa. ‘Mizerijo… Sat vremena te čekam. A ti tu ločeš i pjevaš s Dečakom i Aljošom. Licemjeru ogavni. Gore u Jabuci si pljuvao po Vatri i Pavelu, a sad im se tu jadno dodvoravaš’

Nisam u subotu imao s kime izaći, lutao sam po centru ne bih li sreo nekog poznatog. Očajan, nazvao sam svoju bivšu curu Stojku. Javila se, a ja da je perfidno dobijem na emocije predložio sam joj da se nađemo ispred Lisinskog, u kojem je njen nedavno preminuli stari desetljećima gudio violinu u Filharmoniji.

U devet sam je čekao ispred glavnog ulaza u Lisinski. U blizini začujem muziku, žamor. Otkoračam do onog vodoskoka ispred prostorija Matice iseljenika. U onom kafiću što je otvoren u sklopu prostorija Matice iseljenika održavao se nekakav parti. Van izađe Petar Grašo da dade izjavu TV novinarki, šaleći se:

„Opet moram govorit nešto pametno.“

TAJ KAFIĆ U SKLOPU MATICE ISELJENIKA dovitljivo je nazvan Matis. Vrata širom otvorena. Navirim se unutra, a tamo hrpa TV novinara, voditelja, glumaca, pjevača… Eno kod šanka stoje Mia Dimšić i Domenika, glasno pričaju što su sve taj dan fino pojele. Duboko udahnem zrak i za Grašom ukoračim u kafić. I nitko da mi zapriječi prolaz.

Odahnuo sam kad sam se našao unutra i shvatio da nitko ne obraća pažnju na mene, da me nitko neće doći udaljit. Doduše, uskoro mi je to što baš nitko ne obraća pažnju na mene postalo i teret. Jer sam otuđeno kao duh hodao kroz hrpu poznatih faca s televizije. Osjećao sam se kao da sam Alisa u zemlji čudesa, ali umjesto kroz ormar, u taj čarobni svijet ušao sam kroz TV ekran. Pomislim, postat ću previše upadljiv ako ću stalno ovako hodati po prostorijama totalno solo, a svatko s nekim priča, komunicira. Žudio sam i za pićem, jer svi su ruci držali obilno natočene čaše. Bila su tri šanka. Promatrao sam kako svatko dođe i naruči koje god piće želi. A, ne vadi nikakav novac, karticu, baš kao u nekom komunističkom snu. Ipak, bojao sam se sam to pokušat napravit. Što ako barmen iz mog uplašenog pogleda shvati da sam ovdje slučajno, bezveze upao. Ali nisam više mogao izdržat nelagodu i suho grlo. Odlučio sam, idem na sve ili ništa. Stao sam iza kuhara Pažanina i kad je on nonšalantno naručio viski- kolu, rekao sam barmenu što sam mogao opuštenijim glasom:

„I meni to isto, molim.“

I BARMEN MI JE NAJNORMALNIJE NATOČIO. I ništa nije tražio zauzvrat. O jebote! Nažalost, uslijed tog ushićenja, dok sam se s viskijem povlačio brže bolje natrag u gužvu kao lisica koja odvlači još krvav plijen u šumu, laktom sam trknuo trenera Dalića. Vino mu se prolilo po bijeloj košulji. Ispričavao sam mu se, a on me samo gledao onim istim ledenim pogledom s kakvim je pratio izvođenje penala na Svjetskom prvenstvu. Da, on stvarno zna održat hladnokrvnost u svakoj situaciji.

Kad sam shvatio da mogu do mile volje besplatno naručivat, stalno sam se kao biljarska kugla odbijao od šanka do šanka i naručivao nova i nova pića. Bio sam na onom stupnju pripitosti kad više ne osjećaš nikakvu nelagodu i svi ti se čine prijateljima. Na maloj pozornici krenuli su se izmjenjivat pjevači: prvo je pjevao Grašo, pa Nina Badrić, pa Zorica Kondža. Saznao sam da se nalazim na partiju nagrade Zlatni studio. Pokušavajući uspostavit komunikaciju, glumici Nini Violić nehotice sam sjeo na statuicu njezine nagrade i iskrivio žice na vrhu. Ohrabren viski-kolama otišo sam njenu savijenu nagradu zamijenit s istom takvom, ali neoštećenom nagradom glumca Pleštine, on je svoju odložio na stolu i vjerojatno neće ni primijetit razliku. Nina se raskalašeno smijala mom smionom činu. Dakle, totalno sam se opustio i počeo uklapat u atmosferu koja je općenito postajala sve opuštenija. Pjevač grupe Vatra je s pjevačem Pavela Aljošom u mikrofon pored pozornice pjevao Balaševićevu, „Svirajte mi jesen stiže“. Pridružila im se i Zorica Kondža i još neki. Emocije su me preplavile kao izmet začepljenu vece školju.

DOŠAO SAM DO NJIH I KRENUO S NJIMA PJEVAT svojim meketastim glasom. Dečaku sam bojažljivo položio dlan na rame. Evo, svi zajedno se prepuštamo balaševićanskim osjećajima, a gore s pozornice kao dobra majka nad nama svojim glasom bdije Zorica Kondža. Onda je još halom prošetao Tonći Huljić i ja sam, ne bih li mu se dodvorio, pokušao nakon Balaševićeve, povest njegovu pjesmu, u gejastom falsetu sam zapiskutao: „Ja san rojen da mi bude lipo…“ Zamuknem naglo. Pred sobom sam ugledao Stojku, izbezumljenu od bijesa.

„Mizerijo… Sat vremena te čekam. A ti tu ločeš i pjevaš s Dečakom i Aljošom. Licemjeru ogavni. Gore u Jabuci si s onim ostarjelim rokerima pljuvao po Vatri i Pavelu, a sad im se tu tako jadno dodvoravaš. Kako mi se gadiš! U šta si se ti to pretvorio. Tebi je važnije ulizivat se tim kao poznatima, nego mene ne zajebat. Ušljivi snobić iz Đakova dogmizao u Zagreb postat pisac, a postao je… Piskaralo se koje povlači po inventima i onda u svojoj kolumnici piše o tome. Napiši i ovo da si s Dečakom pjevao Balaševića, pa probaj onda doći više ikad gore u Jabuku i glumit buntovnika za šankom!“

„Bravo, divojko! Ovo danas šta vidin i nisu muški. Baš san to govorila ovin mladim novinarkama: cure, di su vama muškarci, nema ih, jadne vi. I pitala san se ko je ovi mulac šta nam se tu uvalio i arlaukanjem nam kvari pismu…“, sasula je dalmoški neuvijeno Zorica Kondža. Aljoša i Dečak gledali su me pogledima razljućenih dječaka. Znao sam, valja mi se što prije izgubiti. Pogotovo što me radoznalim pogledom počela odmjeravat novinarka Ema Branica. Očito je u meni vidjela dobar materijal za novu reportažu, gledatelji ‘’Provjerenog’’ mogli bi se naslađivat mojom bijedom. Dok sam uznojen od srama izlazio iz Matisa, začuo sam kroz mikrofon Stojkin glas, pjevala je s Ninom Badrić: „Rekao si, nikad neće doći kraj, a došao je“. To je valjda išlo meni.

Komentiraj

Podijeli objavu
Prethodni članakDEBELJAK “Važno osigurati financijsku injekciju Uljaniku”
Sljedeći članakTrump odbija okriviti bin Salmana
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.