S poznanicom TV novinarkom stajao sam ispred jedne od osnovnih škola u centru Zagreba. Čekali smo da učenicima završi prvi dan nastave u pandemijskim, korona uvjetima.

“Matanić mi je jednom u Sedmici pričao da je režiserima najteže kad moraju radit na filmu s djecom. Već od malih nogu navikli su na glumatanje, izvještačenost, nisu u stanju djelovat prirodno. Isto je tako meni kad moram uzimat izjave od djece… Ili su isforsirani, starmali da ti se smuči ili pak bubnu nešto toliko glupo, šokantno da te strah to stavit u prilog, roditelji te mogu tužit da si im u ovo traumatično doba dijete izvrgnuo ruglu”, jadala se novinarka.

“Čim malo odrastu ta djeca postanu influenseri. Sami na ju tjub snimaju svoje izjave. Što gluplje, to imaju više pratitelja. I onda ih dočeka Matanić, na fejsbuku izvrijeđa kao što je onu influensericu koja se pokušala dokopat besplatnog ručka u jadranskom restoranu. Možda u tome ima i profesionalne ljubomore. Jer filmiće influensera pogleda više ljudi nego sve hrvatske filmove zajedno. Teško je odrediti što je pliće i gluplje, filmići jutjubera ili filmovi, serije hrvatskih režisera. Prednost dajem jutjuberima, oni barem za ta svoja sranja ne isisavaju gomilu državne love. Zato sve te…”, u pola rečenice prekinuo me izlazak učenika iz škole. Skidali su maske i na stepenicama punim plućima hvatali zrak, kao da im je netko dugo držao glavu pod vodom. Skenirao sam ih pogledom, tražio među njima nekog tko bi mi bio pogodan dati efektnu izjavu.

Spazim jednog pogurenog, štrkljastog klinca s velikim, dioptrijskim naočalama. Podsjetio me na mene nekadašnjeg, kad sam se isto ovako s torbom na ramenu bezvoljno vukao u školu koju sam mrzio iz dna duše. Čak mi se na trenutak učinilo da je on moj dvojnik. Preko njega sam se sažalio nad svojim djetinjstvom ugovnjenim. Ugovnile su ga, između ostalog, loše ocjene, smrdousti provincijski nastavnici koji su pred nama seoskom djecom glumatali neke intelektualce, a zapravo su samo pred plugom i motikom pobjegli u prosvjetu.

Prišao sam tom učeniku s naočalama, zamolio ga da mi iskreno ispriča kako mu je protekao prvi dan u školi. Njegovu izjavu snimao sam na mobitel:

“Ujutro mi se bilo teško dignut. Odviknuo sam se rano dizat. Ona užasna melodija na mobitelu koja me podsjetila na dane kad škola nije bila na daljinu, kad se stvarno moralo ići u nju kao danas. Mama i tata odmah su se ujutro jako posvađali. Mama nije htjela da u školi imam masku. Jer da ću pet sati udisat vlastiti CO2 koji je štetniji od korone za nas djecu. Tata se derao da zašto ona od svog sina uvijek mora radit nešto posebno, zato sam i ispao ovakav nikakav. Deda je govorio da su oni u partizanima čak i konjima stavljali gas-maske. Pa ako su konji čitave bitke protiv fašista mogli izdržat s maskama, zašto i mi djeca ne bi mogli izdržat nastavu. U školi je profesorica bila sva uplašena, nije se htjela približit nikome od nas da ne dobije koronu. Uopće ne znam što nam je predavala jer je čitavo vrijeme mumljala kroz masku. Meni je stalno u glavi bilo mamino uplakano lice dok me uvodila u školu. Mama tvrdi da je naša škola nakon potresa dobila žutu oznaku. Što znači isto što i žuto na semaforu. Možeš prijeći cestu, ali na vlastitu odgovornost, ako te auto zgazi, zgazi te. Mama tvrdi da su te žute oznake samo prefarbali u zelene kako bi mogla počet nastava. Jer škole mora biti. Bez škole djeca ostaju samo djeca. A to je, kaže moj tata, put u propast svijeta. Dok sam ulazio u školu mama je plakala kao da me ispraća na Titanik. U razredu smo se trzali na svaki prolazak tramvaja. Mislili smo da je potres i da će se napukli stropovi srušiti na nas. Jedna je curica imala živčani napadaj. Mislim da su tako izgledali napadaji koje su partizanke imale nakon rata. Deda mi je pričao kako bi se samo stropoštale na pod i trzale kao kad iglom probodeš gusjenice. Nakon te dedine priče puštam gusjenice i mrave na miru. Na velikom odmoru s nikim nisam ništa progovorio. Ujutro nisam oprao zube, a imam i tri karijesa. Kad nešto naglas kažem, zbog maske na licu, u nos mi ulazi moj zadah iz usta. Ima predsjednik Milanović pravo, karijes je puno opasniji od korone. Pogotovo kad moraš nosit masku. Ako se škola nastavi ovako, svisnut ću od vlastitog zadaha. Imam noćne more od ministra Fuchsa. Podsjeća me na vraga što sam ga vidio u ilustriranoj knjizi bajki Ivane Brlić Mažuranić. U noćnoj mori, iz raščupane kose rastu mu rogovi, brada mu je sva nakostriješena, kezi mi se u lice i ponavlja: Neću vratit onlajn nastavu! Fuchs off onlajn nastava! Činilo mi se da noćnu moru u stvarnosti doživljavam kad nam je pred kraj četvrtog sata u razred banuo gradonačelnik Bandić. Pratile su ga TV kamere. Kroz masku je proizvodio neke grozomorne zvukove kao u Ratovima zvijezda. Sad mi je jasno zašto mama tvrdi da je Bandić za Zagreb ono što je Dark Veder za svemir.”

Nakon što sam doma nekoliko puta preslušao izjavu ovog učenika, zapao sam u melankoliju. Imao sam potrebu čuti majčin glas. Nazvao sam staru.

“Bok, mama.”

“Ej, sine…” promuklo će ona kao iz groba.

“Što je? Kakav ti je to glas?”

“Bojim se… Što ako dobijem koronu i umrem?”

“Šteta što imaš ljevičarska uvjerenja i što si ateistkinja”

“Zašto? Nije korona ustaša pa da nas ateiste napada više nego druge.”

“Ma, da si vjernica imala bi nadu da ćeš završit u raju, tamo biti ponovo mlada, uživat u ljepoti prostora izvanvremenskog.”

Muk.

“Slušaj me sad, iskreno reci, nemoj me lagat… Jel se ti drogiraš?”

“Vratio sam se u djetinjstvo. Kad sam iskreno vjerovao u sve što su nam govorili na vjeronauku.”