NACIONALNA GROUPIE: Hoću, Senfe, hoću – u gradsku čistoću

‘Uz kvalitetno ulizivanje možda ga Plenković postavi za ministra razvoja i obnove umjesto Darka Horvata. Pa pogledajte kako je ulaštio pločnik. Već samim tim kvalificiraniji je od Horvata koji nije obnovio ništa osim svog odijela i kravate’

Postao mi je svojevrsni fetiš odlazit u zgradu u kojoj stanuje predstojnik Ureda predsjednika Vlade, Zvonimir Frka-Petešić. Sve zgrade po centru Zagreba razdrmane su od potresa, memljive, vonjaju po plijesni. Djeluju poput staraca na štakama koje je na cesti udario auto. Nije ni čudo što su se svi mlađi odselili u neke druge države. Nitko ne želi praviti djecu u tako nesigurnim nastambama. Darvinistički logično. U Zagrebu ostaju samo starci, luzeri, uhljebi i HDZ-ovci. Kao u nekom hororu o prokletom gradu u kojem obitavaju zombiji.

Jedino se u zgradi u kojoj živi Frka-Petešić nešto zbilja pokrenulo, izvršila se obnova. Kako lijepo mirišu svježe ofarbani zidovi! Udišem njihov miris kao što sam u pubertetu snifao Tigar ljepilo. Dlanovima prelazim po novoj, finoj, čvrstoj žbuki kao po grudima prekrasne žene. Jedan dan sam u tom milovanju zidova otišao malo predaleko, spustio sam hlače i gaće da čitavim tijelom osjetim taj obnovljeni zid. I baš u tom trenutku iz svog stana se spuštao Frka-Petešić. Na blijedom licu vidio sam mu grč uplašenog činovnika. Valjda je postao svjestan da je medijska halabuka oko ove jedine obnovljene zgrade u centru počela privlačiti raznorazne ekshibicioniste. I nije bio u krivu ako je tako mislio. Osim mene, oko zgrade se motao i podeblji djelatnik gradske čistoće. Po sat vremena meo je, krpom glancao pločnik ispred zgrade. Vidjelo se da baš nije vičan metli ni fizičkom radu. Ali nitko na njega nije obraćao pažnju, nikome osim meni nije upadao u oči, sve do prekjučer kad je svojim triciklom prepriječio ulaz u zgradu. Pločnik pred zgradom bio je previše uglancan pa se prevrnuo na triciklu i ostao onako pretio ležat prikliješten ispod tog smetlarskog prometala kao žohar koji se ne može prebaciti na nožice. Zelena kanta pala je s prevaljenog tricikla baš pred ulazna vrata kao balvan na cestu u balvan-revoluciji. Stanari nisu mogli izaći iz zgrade. Virkali su kroz odškrinuta vrata i vikali djelatniku gradske čistoće da makne bicikl.

“Ne mogu! Pa vidite da sam prikliješten!” dahtao je s poda.

Uskoro se među zabarikadiranim stanarima pojavio i Frka-Petešić. Opet je bio blijed u licu. Sad su valjda i stanari zgrade shvatili da je taj čovjek uklet već samim svojim prezimenom, gdje god se u zadnje vrijeme pojavi diže frku. Možda je sav njegov problem u tome što se ne zove samo Zvonimir Petešić.

“Pa pomozite mu, šta ga samo gledate!” poviknuo mi je Frka kroz odškrinuta vrata.

“Zakasnit ću zbog tog smetlara na posao!” histerično se izderao neki drugi tip iz ulaza.

“Ne vrijeđajte me, ne nazivajte me smetlarom! Dosta je meni poniženja! Kao da me nije dovoljno ponizio gradonačelnik Senf! Zbog njega sam morao uzet ovu metlu i tricikl! Nije mi ostavio puno izbora! Metla ili otkaz! A imam ženu i četvero djece! Supruzi mi je Senf isto oduzeo egzistenciju, ukinuo joj naknadu za roditelje odgojitelje!” koprcao se tip na podu kao Gregor Samsa. I on je doživio okrutni kafkijanski preobražaj – od gradskog činovnika preobrazio se u smetlara.

“Pa pomozite čovjeku! Vidite da se muči!” opet sam začuo Frku.

“Kako mu ja mogu pomoći? Pomozite mu vi… Čovjek ste od premijerova povjerenja! Izmislite mu neki posao u uredu! Vidite da nije u stanju bit sme… komunalni djelatnik. Jadnik svaki dan glanca tu pod pred vašom obnovljenom zgradom, valjda da ga primijetite i smilujete mu se. Jel tako, jel imam pravo?” zagledam se u oči nesretniku na pločniku.

On samo slegne ramenima.

“Obećajte mu neki posao u premijerovu uredu i ja ću njega i tricikl maknut s ulaza”, kažem Frki.

“Gospon Petešić, ne dajte se ucjenjivat od tog uličara!” zakreštala je neka od susjeda.

“Možda mu ja mogu naći nešto u svom odvjetničkom uredu. Što ste, gospodine, radili prije nego što vas je gradonačelnik prebacio u gradsku čistoću?” javio se onaj histerični u odijelu i kravati.

“U gradskoj plinari sam ucrtavao kružiće pored imena onih koji su platili plin.”

“Znate li raditi išta osim toga?”

“Sigurno se naučio dobro ulizivati. Neka ga gospodin Petešić odvede premijeru. Uz kvalitetno ulizivanje možda ga Plenković u novom preslagivanju Vlade postavi za ministra razvoja i obnove umjesto Darka Horvata. Pa pogledajte kako je metlom obnovio, ulaštio pločnik ispred vaše zgrade. Već samim tim kvalificiraniji je od Horvata koji nije obnovio ništa osim svog odijela i kravate”, lobirao sam kod Frke za djelatnika gradske čistoće koji se uz teški napor i muku napokon uspio iskoprcat ispod smetlarske trokolice. Jedva je disao. Valjda od satova tjelesnog odgoja u osnovnoj školi nije bio izložen ovakvim fizičkim naporima. Ostalo mu je još taman snage da nogom odgurne malo kantu od ulaznih vrata.

Frka-Petešić i ostali stanari izmigolje iz zgrade.

“Tko ste uopće vi? Svaki dan vas vidim kako nam se motate po zgradi, izvodite neprilične stvari s našim obnovljenim zidovima. Vidim li vas još jednom da to radite, pozvat ću redarstvenike”, obrecnuo se na mene Frka-Petešić.

“Kao i vi, ja sam ptica nebeska. Nemam ništa svoje, ni stana ni ušteđevine. Vi živite u stanu od države, ja u stanu od grada. Doduše ja na periferiji, vi u samom centru. Ja ko ptić zobam salame iz Špara, a vi i premijer s pelenastim najlonom na glavi grickate skupocjene paške sireve kao Tom i Džeri. Premijeru je salama u ustima samo kad proziva medije, oporbu. Inače tamani tamnožuti paški sir.”

Na te moje riječi Frka je samo frknuo nosom i produžio u smjeru Banskih dvora. Gregor Samsa je trenutak gledao za njim, a onda se vinuo na tricikl i uz stenjanje zavrtio pedale. Senfov kukac se ipak nije preobrazio u premijerova leptira.

Komentiraj