NACIONALNA GROUPIE: Gonganje u GONG-u

‘To je… Miroslav Škoro poslao. Zahvaljuje nam što smo revno opominjali PREDSJEDNICU KOLINDU da naslikavanje s vojskom i policijom ne koristi u predizborne svrhe. Kolindu zapravo naziva barunica Kolindeli jer autobusom, kao barunica Kasteli kočijom, gazi sirotinju’

Na božićnom domjenku u prostorijama GONG-a na Trgu bana Jelačića, pomislio sam: danas najbolje vidiš koliko vrijediš po tome na koliko si božićnih domjenaka pozvan. Do sada sam već bio na pet domjenaka po raznim redakcijama, time sam mogao biti sasvim zadovoljan. Ali đavo mi nije dao mira. Želio sam do Božića natući okruglu, dvoznamenkastu brojku. Istini za volju, na ovaj domjenak u GONG-u nisam bio pozvan, nego sam u Kroli cugao s tipom koji je u jednom trenutku rekao da ima pozivnicu za dvoje na GONG-ov domjenak, mogli bismo se prebaciti tamo, blizu nam je, a moguće da će gore biti i zgodnih aktivistica koje na muškarcima ne gledaju toliko njihov izgled i marku odjeće, nego ih procjenjuju prema žaru ideala.

NA DOMJENKU SE SKUPILA uglavnom ljevičarska ekipa. A meni kao da je na čelu pisalo da sam sin bivšeg šatoraša. To je isto kao da je na neki otmjeni, londonski bal uletio sin štakoraša. Ove GONG-ove prostorije vratile su mi nevesele uspomene na vrijeme kad sam bio izbačen iz gimnazije. Tada se još nije znalo da će vojni rok biti ukinut. Pa sam došao ovdje u GONG tražiti savjet kako da ostvarim pravo na civilno služenje vojske. Sjećam se, neki tip s dredloksima i okruglim cvikama rekao mi je da civilni vojni rok mogu odrađivat u nekom od staračkih domova. Zlurado mi je opisivao koje bih sve poslove tamo trebao obavljat – od mijenjanja pelena nepokretnim starcima do održavanja sanitarnih čvorova. Tako da sam odustao od civilnog služenja vojske. Radije ću, čvrsto sam tada odlučio, stati na neku zaostalu, nagaznu minu na vojnom poligonu u Šepurinama, nego starcima mijenjati pelene.

GONG-OV DOMJENAK BIO JE… blago rečeno, oskudan u hrani piću: samo neke grickalice, sokovi na razrjeđivanje i kartonski kanisterčić vina Laguna kupljen na blagdanskoj akciji u Lidlu. Oko deset navečer netko pozvoni na vrata. Izvršna direktorica GONG-a Jelena Berković ode otvoriti. Na pragu, mladić u žutom prsluku u ruci je držo poveću kartonsku kutiju. Ispostavi se da je dostavljač. Gongovcima je donio paket, pisamce uz njega. Netko se jadno našalio – budimo pažljivi, možda je eksploziv. Dok je dostavljač bio na odlasku, pored njega se kroz širom rastvorena vrata provuče SDP-ovac Peđa Grbin. Morao se pogrbit da uđe, toliko je bio visok. Svi smo se znatiželjno navirivali nad paket. Jelena Berković ga rastvori. Unutra hrpa suhomesnatih proizvoda, butelji vina. Vidio sam kako se Peđa Grbin obliznuo, a bome i ja. Napokon dobro vino, konkretna hrana.

Peđa i ja prvi posegnemo za kobasicama i kulenom. Jelena Berković zamalo nam spljošti prste silinom kojom je zatvorila kutiju. Razdrapa kuvertu koju je dostavljač dostavio uz paket. Micala je usnama dok je u sebi čitala pisamce.

“Šta piše?” upita je gongovka Sanda Malbaša.

“To je… Miroslav Škoro poslao. Zahvaljuje nam što smo revno opominjali predsjednicu Kolindu da naslikavanje s vojskom i policijom ne koristi u predizborne svrhe. Kolindu zapravo naziva barunica Kolindeli jer autobusom, kao barunica Kasteli kočijom, gazi sirotinju. I na kraju poručuje: Dragi moji gongovci, poslao sam vam malo svojih domaćih džakonija da mi osnažite i na skorašnji dan izbora revno pratite glasanje. U Hrvatskoj se sve krade, pa i glasovi.”

“Možemo se sad poslužiti?” nestrpljivo upitam.

Jelena odmahne glavom. Nema šanse, kaže. Pojesti te kobasice, popiti vino, značilo bi da su u GONG-u primili mito od predsjedničkog kandidata.

“Odmah sutra ujutro moramo to vratiti Škori.”

Ne znam tko se više sneveselio na taj izljev pravednosti, Peđa Grbin ili ja. Sluđen od želje za autohtonim mesnim proizvodima iz rodne mi Slavonije, najljubaznije što sam mogao zamolio sam izvršnu direktoricu GONG-a:

“Možete li mi, molim vas, barem dopustiti da se naužim mirisa kobasica i kulena?”

VODIO SAM SE IZJAVOM svog pokojnog djeda Baje da se on na tavanu znao najesti već od samog mirisa sušenih kobasica, šunke.

Jelena Berković sumnjičavo me gledala.

“Pusti čovjeka neka se bar nasnifa. To nije protuzakonito. Mislim, snifanje ili kako mladi kažu, gonganje… ” zauzme se Peđa Grbin za mene.

“Gonganje je itekako protuzakonito”, obrecne se Jelena.

“Da, gonganje ljepila i ovih novih droga u bočicama… Ali ne i kobasica, pobogu! Daj, pusti ga, neka se nasnifa. Nakon njega ću i ja malo. Da bar kroz nos osjetim taj Škorin kulen…” Peđa maramicom pročisti nosnice. Jelena nevoljko rastvori kutiju.

“Ajde, ti prvi”, Peđa me pljesne po ramenu.

Nadvijem se nad kutiju. Udisao sam i izdisao punim plućima, kao na sistematskom pregledu. Problem je bio što sam već danima vukao virozu. Pri jednom izdisanju iz obje nosnice iscuri mi pjenasta, prozirna sluz. Jelena je kriknula u panici:

“Budalo!”

Tutnula mi je u ruke vlažne maramice da, dok se još nije upila, pobrišem nosnu sluz s kožice kulena i kobasica. Sad mi je bilo jasno zašto domaći kulen, kobasice, šunka moraju imati tu zaštitnu kožicu koju je tako naporno guliti, odvajati. Dobri div Peđa Grbin pomogao mi je brisati. Maramicom je pažljivo čistio kulenovu seku, kao violinistički virtuoz koji specijalnom krpicom briše prašinu sa Stradivarijeve violine. Prelazeći maramicom po naboranoj kori kulenove seke nalik oklopu nekog, radijacijom uvećanog, sluzavog kukca, mrmljao je sebi u bradu:

“Valjda Škoro to neće jesti, nego dati gostima… Inače, ne gine mu teška viroza, hunjavica, pa neće moći izać na izbore. I to bi onda bilo prvi put u povijesti GONG-a da je izravno sabotirao predsjedničke izbore.”

Jelena Berković problijedi. Koža na licu poprimi joj kartonsku boju kutije koju je Peđa Grbin pažljivo zatvarao.

Komentiraj